Prema dostupnim podacima, Šahović je tada imao oko 2.150 domaćinstava, od kojih su 73% činili Albanci i Bošnjaci. Za samo nekoliko dana, 9. i 10. novembra 1924. godine, muslimansko stanovništvo bilo je masakrirano i protjerano od strane naoružanih crnogorskih formacija, pod izgovorom osvete za ubistvo oficira Boška Boškovića. Većina nezavisnih izvora, uključujući svjedočenje Milovana Đilasa u knjizi ‘Bezpravna zemlja’ (‘Zemlja bez pravde’), potvrđuju da je napad bio planiran i organiziran od strane lokalnih vlasti, a ne spontan čin.
Savremeni izvještaji govore o između 600 i 750 ubijenih, među kojima su bile žene, djeca i starci. Preživjeli svjedoci opisali su ubistva, paljevine i masovna strijeljanja u selima Šahović, Pavino Polje, Vraneš i okolini. Samo je mali broj ljudi uspio pobjeći. Nakon masakra, njihova imovina je opljačkana, a preostale porodice su raseljene prema Bosni, Novom Pazaru i Turskoj.
U to vrijeme istaknute ličnosti poput Ferhat-bega Drage, predsjednika političke organizacije ‘Džemijet’, uputile su službene proteste vladi u Beogradu, zahtijevajući istragu zločina. Država je, međutim, ostala nijema – niko nikada nije odgovarao. Beogradska štampa tog vremena, poput listova ‘Politika’ i ‘Pravda’, predstavila je zločin kao navodnu ‘osvetu’ nad albanskim komitima, svjesno minimizirajući masakr.
U Đilasovom opisu, brutalnost zločina prevazilazi svaku ljudsku maštu: muslimanima su čupane brade, urezivani krstovi na čelima, a ljudi spaljivani živi u svojim kućama. Iz političkih razloga, ti dijelovi su izostavljeni iz srpskog izdanja knjige, ali su sačuvani u engleskom prijevodu ‘Land Without Justice’.
Nakon masakra, Šahović je trajno ispražnjen od muslimanskog stanovništva. Njihova zemlja i kuće su kolonizirane od strane Crnogoraca, a selo je preimenovano u Tomaševo. Danas u tom mjestu ne živi nijedan musliman. Prema izvještaju podgoričkog časopisa ‘Vjesnik’ (25. januar 2005), sadašnji stanovnici tvrde da često tokom noći ‘čuju glas ezana’, kao duhovni odjek tragične prošlosti.
Masakr u Šahoviću ostaje simbol prešućenog genocida nad Albancima i Bošnjacima Sandžaka – svjedočanstvo kontinuiteta državnog nasilja koje je započelo balkanskim ratovima 1912. godine i trajalo sve do sredine XX stoljeća. Njegovo sjećanje predstavlja moralnu i naučnu obavezu da se rasvijetli istina koju su decenijama pokušavali izbrisati iz historije.
Discussion about this post