Jednog ljeta na Vašaru 1973. godine u Tuzinju pored Jezera čula sam neke lijepe riječi o mom ocu. Prođoh pored starina koji su ćaskali. Kad sam bila blizu njih, na glas upitaše?
„Čija je ovo djevojka?“ Neko od njih me je prepoznao i odgovorio ćerka Osmana Kurtanovića, zaigra mi srce od uzbuđenja. E, kada se Osman spomene treba ustati, on je to zaslužio.
Još kao mala često sam se pitala, zašto svi imaju oca i majku, a ja imam samo dedu i biku. To sebi nisam nikako mogla objasniti, a stariji se nisu bavili djecom. Ostala sam uskraćena za sve odgovore na moja pitanja. Trebala sam da odrastem da bih saznala o svom ocu.
Kurtanović (Murata) Osman (1908 – 1947)
Osman Kurtanović iz Tuzinja, ubijen 1947. godine, u zasjedi u Nikolin potok kod Buđeva – opština Sjenica
Ko je bio moj otac?
Nastaviše da pričaju o veličini mog oca: bio je jedan od najuglednijih Pešteraca, pomagao kome je stigao, dičili smo se njime. Znaš li dijete da nikada nije silazio s bijelog sedlenika?
Volio je konje, s njima je stizao svuda, ali mu se ne dade. Ubiše ga dušmani.
Naviru sjećanja, bika je pričala:
„Bio je najbolji i najljepši od moje djece, pametan, učen, sve ga je zanimalo, jedini koji je završio medresu, sve mu je polazilo za rukom, motor cijele porodice. Kad se vratio iz medrese, počeo je da upravlja imanjem, da ga proširuje, da se u selu dogovara kako se organizovati u teška vremena. Bližio se Drugi svjetski rat, nepredvidiva duga i hladna zima, trebala se obezbijediti, hrana za ljude i stoku. Sve je to on preuzeo na sebe.
Nije se slagao sa ženom, ona je otišla, a ostavila troje djece, bika ih je podizala i preuzela brigu o njima, teško je bilo, no na svu sreću, kako ona kaže, Osman je to brzo riješio.
Doveo je drugu ženu iz Raždaginje od Memića.
Bika nastavlja, Bahta (moja mama) preuzela je brigu o djeci, kući, i vidjela sam da mu je po volji jer nikad se nisu mrko pogledali, složno su živjeli. Sjećam se ko da je danas bilo: spremao se na odlazak na sastanak u Sjenicu, bio je odbornik sela. Doručkovao je i kaže: neće se vratiti isti dan. Ispratili smo ga.
Negdje predveče čujem Osmanovog konja kako hrže na brijegu, ne silazi, uhvati me strah, što ne dolazi kući. Požurih da vidim šta se dešava.
Prizor jeziv, strašan, zakuka iz sveg glasa, čuli su svi iz sela, potrčali i našli su me skamenjenu pored konja i mrtvog Osmana.
Osman je mrtav, vidi mu usirenu krv na tijelu, skidaju ga s konja i nose kući. Svi su u čudu: ko je mogao da ubije Osamana, on nije u selu imao neprijatelja, bio je ponos i dika sela. Ukopali ga i tražili ko bi mogao biti ubica.
Pronašli su ih brzo mještani sela, bila je to odbjegla četnička banda iz Buđeva: oni su ga ubili.
Istog dana su slučajno njegove posestrime pravoslavke iz Buđeva krenule za Sjenicu, naišle su na prizor kojeg će pamtiti cijelog života: vidjele su svog pobratima kako u hropcu umire u Nikića potoku, podigle ga i presamitile ga preko konja, vratile konja nazad i tako ga je njegov Bijelac doveo mrtvog kući.
Odmah poslije ukopa stigla je moja maćeha, imala je zašto: troje djece, dva sina i ćerku. Ja sam se rodila poslije smrti oca, a njih dvije nisu mogle zajedno.
Po mamu je došao njen otac iz Raždaginje, a mene kao žensko čeljade ostavili mojoj biki i maćehi.
U Tuzinju sam živjela do završetka četverogodišnjeg školovanja, a onda se odlučila pobjeći. Znala sam da sam imala majku koja se udala u Novom Pazaru za Idriza Sijarića, divnog čovjeka koji je također imao petoro djece iz prvog braka i sa mojom mamom troje.
Htjela sam da je upoznam, da osjetim zagrljaj bar jednog roditelja, a kako sam odgajana do tada, neću ovom prilikom govoriti.
Nije me prepoznala, mislila je da je neko siroče koje traži hljeba, vratila se sa komadom hljeba, pruža mi ga, a ja vrisnem: pa ti si valjda moja majka, obje smo zanijemjele. Otkud dijete iz Tuzinja samo da stigne na moja vrata, kako?
Putovala sam od ranih jutarnjih sati, rano sam morala ustati prije zore da bi se stoka u hladu napasla. Jednostavno, jedan čovjek je ranim jutrom krenuo za Novi Pazar, ja sam čuvala stoku, vidjela kako zamiče za proplanak i brzo sam krenula za njim. Bio mi je jedini cilj naći svoju majku. On na konju, ja pješke, pratila sam ga, nije me vidio do ulaska u grad, a onda je već bilo kasno da me vrati. U sutonu pred mrak sam stigla u predgrađe Novog Pazara.
Od čovjeka do čovjeka sam pitala da li znaju gde je kuća Idriza Sijarića i eto, stigla sam kod svoje majke.
U strahu da me ne vrate na selo, drhtala sam cijelu noć. Ipak, ostala sam kod mame određeno vrijeme, a kasnije završila sam u domu za nezbrinutu djecu, jer nas je bilo previše u jednom domu, a samo je očuh radio.
Završila osnovnu školu, a onda u svijet krenula trbuhom za kruhom i našla sam ga. Završila gimnaziju radeći kod jedne porodice i čuvajući djecu, a onda u Sarajevu i upisala fakultet.
U toku studija i nakon završetka su započela moja istraživanja o ocu.
Čudno je što moja mama nije govorila o njemu, znala je jedino u određenom trenutku reći:
„ Ista si otac“, a šta je to značilo, nije obrazlagala.
Ama ne samo da likom podsjećaš na njega, već si i dušom ista on, tvoji postupci, narav, voliš sve da znaš, a i on je mnogo znao.“
Često sam odlazila u svoj rodni kraj i kao sad već odrasla osoba mogla sam pitati o svom ocu.
Govorili su mi bio je trgovac zlatom, imao je 60 najamnih radnika, pošten, čestit, mislio je na radnike i njihove porodice, pogotovu kada su ratne stahote stigle i u naša sela, svako je imao svoju priču koju ja danas trebam, ali je davno bilo, ne mogu se svega sjetiti.
Jedino sjećanje koje mi se urezalo duboko u duši je priča Hakije Turkovića iz Dolice.
Sreli smo se kod moje sestre Mike i zeta Asima Turkovića u Novom Sadu.
„Dijete, tako me je zvao, kako sam sretan što sam te sreo, dobro ti znam oca, bio je najbolji učitelj“.
Zbunio me, odkud moj otac učitelj kad je bio hodža, završio medresu. Država je u tom vremenu koristila svaku mogućnost da nam pruži obrazovanje, a mi smo bili mladi skojevci organizovani u mjesnom uredu.
Mi, skojevci poslije rata, željni znanja, tražili smo da se opismenimo, tada nije bilo učitelja, pa je svaki pismeni čovjek dobrodošao, učiće nas po programu koji odobri država. Tvoj otac je bio najpogodnija ličnost, prvoborac, učesnik NOB-a, brat mu je poginuo u ratu, otišao u vojsku i nije se vratio, a to se tada mnogo poštovalo.
Pomagao svakoj porodici u radovima, materijalnoj pomoći, namirnicama koje je proizvodio na svome imanju.
Tako je počeo raditi u našem selu Doliću kao učitelj, svi smo ga voljeli i poštovali. Nismo mi bili sedmogodišnjaci, bilo nas je svih godišta, ja sam imao 15 godina. Učenici koji su te godine trebali poći u prvi razred su trebali učitelja. Išli smo zajedno, djeca i odrasli ljudi. Svakog od nas je zaposlio, svakom je dao zadatak.
Poslije škole od nas je zahtijevao da krenemo na vjeronauku u mejtep. Nas skojevce je to iznenadilo od Osmana, naš odgovor je bio ne, nikako nećemo u našoj školi da se miješa vjerska i obrazovna nastava, nikako ne mogu biti spojive. Nije ga to mnogo iznenadilo, kao skojevci su imali sastanke sa prvoborcima, komunistima čiji su i oni željeli biti članovi.
Pokušao nas je Osman nagovoriti, ali mu nije pošlo za rukom, mi ćemo te prijaviti skojevskoj organizaciji. Više se o tome nije govorilo, on je brzo poslije toga poginuo.
Mnogi su još govorili o dobroti mog oca, davno, njega više nema, poginuo je davne 1947. godine, kada sam se i ja rodila. Iza sebe je ostavio dvije ćerke i dva sina, umrli su Mera i Faruk, nas dvoje živimo i nosimo priču i sjećanja na jednog velikog i dobrog čovjeka i oca, a umrli su i svjedoci priče.
Imala sam želju da napišem što sam čula o mom ocu, ja ga nisam upoznala, sve su ovo riječi ljudi koji su živjeli sa njim u porodici i prijatelja, koji su se družili sa njim, a ja ih sretala u posebnim okolnostima. Sigurna sam da ima još mnogo toga da se kaže o njemu, ali vrijeme je učinilo svoje, mnogih nema među živima. Ja kao njegovo dijete sam ga uvijek nosila u srcu.
Priču sam napisala za monografiju Pešterska visoravan i posvećena je ljudima koji su svojim djelom dali doprinos razvoju Pešteri i prezimenu Kurtanovića, koje sam nosila kao djevojka.
Razgovor o ovom članaku