Crnogorska Poezija Radovan Zogović „Došljaci – Pjesme Ali Binaka“(video)

O njemu kao pjesniku postoji skoro jednoglasno mišljenje da je jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika XX vijeka i da su njegovo najznačajnije djelo Pjesme Ali Binaka.

Radovan Zogović (1907 – 1986) crnogorski je književnik. O njemu kao pjesniku postoji skoro jednoglasno mišljenje da je jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika XX vijeka i da su njegovo najznačajnije djelo Pjesme Ali Binaka. Iako je Zogović pisao pripovijetke, romane, hronike, eseje, kritike i polemike, ostao je zapamćen kao pjesnik. Dominantne teme i motivi njegovih pjesama su sloboda, kritika nepravde, priroda, gradski ambijent, Crna Gora, Balkan i njegovi narodi. Zogovićevi motivi izrastaju iz usmene tradicije, njegoševske tradicije, a žanrovski se kreću u rasponu od socijalnih do čisto opisnih pjesama.

San se razbio Ali Binaku kao kamen krčag, i noći su postale tvrde i beskonačne.

Duge i duge noćne sate leži on budan na staroj ugičini, a u gluhe večeri i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih predaka sam loži vatru; sjedi, razmišlja i broji brojanice. Očešljana bijela brada rumeni se prema plamenu kao svila metohijskih kukuruza. Šapće suvo lišće usana, romore brojanice – teška su vremena nastala, trag hoće da se utre plemenu Ali Binaka iz Metohije.

Lakše je bilo njegovim precima u njegovim godinama: ostavi ralo i kosu, ostavi pušku i ostani na kuli; loži vatru na odžaku velike sobe, upravljaju radom svojih sinova i bratanaca, odlaze na đurđevdanske sudove staraca, mire kućne svađe, dočekuju muške goste, paze na mlade žene i klanjaju Allahu.

Ali šta da radi, šta da radi stari Ali Binak, kako da ostane na kuli, kud iz nje da izađe – teška su vremena nastala, teški gospodari: trag hoće da iskopaju i njemu i njegovu plemenu iz Metohije…

PJESMA PRVA

Ja Ali Binak brojim svoje mukle brojanice

i sa zrnom svakim nižem ti o vrat nisku kamenja.

Ja Ali Binak –

kunem ti sve do sjemena u odivi!

Zašto mi, zašto mi

ubi na krovu svetu ticu rodu?

Na mom odžaku klanjala je Allahu,

na mom odžaku ljubila je kljuniće bijele

što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,

sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane,

i nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,

i nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje

(da iscuri crvena zjenica!) –

sveta tica!

Kad je prva puška pukla na nju –

začuđeno je gledala raširenim očima svetica;

kad je druga puška pukla na nju –

samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;

kad je treća puška pukla na nju, –

pala je sa mog odžaka, krvava,

na moj krov…

Noć je. Tužno mjesec gleda Škipniju i Metohiju.

Sjedim pred odžakom – po žarovlju je pao zeleni paspalj pepela.

Sve spava – čuje se samo kapanje brojanica.

Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,

leži mrtva sveta tica.

Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,

bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega.

Čujem, čujem:

sa moje

strehe

kaplje

krv.

PESMA DRUGA

Oboriše plotove moje kao žito,

pregaziše plotove moje kao poleglo žito;

pogaziše livade moje zelene

kao grožđe.

Proljećna livada je kao bistra voda zelena –

sunce da je ne zamuti svojim prstima;

bijelo ocvala livada je snijeg prvorođeni –

ptica da ne ostavi traga po njemu;

vjetar da se ne povalja po rosnoj travi –

da je ne zamrsi!

Oboriše plotove moje kao žito,

pogaziše livade moje kao grožđe.

Noga moja nikad ne stade na njegov plot,

noga moja nikad ne ostavi stope na njegovoj livadi

(ni kad je po njoj snijeg do koljena!),

ni koza se moja nikad

ne pope na plot njegov da obrsti glogov izdanak.

Po livadi mojoj stotinu prtina kao po lanjskom snijegu.

I gle, prolazi on juče podno mojih teških grana mojih trešanja,

stade i iščaši granu,

a na njoj, kao na raskinutom đerdanu,

zadrhtaše i prosuše se crveni dragulji trešanja,

I rana gdje je iščašena grana

napuni se krvlju.

PJESMA TREĆA

O noći,

da li to prolaze vojske preko mostova,

krši li vjetar grane moga voćnjaka,

slama li snijeg šljemena ispod krova?

Ne, ne prolaze vojske preko mostova,

ne krši vjetar grane moga voćnjaka,

ne slama snijeg šljemena ispod krova,

To njegov konj hara po mom kolomboću

svu noć, svu noć…

Čujem ga – to kola topovska prolaze kroz kukuruz;

lome se jedre kosti stabljika,

lome se vita rebra listova.

Čujem ga – to dušmanin bijesni u klijeti moje kćeri,

koljenima gazi po njenoj djevojačkoj postelji,

reži kao pas pod grlom djevojačkim,

Tu je – gazi me kopitom po rebrima.

Ide on po njivi – pod njim padaju otkosi.

On vlažnim usnama pipa vrhove klipova,

otkida zubima rumenu bradavicu sa dojke,

i grize –

sa zuba mu pjenuša mlijeko.

Između večeri i mene leži mučna godina,

a on je svu noć na meni –

gazi me kopitom po rebrima!

PJESMA ČETVRTA

Ni kiše više ne pohode zemlju, ni sanak dušu.

I lišće svu noć šapće o rosnom šumoru kiše,

i usne suve da san zašumi kȏ pljusak…

Zašumi, plaha, u grani orahovoj zašumi,

operi rđu s jabuka, nalij pazuje kukuruza,

razgali krovove, natopi potrte sjenokose,

napuni krčage izvora i prevrni.

Zašumi, blaga! I ja ću usnuti, a ti mi šumi,

i njihaj mi do zore granu pod prozorom,

kao kolijevku je njihaj.

Al› čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

Hoću li izjutra viđeti preprani pijesak na putu,

i povorke pazarne, kao vesele seobe?

Hoću li viđeti volove mokroroge,

i kola za njima, prepunjena bijelog pasulja,

i pasulj po putu – sedefe po drvetu?

Hoću li viđeti bijele sedlenike,

kad školjke kopita rasiplju po pijesku,

i romore ormom, i pješaci im puckaju sa usana,

a sitna ogledala sa uzda đakovačkih

bacaju bijele leptirove

na granje orahovo,

na okna đevojačka?

Kako da zaspim? Kud budan da pogledam?

Hoću li na voćnjake naše, kud ni jagnjad nijesu puštana,

a sad planduju došljački krmci i marvinčad?

Hoću li na kaleme mezimce, koje ni jug nije svijao,

a sad ih lome došljačke koze lomigorke?

Hoću li na puteve pazarne, kud ramlju volovi obosili,

i kola cvile, točkovi glavinjaju?

Hoću li na rijetke jahače o konje sedlenike

od kojih bosi pješaci sakrivaju noge u jarku?

Hoću li na ljude – oružnike i kosače,

s bisagama o vratu,

niskama paprika o ramenu?

Čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

PJESMA PETA

Bojim se mukle sobe u sutonu,

bojim se pustih ovnujskih zvona što vise na tavanu

i tiho na vjetru pojeckuju.

I bježim pod lipu, prekrstim noge na ledini

i čekam, čekam –

da ovce i krave, sa paše, napune seoske sokake,

da unesu radost u selo,

da unesu sa polja, cvijeće među papcima,

da unesu mlijeko u vimenima.

Bojim se mukle sobe u sutonu,

bojim se pustih zvona što tiho na vjetru pojeckuju,

i bježim pod lipu, i skrstim noge na ledini,

i čekam, čekam…

S tuđine baština, suvim koritima ulica i sokaka,

pust suton škljoca papcima inokosnim.

Vrh đerma uzlijeće i pada kȏ ptica na užetu,

zidovi i plotovi mirišu na koprive.

Pustoš. Poplava mraka potapa napukle lađe kuća. –

Neće krave u vedrima vimena unijeti mlijeko u selo,

neće ovce unijeti cvijeće među papcima.

Stada se naša, bijela, raznizaše kao zubi,

torovi i pašnjaci su preorani!

Znaš li ti kako psi laju kod ovaca u sutonu,

znaš li kako laveži njihovi bukte

(bukte!)

kao radosni ognjevi oko tora?

Znaš li

kako je puna sisa na nepcu jaganjca?

Eh, raste trava preko naših ulica!

Putevi naši široki su preorani.

Kunem se –

u grobovima raste krtola!

PJESMA ŠESTA

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

u travu urastoše putevi k planinama.

I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,

a oblaka nema ni s mora ni na more.

Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,

kamenje miriše oporo, po sumporu.

Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici

kao slijepe i jedna za drugu svezane.

I đe god bio, đe sio: jauču psi ovčari,

i dube jame, i cvile ispod zemlje, –

od žege cvile, od tuge za planinom.

I dani žedni dolaze i prolaze,

a oblaka nema ni s mora ni na more.

Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci

i rose trave, i rose jele do koljena.

Česme zapljuskuju korita slapovita,

lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.

I borovi huje kȏ špilje i mećave,

glasom iskonske,

praiskonske

samštine u planini.

Koja gora razgovora nema?

Štedim gora razgovora nema.

Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,

ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.

Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,

i zemlja pregriza torne kočeve iznad članka,

i trave proniču kroz štice i vrljike.

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

u travu urastoše putevi i solila.

U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi

vučice peru sise i doje vučad,

i doje vučad

na pustoj paši naših planina.

PESMA SEDMA

Ne plači, bre, Ziz Nimoni, Nimon Ali,

ne plači u snu, čobanstvo svoje ne proklinji,

ne sanjaj planine, ni pašnjake rošljive do koljena,

ni plandišta ne sanjaj, ni česne ledenice.

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

I rano porani, i kravu niz kamenpolje pojavi,

niz Bistricu rijeku presušnicu.

Tu će naći grki listak na grani,

i rose će naći –

rose po kamenu.

Ne boluj u snu, košuto moja plahovita,

ne kuni oči, ni devet godina, djetinjih ne proklinji

ne sanjaj crne lišajeve na proplanku,

đe trava gine, đe trava od krvi izrasta.

Spavaj, čobanko moja lakosanko!

Dolaze kiše jesenje – kiše će zemlju oprati,

oprati, sjemenom zasijati.

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

proljećna trava zaborava.

Ne boluj, jasiko, ne drhti groznicom zelenicom,

ne kidaj sitnu kosu, ne lomi ručice tankovrhe,

ne strepi od lijeske, ne sanjaj mrtvaca – pogibalca,

na zdencu ubijenog, lopuhom po licu pokrivenog.

Spavaj, čobanice moja zlosanice!

Dolaze kiše jesenje – kiše će rake uravnati,

uravnati, sjemenom zasijati.

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

zelena trava

zaborava.

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

Da rano poraniš, da kravu na pašu pojaviš.

Da nađe hrane –makar grki listak na grani,

i rose da nađe – makar na kamenu!

PESMA OSMA

Udariše na nas, iz potaje udariše,

na stanku jutarnjem pod lipom udariše,

I oboriše nas, raspasaše, pogaziše

kao dušmani snoplje dušmansko.

Udariše na nas pod lopim sjenovitom

što granjem nadvija raspuće šestokrako

s vrhom nadrasla, dimove iz dumnjaka.

Udariše na nas, pod lipom udariše

đe su nam đedovi sjedeli u jutra ljetnja i večeri,

i pitali se za zdravlje, pitali za otkose,

u trud kresali, oblake tolkovali,

i kose ostrili, i konje provodili.

I oboriše nas, raspasaše na travi, pogaziše,

đe smo, u jutra rana, u ljetnje sutone teškosjene,

sjedeli i sami, nevoljom stiješnjeni,

s motikama tupim, iskoscima izjedenim –

i čekiće kosne, i brige, i duvan dijelili,

i riječ uzdanicu od usta do usta prenosili

kao supret jutarnji

s ognjišta na ognjište.

Sad lipa čami sama. I ja je starac polazim

čim sjenka njena ulicu prelije i pogasi,

i sjednem pod granje, prekrstim noge na ledini,

susjede pitam za zdravlje, kojih nema.

I sjedim, sjedim. S granama razgovaram

jezikom lišća. I ptice razumijem.

I ptice vele: ne viju vjetri u grane

da ptice pomore, da ptice obore sa grana,

no da grane,

no da grane ptice odbrane.

PJESMA DEVETA

Ne plači, Ibiš, đače – uzniče u došljaka,

ne kidaj dušu, ne muči oči i ne plači.

Da, s đačkom torbicom tuđinskih pismena ti si meni

nejačak kukuruz pod gubom olovnjačom.

Kad biješ šakom, po knjizi, ti šakom uzmahuješ

u eksere slova, oštrih kao ekseri

s obje strabne oštri – Ali ne plači,

ne plači, Ibiš!

Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,

i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje

neće nići trava – zelena trava zaborava,

čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni,

ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;

čovječe Ibiš,

pamti koji si i čiji si!

Nada mnom jednim,. u vremenu plemena u meni,

bila su tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

koji su grobove naše i sela naša dizali kao čaše

i kucali se njima preko stolova i granica,

i bacali ih u komade, od gnjeva ili ćefa,

i konje hljebom hranili, i sablje mnesom, –

tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

i prošli su,

razvalili se kao lonci.

Nad nama u meni, u raskolu jednoga života,

bila su tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

koji su topove vukli na sedam granica i puteva

i bili nas ognjem, i bili nas bahom da nas smrznu,

i tresli kao voćku, i strigli kao ovcu,

i pleli u ljese čije se kolje razglaba u koljenu, –

tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

i prošli su,

razvalili se kao lonci.

Brazdama ovih njiva, borama ovih čela

išli su paše Šemsi.paše, Sav-Batare, Todor-baše,

sejmeni,krilaši, žandari, ćuskijaši, batinaši,

kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…

I prošli su, vođe i vojske. To nepovratnije,

što se hvaljahu vječitiji. To iznenadnije,

kad se činjahu najjačima. Zovu se bilō, zvaće se,

zvaće se

koje jeste!

Zvaće se bilō. A mi – mi prvi i posljednji,

mi ustabljeno, mi ukorijenjeno korijenje koje hoda,

mi posječeni, mi što se branimo i mladimo

u deset omlada, listamo u tri noža, –

mi smo tu, i bićemo – da selišta izrastaju u sela,

katuništa u katune, da sjemena izniču ispod pljuska,

da sunce sadi svoj rasad u vode razlivene preko luka,

da naši sedlenici gaze potoke i plićake

i staju na zvijezde, i zvijezde odlijeću u komade,

da pjesmom znamo šta činimo, da ti izlistaš

u tri noža, i u tri pera da izlistaš,

da rasteš,

da rečeš koji si i čiji si!

I ti ne plači. Kad padne muka na čovjeka,

čovječe ne plači! Čovječe Ibiš, ti srcem nadjunači

i knjigu nasilnu – kad je već knjiga i sila,

trpi i uči – kad je već sila i knjiga!

I u njoj ćeš, čak u njoj, nažandarenoj, nagospodarenoj,

naći da je katkad muškije i mudrije

drumove orati, no njive metohijske.

Odnekud iz nje došlo je da onom u koga je

zakon u topuzu, trag smrdi nečovještvom.

Negđe u njoj zapisao je Mark Miljan na Medunu

da se zna koji smo i čiji smo.

Zato ne plači. zato na muci nadjunači.

I iz te knjige, i onih za njom i za njima,

stiči da uzmegneš, – đe knjiga glavi ne pomogla,

a glava ruci ne bilo ih – ni knjige ni glave,

stiči da ustvoriš, uzišti da razaznaš

kad ćeš, sa kim ćeš, kako –

da knjiga bude libra, glava da bude krue,

sloboda – da bude! – liri.

I tada, Ibiš, bršljane ti moj oko pasa,

tada

pisaljka u prstima tvojim, koje ljubim do deset u vršiće,

neće biti uglato mučilo, skliješteno među prste,

ne! – ona će biti i mekša i svježija

no vlati trave, jutarnje, kojom ćeš kosu da obrišeš,

no brus, mek i mokar, u ruci na uranku,

u ruci koju ljubim kosača koga ljubim,

biće – pamti koji smo i čiji smo!

PJESMA DESETA

Pale se šume naše

kao pokošene vojske

Zemlju kao krmci rijemo

tražeći žile drceća.

Izvore naše i potoke okrenuše od nas,

usjeve naše ispija zemlja koja ih hrani.

Vodu za bašte i za njive

za novce kupujemo.

I eto – s ispaša naših i iz šuma

i na njive naše pređoše koplja oštrovrha,

i na njive naše pređoše sprave oštronoge.

I žutim nogama, kȏ tice grabljivice,

kraču s brazde na brazdu

i crnim okom mjere…

PJESMA JEDANAESTA

Dođoše zemljojedi za prvom jugovinom

kad zemlju bijelu ispisa prošarica

crtama za brazde, slovima za sjemenje.

Dođoše zemljojedi, izmjeriše njive, linije zarezaše,

i upisaše, i potpisaše,

i crtu na crtu, među na među preložiše, –

našu nam zemlju

kȏ riječ našu

sa sedam pečata zatvoriše.

I dani idu. Metohija navire mlijekom.

Nek idu. Neka navire. Nek vrela pokreću kamenje,

nek mravi uljani testere ledine kao pila,

neka pupoljci, pupeći, pokreću grane.

Ti, Ali Binaka Nimon Ali, –

ruke suvišne položi preko krila.

I dani idu, kao konjici jednoplemena braća

što braći hitaju u pomoć i nijedan se otud ne vraća.

Dolazi proljeće! Neka ga, neka dolazi,

neka sinovi Ali Binaka, Binak Rustema,

paprike sade, koji su orali oranja

i dvadeset brazda sijali iz zamaha,

neka kokoške čuvaju, koji su ovce čuvali,

i krda vodili, i pjesme bugarili,

i bili odječne biljege po planini.

Neka potomci Binak Rustema postanu izmećari,

potomke –

izmećarke!

Ruke oračke položi preko krila!

PJESMA DVANAESTA

Ravnica je popila snijeg kao pogača mlijeko.

I – ljudi, hljebom se zaklinjem! –

na naše njive došljaci su donijeli plugove,

oru nam pod tjemenom.

Ljudi od došljaka, ljudi na njivama,

ustavite plugove u brazdama,

zadržite sjeme u šakama, –

čujte!

Plug taj, što se zario u naše oranice,

nije plug,

nije plug – ni jemlješ nije jemlješ!

To su nož zarili između nas

u naše meso zemlje!