Pripremio: Ismet Azizi
Svjedočenje imama Zufera Bešlića
Nakon okupacije Goražda, Foče i Čajniča u novembru 1941, četnici su organizirali masovne pokolje nad muslimanskim stanovništvom. Žrtve vezane žicom i premlaćene barbarski odvođene su noću na mostove preko Drine, gdje su klane ili strijeljane, a potom bacane u rijeku. Na ovaj način, prema svjedočenjima, ubijeno je preko 6.000 Bošnjaka.
Ali jedan dio muškaraca uspio je da se spasi:
ZLOČINI U GORNJEM PODRINJU – KAZIVANJE ZU FE RA BEŠLIĆA, DŽEMATSKOG IMAMA IZ GORAŽDA,
SARAJEVO, 1942.
Mi preostali stanovnici krajeva istočne Bosne živi smo svjedoci zlodjela i krvoprolića, koji su izvršeni nad muslimanima. Počinitelji ovih zvjerstava uglavnom su bili na žalost naši susjedi pravoslavne vjere i drugi zlo nastrojeni elementi, koji su sačinjavali našom krvlju opijene, razbojničke bande, kakve se možda ne pamte u historiji. Namjera mi je ovom prilikom bar u najkraćim i najgrubljim potezimaprikazati jedan dio zlodjela u našem pitomom Podrinju, a poglavito u kotarevima: Goražde, Foča i Čajniče. Sjećam se daje negdje rekao veliki filozof Herbert Spenser: “Vuk vuku nije vuk, ali je Čovjek čovjeku vuk”. To je stvarno bilo u našim lijepim krajevima, što će se vidjeti iz niže navedenog.
Na 30. XI. 1941. iza pada Srebrenice, Vlasenice, Rogatice i Višegradskog kotara (osim grada), razbojničke bande zauzele su Goražde, Foču, a zatim i Čajniče. Kako je prošle godine bila nezapamćena zima, zato je samo jedan dio muškog svijeta, uz mnogo patnji i stradanja uspjeo izbjeći preko Sandžaka i Crne Gore u Albaniju, svojoj braći Arnautima u bratski zagrljaj i tu naći skloništa, među kojima sam bio i ja, kao raniji znanac Velike Albanije i braće Albaneza-šiptara. Njihova nada sve bratsk pažnja i susretljivost svakom od nas muhadžira ostaće uvijek neizbrisiva u našim srcima. Tako isto dobrota i plemenitost naše braće Sandžaklija iako postoji ona mudra: “Svako mjesto ima svoje, ne poznaje jade tvoje”.
Ukratko: više puta sam rekao, da su Albanezi i Sandžaklije u svakom pogledu bolji od nas bosanskih muslimana na sto hiljada općenito, a da ne pretjerujem.
Četnici nakon zauzimanja Goražda, prema izjavama mnogih očevidaca, vodili su svoje žrtve u glavnu vojarnu u Goraždu, a zatim bi ih u transportima u 1. sat poslije pola noći izvodili na drinsk željeznički most u Goraždu i željeznički most u Kopačima, prethodn opljačkali, poskidali im odjeću i obuću, isprebijane, svezane grupama od 80 do 100 ljudi zajednički vodili na ove mostove, gdje su klati ili iz puške ubijani, a onda bacani u mutnu i krvavu Drinu.
Ovakvih ljudskih klaonica je bilo mnogo od Ustiprače do Foče na razmaku od 45 km. a najpoznatije su u: Kopačima, Goraždu Mravinjcu, Osanici, Ustikolini i Foči Četnička krvava strahovlada trajala je u našim krajevima do 30. XI. do 29.1. 1942., a od tada pa do 4.V.1942. vladali su partizani. U ovom razdoblju prema izjavi jednog preživjelog kadije i drugih, račun se daje na ova tri mosta poklato i poubijano preko 6.000 muslimana U samom Goraždu ubijeno je tačno 100 osoba, od toga 6 ženskih Neki ljudi i žene kao očevidci pripovijedaju, da su niz Drinu plovil čitave gomile svezanih u žicu, iznakaženih, polumrtvih, poklatih muslimana, kao balvani kada se pušćaju niz vodu do pilane, tako d su se mogli čuti razni glasovi i vapaji. Neki su u zadnjim časovima svog života glasno izgovarali tekbire, učili ezane i kelimei šehadete. Neki su pak pomagali i uzaludno i bespomoćno vapili za pomoć. Ovakve i sličn scene i prizori, parali su srca i osjećaje, sestara i braće, koji su ih slušali.
Bio je veliki broj obešćašćenih djevojaka i žena, ali u manjem omjeru u gradovima, nego li po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce preko 80 godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak idočekivali na noževe. Na primjer, slijepog starca Osmana Kanlića iz Kanlića kome je bilo preko 80 godina za dugo su mučili i zlostavljali, a zatim zaklali. U Kopačima u jednu kuću utjerali su preko 100 osoba-starica, staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, konačno su ubacivali zapaljive bombe i sve zajedno spalili s kućom. Selo Deževa kod Goražda sa svojih 25 domova podpuno je spaljeno i sada prolaznik može vidjeti samo zgarište. Tako isto i poznato selo Odžak, odakle potječu Sijerčići, goraždanski dobrotvori i vakifi Džaferbeg i Sinanbeg, koji su svojevremeno upravljali iz Odžaka ovim krajevima istočne Bosne. U ovom selu su popaljene sve kuće, samo je ostala jedna nova, u koju su se trebali useliti novi ljudi šumljaci.
U selu Bošinu kod Goražda u pravcu Foče, gdje se nalaze bezi Čengići, također su bile jezive slike. TU su razumije se sve pobili i poklali i konačno su staricu od preko 90 godina, slijepu udovu umrlog Rustembega Čengića masakrirali,po tome s ostalim ženama i djecom u kući zajedno popalili, tako da su samo tek kosti skoro pronađene.
Slična je bila klaonica i u Mravinjcu, nedaleko od mekteba i.t.d. Saznao sam, da je u Čajniču u gradu poginulo 57 zavičajnih muslimana iz Čajniča, dok sam saznao, da je u Foči pobijeno u gradu 315, a u kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava prek 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito s bili veoma traženi rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi.
Općenito se može reći, daje dosta manji broj izginuo od onog broja i izvještaja, koje smo imali priliku slušati zimus za vrijeme muhadžirluka u Sarajevu, zahvaljujući Svemogućem Allahu dž.š. Relativno pak bilo je velikih i krvavih gubitaka. Napomenuto mije da su žrtve četnika bile mnogobrojnije nego li od drugih. Razumljivo i vjerski službenici, bili su osobito traženi, mrcvareni i ubijani. Tako su u našim krajevima izginuli:
- Šerif ef. Džaka, džematski imam iz Miljena, kotar Čajniče, zaklan je od četnika negdje u Metaljki dne 10. XII. 1941.
- Muhamed ef. Pašić, kadija i predsjednik vakufa u Čajniču,predhodno je opljačkan, svučen sve do gaća i košulje, odveden na rižu uČajniču, odakle se inače tjeraju balvani, te nakon pogibije 11. XII. 1941. bačen niz Drinu u provaliju.
- Abdulatif ef. Hubanić, 70-godišnji starac, imam, dne 12. XII. 1941.ubijen je u štali kod kuće u Goraždu.
- Ali ef. Kodžaga, 14. XII. 1941. zaklan iza velikih mučenja kao mualim u Zupčićima, kod Goražda.
- Na 16. XII. 1941. zaklan je na drinskom mostu u Goraždu i bačen u Drinu Adem Efendić, vrijedni slušatelj Više islamske šerijatske teološke škole, zatim istog časa njegov otac Zaimbeg i malodobni brat Sulejman, tako od cijele kuće su ostale tri ženske glave (majka i dvije sestre), bez igdje ikoga, kao puke sirote.
- Također na 16. XII. 1941. na mostu je ubijen i bačen u Drinu Adii
- Pleh, mualim iz Žužala u cvijetu svoje mladosti.
- Na 1. dan Kurban-bajrama 28. XII. 1941. isprebijan i polumrtav starac Hadži Hamdi ef. Kauklija, džematski imam u Miletkovićima, kotar Čajniče, utjeran je s bodežima u zapaljenu svoju kuću, sa još dva sina, gdje je sagorio. Stariji od njegovih dvojica sinova također je bio slušatelj Više islamske šeriatsko-teološke škole Muhamed Kauklija.
Od cijele obitelji ovog vrijednog službenika, samo je preostala živa njegova udova Đulsa s malodobnom kćerkom, bez i igdje ičega, osim mirovine, koja je u toku rješavanja.
- Isto tako 1. dan Kurban bajrama (28.XII. 1941.) nakon velikihmučenja i iznakaženja zaklan je na drinskom mistu i bačen u Drin Muhamed ef. Bjelan, muderis i džematski imam u Foči, koji je bio melek u čovječoj spodobi. Prije toga su ga podpuno opljačkali i njegova jadna žena uzalud ga je odkupljivala, davši zlikovcima preko 100 komada dukata.
- Na 1.1.1942. poginuo je nakon totalnog pljačkanja i odkupa Jusuf Hadžić, ugledni trgovac, mutevelija i član vakufskog obora iz Goražda.
- Na isti način u prosincu prošle godine poginuo je moj rođak biv. gradonačelnik, vakufski odbornik i trgovac Salih Bešlija, temedreselija inače općinski bilježnik Jakub Bešlija iz Goražda. Poznato je da su izginuli skoro svi članovi povjerenstva i medžlisa u Čajniču, kao braća Batotići, Velići i drugi uglednici. Isto tako slijedi Mula ef. Prašo, kome je bilo preko 90 g. iz Miletkovića zaklan je sa ženom i kćerkom na pragu svoje kuće, te Ibrahim ef. i Muhamed ef. Ajanović iz Sljedovića kotar Rogatica.
Nadalje mi je poznato, da su od vjerskih službenika u fočanskom kotaru pobijeni i ovi: Halil ef. Klapuh džem. imam iz Slatine, Abid ef. Kečević, džem. imam iz Jeleča i Pašan ef. Rogo, džem. imam iz Jabukesa svojim sinom vrijednim slušateljem Više islamsko-teološke škole iz Jabuke. Također su izginuli i drugi činovnici u našim mjestima iz raznih struka kao: Ilij as Hadžimejlić, šef poreznog ureda u Čajniču, Ibrahim
Mušanović, kotarski predstojnik iz Čajniča, Rašid Bukovac, povjerenik financijalnog razdjela u Goraždu, Ibrahim Imširpašić, upravitelj pučke škole u Odžaku – Goražde i pričuvni častnik i mnogi drugi, do kojeg su samo mogli doći toga više nema među živima. I vakufski vjersko-prosvjetni objekti u našim krajevima nisu bili poštedi vani. Tako je među prvima izgorjela do temelja osim munare, najstarija džamija u Bosni, na Ustikolini, zajedno sa mektebom imamatom u neposrednoj blizini. Nadalje imamati: Miljeno,
Miletković, Batovo, Sijerčići, Osanica, sa cijelim našastarom i pismohranom, džamija u Brajlovićima, iz doba Fatiha, mektebi: Podberić, Bodušići, Vranići, Rešetnica, Podšemihovo kotar Goražde (podvukao: S.Č.). Preostale džamije, mektebi, imamati i vakufski dućani, to je toliko popljačkano i oštećeno, tako da im je potreban djelomični ili podpuni popravak.
Vrlo oskudan dio matičnih knjiga bez išta drugog pukim slučajem je ostalo u Imamatu Goražde, dok u susjednim Imamatima nije ostalo ništa. Četiri mjeseca boravak spomenutih odmetnika u našem Podrinju, ostavio je užasnih posljedica i u vjersko-moralnom pogledu. Nije miugodno, iako bi možda bilo potrebno iznositi bolne pojave, kao posljedicu neprijateljskog rada, jer ima veoma bolnih stvari. Mi preostali vjerski službenici ulažemo sve, pa i preko mogućnosti, da se stanje u vjersko moralnom pogledu naših džematlija popravi.
Kada sam u javnosti čitao zaključak kotarskog odbora El-Hidaje u Sarajevu, o potrebi izašiljanja posebnih vaiza El-Hidajinih u naše krajeve, to sam iz srca pozdravio i tome se radujem. Mojeje skromno mišljenje, ana ovom skupu velika većina naše ilmije je sa terena, pa bi bilo potrebno da i Glavni odbor naše El-Hidaje, u koliko nije ranije već zaključeno, da bi se izaslali vaizi u naše napaćene krajeve. Imperativno zaduženi smo učiniti sve što je moguće, a za to je pozvana i pored vjerskih organa i naša staleška organizacija El-Hidaje.
(Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knj.II, str. 37-43.)[1]
Ovaj dokument je autentično svjedočanstvo o četničkom genocidu nad Bošnjacima, ali i o albanskoj solidarnosti.
– Albanija se pojavljuje kao mjesto spasa i utočišta za bošnjačke izbjeglice.
– Albansko i sandžačko gostoprimstvo ostalo je neizbrisivo u srcima preživjelih.
– Ovo svjedočanstvo pokazuje da su bošnjačko-albanski odnosi duboko ukorijenjeni u zajedničkom iskustvu preživljavanja genocidnih politika.
Ovaj članak upotpunjuje seriju autentičnih dokumenata objavljenih u DardaniaPress, donoseći još jednu mračnu stranicu historije, ali i svijetli primjer bošnjačko-albanskog bratstva.
Prof. dr. Smail Čekić, “Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu – Dokumenti”, Sarajevo, 1996, dokument br. 82.
[1] Prof. dr Smail Čekić GENOCID NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU DOKUMENTI Sarajevo, 1996. GENOCID NAD BOSNJACIMA U 2 SVJETSKOM RATU.pdf
Discussion about this post