Objava Memoranduma SANU

U rujnu 1986., kao i prethodnih nekoliko mjeseci, oba vodeća dnevna lista u Srbiji Politika i Večernje novosti na svojim su naslovnicama najavljivale uglavnom teme iz vanjske politike i gospodarstva, s tim da je Politika bila nešto više posvećena prilikama u svijetu dok su se Večernje novosti više osvrtale na privrednu problematiku. Što se tiče nacionalne problematike, oba su se dnevnika bavila problemima na Kosovu, pogotovo iseljavanjem Srba i Crnogoraca odnosno albanskim, katkada i velikoalbanskim nacionalizmom i separatizmom, ali su Večernje novosti imale nešto oštriju retoriku. Nekoliko dana prije objave Memoranduma, 19. rujna, u Večernjim novostima članak pod naslovom Program za povrat poverenja i nadnaslovom Predsedništvo CK SK Srbije o idejnoj borbi s albanskim nacionalizmom objavljen je u rubrici Politički život. U članku se ističe kako predloženi program Centralnog komiteta saveza komunista Srbije za idejnu borbu s velikoalbanskim nacionalizmom ne dopušta da se u budućnosti radi po diktatu ekscesa te da svako usporavanje ili oportunizam u rješavanju problema na Kosovu može potaknuti nezadovoljstvo širih razmjera. Ovakvo iskustvo kao i činjenica da je neprijatelj na Kosovu držao u rukama mnoge pozicije u institucijama sistema, od obdaništa⁸⁹ do Akademije nauka i da nije posvuda potučen, bili su, kako objašnjava autor članka, razlogom što je sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije bila posvećena određivanju programa borbe na idejno-političkom razobličavanju velikoalbanskog nacionalizma i iredentizma. Autor već u idućoj rečenici navodi kako je član Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Milenko Marković istaknuo da uspjeh u borbi protiv velikoalbanskog nacionalizma i separatizma ovisi od toga da li se konkretno i dosljedno vodi borba protiv srpskog i svakog drugog nacionalizma.⁹⁰ Uočljivo je kako je nacionalizam srpske provenijencije okarakteriziran samo kao srpski, dok se albanski etiketira kao velikoalbanski. Politika je vijest o istoj sjednici i njezinim zaključcima najavila na naslovnici s naslovom Pitanje cele Jugoslavije te podnaslovom Strategija idejne borbe s nacionalizmom i albanskim separatizmom u jedinstvenom programu SKS – uvodno izlaganje Milenka Markovića; Slobodan Milošević: „Rukovodstvo SKS želi da se ekonomska, politička i društvena situacija na Kosovu pozitivno promeni.⁹¹

Dan kasnije u Večernjim novostima na naslovnici je najavljen članak pod naslovom Ohrabrenje za ostanak u kojem se navodi kako se u Titovoj Mitrovici prionulo na ostvarenje zadatka iz prijedloga mjera i akcija Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Prenosi se izjava Bahrija Oručija, predsjednika SO Titova Mitrovica kako nije lako otkloniti nezadovoljstvo koje se taložilo godinama, ali ako se ustraje, narod će imati povjerenja i ostati. Da nije najnovijih podataka o iseljavanju Srba i Crnogoraca u Titovoj Mitrovici, upozorava se, međutim, u članku, mogli bi onim što je postignuto na ostvarenju akcija i mjera Predsjedništva SFRJ i  CK SKJ biti zadovoljni. Podatak o 84 povratnika i saznanja o ostvarenju ili izazovima za nova radna mjesta, izgradnji i obećanjima da će biti podignuti razni objekti za kojima ova regija vapi godinama, zasjenjeni su prema autorima članka, cifrom od 190 iseljenih Srba i Crnogoraca u prvih 6 mjeseci, 50 više nego prethodne godine, kako se navodi.⁹² Na taj se način čitateljima suptilno sugeriralo da strukture vlasti, unatoč evidentnim dobrim namjerama, nisu u stanju riješiti problem iseljavanja pripadnika srpskog i crnogorskog naroda s Kosova.

Dan prije objave Memoranduma (23. rujna), na naslovnici Večernjih novosti najavljen je članak Maske su skinute, objavljen u rubrici Politički život. U članku se izvještava o sastanku komisije Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije kojemu je tema bila Idejna borba u javnim glasilima. Uvodnu riječ imao je Živorad Minović, urednik Politike čije su riječi poslužile i kao inspiracija za naslov članka: Ako smo donedavno povodom konfuznih i kontroverznih pojava u našem idejnom životu govorili o „balu pod maskama“, danas već možemo da govorimo o „balu bez maski“. Pod podnaslovom Raspirivanje mržnje prenose se riječi člana Komisije Vojislava Mićovića, ⁹³ koji je upozorio kako u javnim glasilima i publicistici ima otvorenih antisocijalističkih i antikomunističkih nasrtaja te da je na djelu i podgrijavanje nacionalizma u čemu su pojedina glasila posebno revna. Srpski nacionalisti, prema Mićoviću, oživljavaju svoju staru parolu da su Srbi izgubili u miru ono što su dobili u ratu, raspaljuju mržnju i žele posvađati srpski narod sa svim narodima i narodnostima kako bi stvorili ne samo antialbansko, već i antihrvatsko i antijugoslavensko raspoloženje i posijali razdor.⁹⁴ Povjesničar Slavko Vukmanović sarkastično se osvrnuo na Dobricu Ćosića i njegova djela, rekavši kako mu je bilo teško kada je na Bulevaru revolucije među bogoljubnim knjigama, crkvenim kalendarima, svijećama i kandilima vidio njegove knjige: Pitao sam se šta se to desilo između nas i u nama kada pisac tako sjajne knjige kao što je „Daleko je sunce“ zvanični „crkveni ideolog“ sve do Brionskog plenuma okrene „čurak“ naopako i  nađe se među dobrim hrišćanima. Vukmanović je ukazao i na opasnost da se u Srbiji dogodi slična koncepcija koja se javila u vrijeme maspokreta⁹⁵ u Hrvatskoj: I tada su u igri bile veze s emigracijom i međunarodnim krugovima i mit o nacionalnoj hrvatskoj državi. Slična teorijska i praktična osmišljanja postoje danas u Socijalističkoj Republici Srbiji, upozorio je. Naposljetku prenosi se i upozorenje Nenada Ristića da se ne može ostati ravnodušan na činjenicu što se u Udruženju književnika koncentrirala ortodoksna nacionalistička opozicija koja stalno drži otvorenu „kosovsku ranu“ i ističe da Srbi i Hrvati ne mogu zajedno ni u kakvim rješenjima i da nema samouprave, već samo neke treće Jugoslavije.⁹⁶ Politika je o istom sastanku izvijestila dan kasnije, kad je u Večernjim novostima objavljen Memorandum SANU. Uglavnom je napisano isto što i u Večernjim novostima, s time što Politika nije toj temi posvetila naslovnicu, ali je pod naslovom Sejači međunacionalnog razdora prenijela detaljnije govor Slavka Vukmanovića, odnosno prenijela je njegove oštrije kvalifikacije, koje su u Večernjim novostima izostale. Tako se prenosi što je Slavko Vukmanović rekao o povjesničarima: Neverovatno je šta ozbiljni ljudi istoričari danas rade. Oni jednostavno veruju da je posle Kosova, posle srpskog revanšizma, izvlačenja naših srpskih mitologija, poziva na okup, razvijanja mita o tragičnoj sudbini srpskog naroda – došao trenutak da se Srbi sada vrate ideološkoj i političkoj koncepciji koju je revolucija porazila. i o savezima: Jedna stvar je indikativna: u Savezu komunista, u formi oportunizma, katkad se sklapaju savezi ili kompromisi sa reakcionarnim ideologijama i političkim koncepcijama. To se događalo u masovnom pokretu, kasnije na Kosovu, i sad treba da odgovorimo: jesmo li ovde kod nas, u Srbiji, takođe pomalo svedoci toga. Može li se dešavati nacionalizam, na primer, bez saveza sa određenim delovima Saveza komunista i oportunizmom u njegovim redovima.⁹⁷

U takvom je ozračju borbe s reakcionarnim ideologijama i koncepcijama, nacionalizmom i nacionalističkom opozicijom, 24. rujna 1986. na naslovnici Večernjih novosti najavljen članak, odnosno njegov prvi dio, s nadnaslovom Šta crta, a šta precrtava nacrt Memoranduma Komisije Srpske Akademije Nauka i umetnosti o stanju u Jugoslaviji, pod naslovom Ponuda beznađa ispod kojeg je napisano: Dva su barjaka pod kojim autori nacrta memoranduma pozivaju na otvaranje očiju: jedan je nacionalizam, drugi država, a sve zajedno zvuči kao novi poziv na bratoubilaštvo i na novo prolivanje krvi.⁹⁸ U uvodnom dijelu članka kaže se kako među članovima Srpske akademija nauka i umetnosti, ali i po beogradskoj kulturno-političkoj sceni šeta prednacrt memoranduma o stanju u jugoslavenskom društvu te kako je po zamišljenoj proceduri dan ranije Akademijina komisija na čelu s potpredsjednikom Akademije Antonijem Isakovićem trebala odlučiti o konačnom izgledu teksta i njegovom eventualnom dostavljanju Predsjedništvu Akademije na usvajanje i objavljivanje. Međutim, autor članka objašnjava kako tekst od sedamdeset stranica koji se čita i precrtava zaslužuje osvrt i prije nego što dobije svoju službenu formu i konačni sadržaj zato što sadrži suviše nacionalizma, nenaučne nacionalističke i politikantske zanesenosti te da se stoga ne može ostaviti bez ocijene iako još uvijek nije služben.

Upozorava se kako se već u samom uvodu nacrta Memoranduma otkriva njegova namjera i pozadina jer se u pitanja kojima se bavi na prvo mjesto stavlja težak položaj srpskog naroda. Ističe se kako cjelina nacrta Memoranduma kao i najveći dio stavova u njemu iznesenih ne mogu izdržati ozbiljnu znanstvenu analizu i da ne predstavljaju novinu u odnosu na dotad poznate nacionalističke i antikomunističke napore i ocene te da se doima kako tekst nisu pisali akademici, već akademici kojima nacionalistički vetar kapu nosi. Autore nacrta Memoranduma proziva se da pretvaraju znanost u politikantstvo, povijest u kriminalistički roman, praksu u bezakonje i budućnost u beznađe. Opisuje se i njihov stav prema samoupravljanju za koje tvrde da je nametnuto voljom političkih vođa. Objašnjava se kako se u Memorandumu pokušava dati znanstvena forma i argumentacija da su sve dotadašnje i trenutne nedaće posljedica sluganskog odnosa Komunističke partije Jugoslavije prema Kominterni pa stoga Ustav iz 1974. autori Memoranduma vide kao posljedicu provođenja strategije Kominterne i Staljina prema kojoj se socijalističke partije u srednjoj i južnoj Europi moraju oslanjati na nacionalne pokrete makar oni bili izrazito antisocijalistički. Autor članka, međutim, ističe kako je na temelju sedamdeset stranica Memoranduma vrlo lako zaključiti da je ono za čime jadikuju i što priželjkuju autori teksta povijesno poznato i mnogo bliže Kominterni i njezinim modelima od svega onoga što trenutno postoji u Jugoslaviji. Ističe se kako su namjere stvaratelja Memoranduma jasne već na početku teksta kad se tvrdi da su dvije republike po svojoj mjeri i potrebama krojile društveno i ekonomsko uređenje Jugoslavije i da su njih dvije i njihovi „lideri“ krivi ne samo za stanje u Jugoslaviji nego i za katastrofalan položaj srpskog naroda. Budući da po njima, upozorava se u članku, staljinističko i kominternovsko naslijeđe još uvijek snažno djeluje, stanje duhova upozorava da se politička kriza približava kritičnoj točki potpune destabilizacije Jugoslavije. Pojašnjava se, kako prema stvarateljima Memoranduma trenutni jugoslavenski politički sustav nema niti jednu od prednosti suvremenih političkih sustava, već predstavlja samo mješavinu ostataka stare političke države i autoritarne države naslijeđene iz povijesti realnog socijalizma na istoku, dok je istinsku demokraciju teško zamisliti bez alternativnih koncepcija razvoja, koja za njih predstavlja dobro organiziranu i demokratski kontroliranu državu sa stručno kompetentnom i društveno odgovornom administracijom. Međutim, prije toga, srpski narod treba dobiti državu kao što je imaju i ostali narodi, poentira ovim zaključkom iz Memoranduma, autor članka, ističući kako su sve njihove alternative u otvorenom sukobu s tekovinama revolucije i principima postojećeg društvenog i ustavnog sustava, koga bez obzira na sve njegove slabosti, protivrečnosti, zablude ili izvitoperavanja, ne može niko a priori negirati i otvoreno pozivati da se ruši, jer tekst koji šeta Beogradom nije ni borba mišljenja ni vežba inteligencije i retorike, već otvoreni nacionalistički i antikomunistički program koji u novoj  formi,  ali  sa  starim  argumentima    poziva  „Srbe  na  okup“.⁹⁹ Članak  se zaključuje stavovima stvaratelja Memoranduma o suverenosti naroda i samoodređenju i objašnjava se kako je sve podređeno središnjoj konstataciji da srpska nacija nije dobila pravo na vlastitu državu i da dijelovi srpskog naroda koji u znatnom broju žive u drugim republikama nemaju prava, što je oblik nacionalne diskriminacije, koji zbog toga Jugoslaviju ne može svrstati u red demokratskih država. Ko bi drugi, za sve su po njima krivi Hrvati i Slovenci, Tito i Kardelj, završava autor dodajući kako je posljednji put, ali bez naučne maske tako pisao Milan Nedić, koji je u svojoj zapovijedi od 24. travnja 1944. godine Tita nazvao “poznatim  Srbožderom“.¹⁰⁰

Dana 25. rujna objavljen je i na naslovnici najavljen drugi dio članka o nacrtu Memoranduma SANU pod naslovom I AVNOJ je lažiran, uz glavu: Tvrdi se da tokom rata Srbija nije bila ni formalno ni suštinski u ravnopravnoj poziciji kad su donošene odluke od dalekosežnog značaja za buduće državno uređenje.¹⁰¹ Za razliku od prvog dijela članka u kojem se daje pregled tema kojima se bavi Memorandum, iako s naglaskom na nacionalno pitanje, drugi dio članka je gotovo u cijelosti posvećen upravo temi položaja srpskog naroda u Jugoslaviji i njegova odnosa s drugim narodima. Uostalom ta tema, kako se i u članku ističe, u Memorandumu zauzima trideset od ukupno sedamdeset stranica. U uvodnom se dijelu  prenose stavovi prema kojima položaj Srbije treba promatrati u sklopu političke i ekonomske dominacije Slovenije i Hrvatske. Uzrok takvom stanju autori vide u činjenici da su prije Drugog svjetskog rata Slovenci i Hrvati stvorili svoje nacionalne komunističke partije pa su tako zadobili i odlučujući utjecaj u Komunističkoj partiji Jugoslavije dok su njihovi politički vođe postali arbitri u svim političkim pitanjima tijekom i nakon rata. Trajna koalicija između Hrvatske i Slovenije, kako u Memorandumu stoji, u suštini antisrpska, proizlazi iz susjedstva dvije republike, njihove iste religije, ekonomskih interesa i težnje za što većom samostalnošću, a tu je koaliciju učvrstila dugogodišnja suradnja Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja. Kako ne bi sve ostalo na starim tezama, kako ističe autor članka, iznosi se nova teza prema kojoj je AVNOJ bio praktički lažiran ili da je barem Kardelj u pripremanju i donošenju odluka AVNOJ-a i svih poslijeratnih ustava u temelje društvenog uređenja utkao vlastite stavove. U Memorandumu se tvrdi i da je srpski narod konstantno bio izložen optužbama da  je ugnjetavački, unitaristički, centralistički i „pandurski“ te da zato nije niti mogao postići ravnopravnost u Jugoslaviji za čije je stvaranje podnio najviše žrtve. Autor članka u odjeljku Zatečeni većnici dalje pojašnjava stavove stvaratelja Memoranduma o AVNOJ-u te ističe kako oni tvrde da na Drugom zasjedanju AVNOJ-a nije bilo pravih predstavnika srpskog naroda, već su to bili vijećnici birani iz srpskih jedinica i članovi Vrhovnog štaba zatečeni na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijećnika drugih republika koji su došli na zasjedanje sa svog teritorija te na osnovi toga zaključuju da Srbija već u vrijeme rata nije bila u ravnopravnom položaju. Autor članka ovakve teze naziva lažnim historicizmom i pojednostavljivanjem povijesti do razine neistine te upozorava kako na našim prostorima gdje su i zablude plaćene mnogim životima, otvoreni poziv na obračun s konstruiranim nepravdama može biti još skuplji. Ističe kako stvaratelji Memoranduma ne grade samo novi oblik velikodržavlja i velikonacionalizma, već i malonacionalističke ideologije potpomognute primitivnom surevnjivošću i nesigurnošću te da znanstvenu nemoć prikrivaju nacionalističkom grandomanijom. U članku autor implicira da pisci Memoranduma imaju namjeru prigrabiti suverenitet naroda pa onda i funkciju vlasti jer je poznato da su se uvijek u ime naroda prisvajala njegova prava i njegov suverenitet, a to su osim vlasti radile i grupe. Nekoliko odlomaka kasnije navodi se kako se autori Memoranduma i prikazuju kao grupa koja si prisvaja pravo govoriti u ime srpskog naroda, a nacionalna hegemonija, koju po sistemu većih brojeva, napominje autor, nudi Isakovićeva komisija, nikada nije bio niti jest politički i nacionalni program srpskog naroda. Stavovi izneseni u Memorandumu uspoređuju se sa stavovima hrvatskih nacionalista za vrijeme Hrvatskog proljeća, odnosno maspoka, kako se to razdoblje naziva u Srbiji, prema kojima su, kako se navodi, Hrvati bili u svojoj zemlji ilegalni, prema kojima se zatire hrvatska inteligencija, eksploatira hrvatska privreda, traje stradanje hrvatskog naroda i zaključuje se kako se doima da su autori Memoranduma prepisali neke tekstove od Šime Đodana i drugih istaknutih maspokovaca. U idućem se odjeljku pod naslovom Isti rečnik nastavlja objašnjavati paralela između hrvatskog i srpskog nacionalizma te se kaže da je donedavno bilo razlike između njih jer su hrvatski nacionalisti za sve okrivljavali Jugoslaviju i bili protiv svake Jugoslavije smatrajući kako samo njezino postojanje ugrožava hrvatski narod dok su srpski nacionalisti na Jugoslaviju gledali kao na proširenu Srbiju, ali sad je srpski nacionalizam počeo brinuti samo za „državu srpskog naroda“, a u toj brizi za sve se njegove nedaće optužuju Hrvati i Slovenci. Iako Memorandum ne donosi ništa novoga što se tiče Kosova, ističe se, piše autor, teza o diskriminaciji srpskog naroda u Hrvatskoj. Prenose se navodi prema kojima ne samo što je srpski narod odsječen od matice, nego matica nema mogućnosti da se informira o njegovoj sudbini, ekonomskom i kulturnom položaju niti približno toliko koliko neke nacije u Jugoslaviji imaju veze sa svojim sunarodnjacima. Upozorava se i kako Memorandum postavlja integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja.

Nakon što je prenio ključne ideje iz Memoranduma, autor članka žustro se obrušava na njegov sadržaj i konstatira kako su se sami autori pobrinuli da svakom građaninu Jugoslavije bude jasno da je tekst Isakovićeve komisije jedan šovinistički vir, što potvrđuje citatom iz samog dokumenta u kojem se kaže da izuzevši period postojanja Nezavisne Države Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi kao danas. Ističe se kako se u Memorandumu srpski narod zapravo poziva na ustanak, što je uvijeno idejom o referendumu i da se traži uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda neovisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazi. Autor prenosi kako prema memorandumskom tekstu srpski narod mora ponovno pronaći sebe i postati povijesni subjekt kako bi iznova stekao svijest o svom povijesnom i duhovnom biću i kako bi mogao jasno sagledati svoje ekonomske i kulturne interese i doći do suvremenog društvenog i nacionalnog programa kojim će se nadahnjivati sadašnje i buduće generacije. Upozorava kako autori Memoranduma prijete drastičnijim ispoljavanjima nacionalne osjetljivosti srpskog naroda, koja bi mogla biti zapaljiva i opasna te kako u zaključku predviđaju Jugoslaviji daljnje raspadanje, uz stav da srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj Jugoslaviji. U zaključnom dijelu teksta, ističe autor članka, prvi i jedini put spominju se   prava i mogućnosti drugih naroda kad se kaže da se svim nacijama u Jugoslaviji mora otvoriti mogućnost da se izjasne o svojim težnjama i namjerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredijeliti za svoj interes, stoji u Memorandumu. Takve ideje autor članka uspoređuje s idejama iznesenim u govoru hrvatskog imigranta Antuna Cilige¹⁰² na švedskom radiju, kojeg naziva poznatim ideologom hrvatske ekstremne neprijateljske emigracije. Ante Ciliga iznio je geografsko-politički razrađen prijedlog prema kojem bi se Jugoslavija podijelila na tri dijela: Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju i svakoj od tih državi bi se, kako autor članka objašnjava, po sistemu malo tebi, malo meni, razdijelio ostatak teritorija i naroda Jugoslavije.

Naposljetku, autor u zadnjem odjeljku članka – Sve iznova donosi svoju zaključnu kritiku nacrta teksta Memoranduma. Kritizira historicizam njegovih autora, ističući kako čak i u tom kvazinaučnom tekstu oni zaboravljaju da se ljudi nikada nisu oduševljavali i umirali za prošlost, osim ako nisu zavaravani ili ako nisu pozivani da budu čigre u tuđim rukama i kaže kako ne treba biti akademik da bi se znalo da ako se staro apsolutizira, budućnost se ne vidi i gubi, a stvarnost postaje svet aveti koje prete da osvoje i budućnost. Piscima Memoranduma zamjera i nekritičnost i neiskrenost, koje u konačnici dovode do političkog, osobnog i nacionalnog beznađa. Autor navodi kako se u Memorandumu traži da nitko ne zatvara oči pred činjenicom da se jugoslavenska državna zajednica raspada te istovremeno upozorava kako javnost, a pogotovo komunisti, odavno zatvaraju oči pred mnogim kovitlacima i virovima šovinizma i nacionalizma, koji postoje te ističe da jednom u Srpskoj akademiji  nauka i umetnosti, u koju se nije ulazilo samo po znanstvenim i umjetničkim kriterijima, to treba otvoreno reći. Upozorava se kako površna, nekritička i politikantska znanost ide ukorak s dvosmislenom i kolebljivom politikom. Autor svoju analizu završava napominjući kako je znanost još davno utvrdila da nacionalizam nastupa jer mu to omogućuju oportunizam, bojažljivost, potreba za dopadljivošću pod svaku cijenu i svima, što je karakteristika socijalističkih snaga općenito, a pogotovo Saveza komunista. Ta činjenica, završava, autor, potvrđuje se i u nastupanju srpskog nacionalizma, koji je svoj najotvoreniji program dobio u nacrtu Memoranduma, ali i u Savezu komunista, koji u strahu da ne izgubi svoj demokratski duh, počinje dopuštati oportunizam, bojažljivost i nejednakost, što jede revolucionarnu dušu.¹⁰³

Kroz analizu nacrta Memoranduma SANU objavljenu u dva dijela srpska je javnost po prvi puta upoznata s jednim opozicijskim, političkim programom, svojevrsnom alternativom postojećem društvenom, ali još više državnom uređenju i to programom koji je vezan uz uglednu instituciju kao što je Akademija, a time uz akademsku, odnosno intelektualnu elitu. Autor članka sažeo je i prenio temeljne ideje sedamdeset stranica teksta u dva novinska  članka i popratio ih svojim komentarima i kritikama te na taj način sugerirao čitateljstvu kakav stav treba zauzeti prema dokumentu. U članku je pitanje Kosova spomenuto samo usput, s argumentacijom da se ne donosi ništa novoga, iako mu je u Memorandumu  posvećeno dosta prostora. Rječnik koji su akademici koristili opisujući stanje srpskog naroda na Kosovu odskače od ostatka teksta retorikom koja je oštrija, ponekad i ekstremistička kad su kosovski Albanci u pitanju no u novinskom članku se ti dijelovi ne citiraju. Tako se u memorandumskom tekstu kaže kako je izgon srpskog naroda s Kosova spektakularno svjedočanstvo njegova povijesnog poraza te kako je srpskom narodu u proljeće 1981. objavljen rat i to specijalan, otvoren i totalan rat. Evocira se Balistička pobuna podignuta na Kosovu i Metohiji uz suradnju nacističkih jedinica, koja je 1944. – 1945. vojno razbijena, ali ne i politički pobeđena pa se tako njezin sadašnji vid, prerušen u novi sadržaj uspješnije razvija i prilagođava pobjedničkom ishodu. Konstatira se kako je pravi obračun s neofašističkom agresijom izostao te da su dosad poduzimane mjere samo uklonile s ulica ispoljavanje te agresije dok su u stvari jačale njezine rasistički pobuđene, neopozive ciljeve koje treba postići pod svaku cenu i svim sredstvima. Govori se o pet godina albanskog rata na Kosovu, o agresiji koju ohrabruju i službeni predstavnici Kosova, ali i njihovi znanstvenici. U nacrtu Memoranduma stoji i da je fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije najteži poraz u oslobodilačkim borbama što ih je Srbija vodila od Orašca 1804. do ustanka 1941. Najviše su se autori teksta zadržali na iseljavanju srpskog stanovništva i njegovim posljedicama da bi naposljetku upozorili da zahtjev Albanca za etnički čistim Kosovom nije teška prijetnja samo narodima koji su se ondje našli u manjini, već će, ako se taj cilj ostvari, pokrenuti val ekspanzije i predstavljati realnu i svakodnevnu prijetnju svim narodima u Jugoslaviji.¹⁰⁴

Autor članka nije našao za shodno detaljnije opisati stavove stvaratelja Memoranduma o Albancima, vjerojatno dijelom i zato što oni doista nisu predstavljali novost. Takve teze mogle su se već čuti u javnosti, a i tisak se, kao što je spomenuto, bavio problematikom iseljavanja Srba i Crnogoraca, kao i albanskim nacionalizmom. Stav prema albanskom nacionalizmu kao i problematici iseljavanja zauzimala je uostalom i službena politika u Srbiji. Ipak, do tada se nije govorilo o genocidu niti o neofašizmu i rasizmu, a pogotovo ne o prijetnji koju bi Albanci predstavljali za sve narode Jugoslavije. S druge strane, kad je riječ o otvaranju pitanja položaja Srba u Hrvatskoj, u članku je zapravo prenesen najradikalniji dio teksta – evociranje vremena NDH u tvrdnji da Srbi u Hrvatskoj, osim u to vrijeme nisu nikada bili toliko ugroženi koliko su danas.¹⁰⁵ Ostatak teksta ne sadrži tako teške kvalifikacije kao kad je riječ o Albancima s Kosova i njihovu odnosu prema Srbima. Hrvatima se izravno ne pripisuje genocidnost odnosno genocidne namjere u sadašnjosti, ali se povlačenjem paralele s Nezavisnom Državom Hrvatskom, podsjeća na stradanja srpskog naroda i na taj način snažno akcentira navodni, težak položaja Srba u Hrvatskoj. Nacionalna problematika srpskog naroda u Hrvatskoj razmatra se u kontekstu asimilacije, za koju se tvrdi da se nad srpskim narodom provodi rafinirano i djelotvorno. Težina položaja Srba u Hrvatskoj prema tekstu se ogleda uglavnom u toj asimilaciji, zatiranju jezika nametanjem hrvatskog književnog jezika te kontinuiranom zatvaranju srpskih kulturnih ustanova. Tako se nabrajaju tijekom i nakon Drugog svjetskog rata osnovane pa kasnije ukinute srpske kulturne ustanove i u tom se kontekstu također spominje NDH: Tako je 22. oktobra 1944. na ruševinama glinske crkve, u kojoj su izvršeni strahoviti ustaški pokolji, osnovano Srpsko pevačko društvo “Obilić”, a nepun mesec kasnije, 18. novembra, ponovo u Glini, obrazovano Srpsko kulturno-prosvetno društvo “Prosvjeta”. Naglašava se važnost kulturnih ustanova koje su Srbi vidjeli kao krvlju stečene tekovine i vidna obilježja ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj te ističe kako nije poznato da su Srbi bilo kada ocijenili da im je i jedna od tih ustanova nepotrebna. Dakle, dok je ugroženost srpskog naroda na Kosovu prema autorima memorandumskog teksta fizička, u Hrvatskoj je on ugrožen kao samostalni nacionalni entitet, ugrožena je njegova kultura, jezik i tradicija i prijeti mu opasnost ne od odumiranja, iseljenja ili uništenja, već od asimilacije, odnosno utapanja u hrvatski nacionalni korpus. Dio teksta koji se bavi Hrvatskom završava upozorenjem da bi ako se rješenje ne pronađe, posljedice mogle biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj, već i u čitavoj Jugoslaviji.¹⁰⁶

Memorandumski diskurs kad su Hrvati u pitanju je blaži nego kad se radi o Albancima, iako se takav dojam ne stječe čitanjem članka u Večernjim novostima. No činjenica jest da se položaj Srba u Hrvatskoj javlja kao političko pitanje od iznimne važnosti za opstanak srpskog naroda, ali i Jugoslavije i da ono doista, postavljeno od strane članova ugledne znanstvene institucije s eventualnom ili stvarnom namjerom prezentiranja široj javnosti u tom trenutku, kao i predstavljanje tog problema u dnevnom tisku predstavlja bitan događaj za političku i medijsku scenu Srbije i Jugoslavije jer nameće ideju o potrebi čvršće veze srpskog naroda u Hrvatskoj sa Srbijom, odnosno potrebu zaštite srpskog naroda kao zasebnog i cjelovitog entiteta na području cijele Jugoslavije, bez obzira na republičke granice. To je dovelo u pitanje, kako je istaknula u svojoj studiji Audrey Helfant Budding, sudski vještak u procesu protiv Slobodana Miloševiće pred Haškim sudom, i samu Jugoslaviju: Memorandum nije označio prekretnicu zbog konkretnih pritužbi na položaj Srba i Srbije, već zbog nagovještaja da je Jugoslavija zamjenjiva.¹⁰⁷ S obzirom na to da se srpski narod nameće kao jedinstveni i nedjeljivi identitet, iz navedenog proizlazi da bi raspadom Federacije, jedini garant opstanka srpskog naroda bilo stvaranje srpske države u kojoj bi se sav taj narod okupio– odnosno Velike Srbije.

⁸⁹ Vrtić.

⁹⁰ I. STEFANOVIĆ, „Program za povratak poverenja“, Večernje novosti (Beograd), g.34., br. 10234., 19. rujna 1986, 4.

⁹¹ Politika (Beograd),, g. 83., br. 26207., 19. rujna 1986., naslovnica

⁹² Miroslav Zarić, Momčilo Blagojević, „Ohrabrenje za ostanak“, Večernje novosti (Beograd), g.34, br. 10235., 20. rujna 1986., 7.

⁹³ Dr. Vojislav Mićović, publicist i novinar bio je glavni i odgovorni urednik partijskog glasila, lista Komunist, doktorirao je na temu Specijalni rat protiv Jugoslavije. U kolovozu 1991. kad je Vlada Srbije imenovala nove rukovodioce radiotelevizije koji su trebali slijediti ratnu propagandu postavljen je za direktora Radija Beograd. Nova imenovanja izazvala su protest novinara, inženjera, tehničara i ostalih zaposlenih u RTV Beograd, a svi urednici u Radiju Beograd podnijeli su ostavke.

⁹⁴ Nenad Stefanović, „Maske su skinute“, Večernje novosti (Beograd), g. 34., br. 10268., 23. rujna 1986., 4.

⁹⁵ U Srbiji naziv za „Hrvatsko proljeće“ 1971.

⁹⁶ Isto.

⁹⁷„ Sejači međunacionalnog razdora“, Politika (Beograd), g. 83., br. 26210. 24. rujna 1986., 6.

⁹⁹ Autor članka aludira na sličnost temeljnih ideja Memoranduma s idejama pokreta nastalog među jugoslavenskim Srbima kao reakcija na uspostavu Banovine Hrvatske na temelju Sporazuma Cvetković –Maček,

26.kolovoza 1939. Tijekom 1940. glavni nositelj pokreta među Srbima koji su se ujedini pod parolom „Srbi na okup“ postaje Srpski kulturni klub, koji je u Beogradu 1936. osnovala srpska intelektualna i gospodarska elita u svrhu društvenog, kulturnog i gospodarskog razvoja Srba u Kraljevini Jugoslaviji. Pokret je otvoreno zahtijevao stvaranje velike Srbije na svim prostorima koje su smatrali povijesno srpskima, uključujući i dijelove Banovine Hrvatske. Krešimir REGAN, „Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska“, Časopis za suvremenu povijest 2, 309.-700., Zagreb, 2008., 397., Mirko VALENTIĆ, Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., 45. – 50.

¹⁰⁰ Aleksandar ĐUKANOVIĆ, „Ponuda beznađa“, Večernje novosti (Beograd), g.34, br. 10269., 24. rujna 1986., 2.

¹⁰¹ Večernje novosti (Beograd), g. 34., br. 10270., 25. rujna 1986., naslovnica

¹⁰² Ante Ciliga, pisac, publicist, filozof (Šegotići, 1898. – Zagreb, 1992.) bio je istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije od samog njezinog osnutka 1919., a 1925. je postao i član Politbiroa KPJ kada je i izgnan iz Kraljevine SHS. Neko vrijeme je boravio u Sovjetskom Savezu, gdje se također aktivno bavio politikom, ali i proveo dvije godine u Sibiru jer je podržavao Lava Trockoga. Do 1941. boravio je uglavnom u Francuskoj gdje je objavio svoje najznačajnije djelo U zemlji velike laži, u kojem se obračunao sa sovjetskim dogmatizmom i boljševizmom. Nakon toga izgubio je ugled u vrhu KPJ. Po uspostavi NDH vratio se u Zagreb, gdje su ga ustaške vlasti uhitile i internirale u Jasenovcu, da bi ga 1943. pustile i zaposlile u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Zadnje dane rata dočekao je kao namještenik poslanstva NDH u Berlinu iz kojeg je uspio pobjeći neposredno prije kapitulacije Njemačke. Do 1990. živio je u Rimu, aktivno sudjelujući u političkom radu hrvatske emigracije. Bio je izrazito negativno nastrojen prema jugoslavenskom socijalizmu, ali i jugoslavenskoj državnoj zajednici. Pred sam raspad Jugoslavije vratio se u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je 1992. umro.: Miljenko HAJDAROVIĆ, Ante Ciliga. Dostupno na: http://povijest.net/v5/zivotpis/2008/ante-ciliga/

¹⁰³ Aleksandar ĐUKANOVIĆ, „I AVNOJ je lažiran“, Večernje novosti (Beograd), g. 34, br. .10270, 25. rujna 1986.,2.

¹⁰⁴ „Nacrt Memoranduma SANU“, HMDCDR, Zbirka digitalnih dokumenta

¹⁰⁵ Isto.

https://dr.nsk.hr/islandora/object/hrstud:957/preview

file:///G:/Velikosrpska%20politi%C4%8Dka%20propaganda%20uo%C4%8Di%20raspada.pdf