Krajem XIX stoljeća, Novopazarski sandžak bio je nemirno granično područje u kojem je autoritet Porte često bio ograničen. U opisima se naglašava periferna priroda prostora i činjenica da se stvarna vlast na terenu često oslanjala na lokalne prvake, velike porodice i naoružane plemenske strukture, što je proizvodilo česte sukobe i nesigurnost. Takav ambijent ukazuje na snažnu lokalnu autonomiju i plemensku organizaciju, uključujući i albanske (muslimanske) zajednice koje su u izvorima vezane za Bihor, Pešter i šire polimlje.
Plemenski sukobi i albanska uloga na osmansko–crnogorskoj granici
U ovoj zoni granice (Bihor–Pešter–Kolašin i šire), izvori bilježe mješovito stanovništvo i složene lokalne identitete, pri čemu se uočavaju dodiri i preklapanja jezičkih i konfesionalnih obilježja. Posebno je važno da se u lokalnim percepcijama često prioritet daje vjeri i statusugi u odnosu na “modernu” etničku kategorizaciju.
Primer Tregovishta- Rožaje dobro pokazuje koliko je oprez potreban: jedan francuski geograf (iz pre-1913 beogradskog okruženja) opisuje Rožaje kao “albanski oazu”, dok jedan osmanski novinar iz Istanbula tvrdi da se radi o muslimanima koji govore slavenski. Obojica propuštaju uočiti dvojezičnost/višejezičnost lokalnih ljudi, koja je mogla biti praktična strategija (npr. u vojnoj službi).⁴ Upravo ovakvi primjeri objašnjavaju zašto se u dijelu regionalne literature termin muslimani ponekad koristi “zamjenski” – i za Albance muslimane i za slavofone muslimane – što može zamagliti etničku strukturu ako se ne radi strogo po izvorima.
Albanci Sandžaka u pobunama protiv Osmanlija (1908–1912)
Nakon Mladoturske revolucije (1908), tenzije jačaju, naročito oko pitanja poreza, razoružanja i državnog monopola sile. U analizi kasnoosmanskog prostora, naglašava se da su lokalne zajednice u graničnim krajevima (među njima i Bihor/Pešter) održavale visok stepen autonomije i da su se oslanjale na mreže lokalnih posrednika i naoružane strukture, što je uticalo na dinamiku nasilja i otpora.
U ljeto 1912, širi ustanički talas u Kosovu i sjevernoj Albaniji imao je odjek i u sandžačkim krajevima: seljačke i plemenske mreže reagiraju kroz odbijanje poslušnosti i kroz oružanu mobilizaciju, što Sandžak čini dijelom šire zone pobune uoči Balkanskih ratova.
Sažeto (1885–1912): Albanci Sandžaka (uključujući Bihor) pojavljuju se kao zajednice koje: održavaju plemensku autonomiju naspram osmanske administracije; djeluju u graničnom pojasu gdje se identiteti često čitaju kroz vjeru, status i jezik, pa su terminološke zamjene u izvorima česte; ulaze u period intenziviranja napetosti i mobilizacija 1908–1912, kao dio šireg procesa raspada kasnoosmanske sigurnosne strukture.
/O zvori kad bude objavljena knjiga/












Discussion about this post