Međutim, kada se zahtjev za pravdom pretvori u pozive na bojkot, iseljavanje i kolektivnu osudu, tada problem više nije samo pravni – već duboko društveni i politički.
Surdulica, u kojoj prema popisu živi svega nekoliko građana albanske nacionalnosti, našla se u središtu kampanje usmjerene protiv čitave porodice zbog rodbinske veze sa osumnjičenim za nesreću. Taj prelazak sa individualne odgovornosti na kolektivnu krivicu zabrinjava.
Kada se pravda zamijeni kolektivnim emocijama
Protest kao demokratski izraz nezadovoljstva je legitiman. Bol porodice stradalog je nesporna. Ali zahtjev za iseljavanje jedne porodice zbog nacionalne pripadnosti ili porodičnih veza nije izraz pravde – to je odstupanje od osnovnih principa vladavine prava.
U pravnom poretku odgovornost je lična. Ako postoji krivična odgovornost, ona pripada pojedincu i utvrđuje se pred sudom. Pozivi na bojkot poslovnih objekata ili kolektivno kažnjavanje stvaraju opasan presedan: danas je to jedna albanska porodica, sutra to može biti bilo ko.
Posebno je značajno da su poruke sa protesta uključivale elemente koji su etnički kontekst stavljali u prvi plan – od pominjanja „kosovske vozačke dozvole“ do otvorenih zahtjeva za iseljavanje. Čak i ako početni motiv protesta nije bio etnički, narativ je tokom događaja dobio takvu dimenziju
Opasnost normalizacije govora mržnje
Dodatnu zabrinutost izaziva uloga društvenih mreža i zatvorenih komunikacionih grupa u kojima su se širili pozivi na bojkot i progon. Kada govor mržnje izađe iz digitalnog prostora i prenese se na ulicu, on poprima stvarne posljedice – po bezbjednost pojedinaca i međunacionalne odnose.
Napad na novinarku koja je izvještavala sa protesta pokazuje da klima netrpeljivosti nije usmjerena samo prema jednoj porodici, već i prema slobodi medija i javnom dijalogu. Kada se novinar doživljava kao neprijatelj zato što događaje stavlja u širi društveni kontekst, to je znak duboke polarizacije.
Šira dimenzija: položaj manjina i percepcija diskriminacije
Ovaj slučaj dolazi u trenutku kada se položaj Albanaca na jugu Srbije već nalazi pod pažnjom međunarodne javnosti. Svaki primjer kolektivnog targetiranja dodatno produbljuje nepovjerenje i učvršćuje percepciju diskriminacije.
Čak i ako dio građana Surdulice ne podržava bojkot – što potvrđuje činjenica da pekare i dalje rade i imaju mušterije – sama potreba da jedna porodica razmišlja o evakuaciji zbog bezbjednosti predstavlja ozbiljan alarm.
Surdulica nije samo lokalna priča. Ona je upozorenje koliko brzo tragedija može prerasti u društveni sukob ukoliko se emocije stave iznad institucija.
Ako želimo očuvati vladavinu prava i međuetnički mir, mora biti jasno:
- Pravda se traži u sudnici, ne na ulici.
- Odgovornost je individualna, ne porodična niti etnička.
- Tragedije se ne smiju koristiti za širenje mržnje.
U suprotnom, rizik nije samo destabilizacija jednog malog grada, već normalizacija modela kolektivne osude koji dugoročno razara društveno povjerenje.
Discussion about this post