Na osnovu istraživanja Dauta Dautija, pokazuje se da je ideja o “izlasku na toplo more” bila sastavni dio srpsko-ruske geopolitičke sinergije, koja je ujedno utjecala na promjenu britanske orijentacije prema Balkanu. Sandžak je u toj strategiji imao ključnu ulogu kao kopneni koridor ka Jadranu, a njegovo geopolitičko značenje nadilazilo je lokalne okvire.
Historijski i geopolitički kontekst
Početkom XX stoljeća, Srbija – uz posrednu podršku carske Rusije – otvoreno je pokazivala ambicije da se domogne Jadranskog mora. Njen projekat, formulisan još u doktrini Načertanije (1844), predviđao je širenje preko Kosova, Sandžaka i sjevernih albanskih krajeva s ciljem povezivanja sa morem. Nakon mladoturske revolucije i daljeg slabljenja Osmanskog carstva, ti planovi su dobili konkretniji oblik.
Ekspanzionistička ideologija Milovanovića
Kako svjedoči diplomatska korespondencija koju navodi Daut Dauti, Milovanović je 1909. godine razvio plan nazvan “Sandžak i albansko pitanje”. On je britanskom ambasadoru Cartwrightu izjavio da je “osmanska moć nestala iz Evrope” i da Srbija treba osigurati saglasnost Austro-Ugarske za priključenje “pojasa Sandžaka i sve do mora, sjeverno od Albanije”.
Ova izjava predstavlja jedan od najjasnijih dokaza srpskih pretenzija na albanski prostor i na strateško povezivanje sa Jadranom.
U kasnijim razgovorima (1910) Milovanović je naglašavao da je Balkan u “stanju vrenja” i da se trenutak mora iskoristiti za nove teritorijalne podjele, predviđajući raspad Osmanskog carstva “iznutra”. Takvo razmišljanje prožimalo je srpsku politiku koja je nastojala uvjeriti Velike sile da se stabilnost regiona može postići samo širenjem Srbije prema jugozapadu.
Britanska reakcija i utjecaj na vanjsku politiku
Kako navodi Dauti, britanski podsekretar za vanjske poslove Arthur Nicolson prihvatio je “propovijed” Milovanovića i čak smatrao raspad Osmanskog carstva neizbježnim i korisnim za britanske interese u Egiptu i Indiji.
To pokazuje utjecaj koji je srpska ideologija imala na pojedine zapadne diplomatske krugove, naročito uoči Balkanskih ratova.
Ova promjena britanskog stava – od tradicionalne podrške Porti prema tolerantnom odnosu spram srpsko-crnogorskih ambicija – označava ključni trenutak u preokretu balkanskih ravnoteža.
U isto vrijeme, Rusija je pojačala svoje napore da potakne balkanski savez i usmjeri ga protiv Turske, koristeći Srbiju kao instrument svog puta prema “toplim morima”.
Sandžak kao strateški koridor
Sandžak Novog Pazara se u srpsko-ruskim projektima pojavljivao kao prirodni prolaz prema Jadranu.
Osim geografskog položaja između Kosova i Crne Gore, imao je izuzetnu važnost za povezivanje sa albanskom obalom. Zato se od kraja XIX stoljeća u srpskim i ruskim diplomatskim dokumentima Sandžak označava kao “neophodni kopneni pojas” za ostvarenje strategije izlaska na more.
Milovanovićevi planovi, stoga, ne treba posmatrati kao izolovane izjave, već kao dio šire ekspanzionističke vizije koja će se konkretizirati tokom Balkanskih ratova – osvajanjem Kosova, Sandžaka i dijelova sjeverne Albanije.
Analiza Dauta Dautija jasno pokazuje povezanost srpske politike “izlaska na toplo more” – koju su razumjele i britanske i ruske diplomate – sa slabljenjem međunarodnog položaja Albanaca uoči 1912. godine.
U tom kontekstu, Sandžak nije bio samo periferni prostor Osmanskog carstva, nego geostrateška spona u sukobu ruskih, srpskih, austro-ugarskih i britanskih interesa.
Zbog toga ovaj potkapitul Dautijeve studije predstavlja vrijedan izvor za razumijevanje korijena geopolitičkih pretenzija koje će se ponavljati i tokom XX stoljeća – pa čak i u ruskoj vanjskoj politici nakon 1990. godine.
Discussion about this post