Uvod u tematiku.
Većina historijski obrazovanijih osoba zna razlikovati u terminologiji te nauke uzrok od povoda/posljedice. Kada je u pitanju Prvi svjetski rat, koji je usko povezan sa temom o kojoj je riječ, uzroci za njegov početak su mnogobrojni, ali ključno i najzapaženije je takmičenje velikih sila u svim domenima od nauke do vojnih „nadmetanja“. Sve značajnije sile tog vremenskog perioda su sa velikom dozom nestrpljenja željno iščekivale okidač za početak ratnih dejstava koje su prouzrokovale ogromne posljedice, a agonija je i nakon rata nastavljena zbog kasnije želje poraženih za osvetom. Pripadnik pokreta „Mlada Bosna“ mlađahni, seoski, ali prije svega izmanipulisani mladić, Gavrilo Princip, ustrijelio je prijestolonasljednika Franca Ferdninanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Nedugo nakon, Austrougarska objavljuje rat Srbiji počevši uvod u sukob do tada neviđenih razmjera.
Osmanslije, status Sandžaka i sandžačkog naroda pred rat.
Od priča naših starih, ali i iz relevantnih historijskih izvora tačno se vidi status Novopazarskog sandžaka zaključen Mirom u Bukureštu pri okončanju Balkanskih ratova 1913. godine. Dio pirpade današnjoj Srbiji (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar), dok sa druge strane južni dio pripade Crnoj Gori (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Petnjica, Rožaje, Plav i Gusinje.) O represijama nad muslimanskim življem tog prostra napisana je brojna literatura, a tortura je bila naročito zapamćena od strane Crnogoraca. Dovoljno je da se iznese jedan historijski podatak koji će čitaocima otvoriti oči da uvide kroz šta su naši preci u to nevrijeme prolazili. Na prostorima današnje plavskogusinjske oblasti, nakon okupacije od strane barbarski nastrojene crnogorske vojske u čijem sastavu kroz pohode su obavezno učestvovali i sveštenici, pokršteno je preko 12.000 muslimana, Albanaca i Bošnjaka u toj regiji nakon ulaska trupa i zauzimanja oblasti. Na drugom dijelu svijeta, tačnije kada je riječ o Osmanskom carstvu, iznemoglo, sa svih strana razoreno, kostur nekada impozantne velesile bilo je zatrpano unutrašnjim problemima koji su se iz dana u dan nagomilavali.
Početak rata, poziv sultana i odgovor brojnih naroda na njegov poziv.
Kao što smo već naveli, zvanično Prvi svjetski rat počinje 28. juna 1914. godine u historiji zabilježenim događajem kao „Sarajevski atentat“. Rat se za tu epohu odvijao dinamično i svijet se podijelio u dva tabora „Centralne sile“ i sile „Antante“. Osmansko carstvo, kao i naši slavni junaci o kojima pišemo potpadoše u prvi tabor, na kraju poražen, ali u bici i temi o kojoj mi pričamo pobjedonosan, a ko zna šta bi ostalo od Istanbula da su Britanci i Rusi ušli u njega? Na nama je da nagađamo. Tadašnji namjesnik, sultan i halifa muslimana još uvijek, Mehmed V. proglašava Džihad (Sveti rat) 14. novembra 1914. godine. Nije prošlo dugo vremena, „sile Antante“ na čelu sa Britancima i Rusima počele su planski spremati napad pri kojem bi pokorili tadašnji glavni grad Osmanskog carstva, Istanbul i time nanijeli možda najteži gubitak muslimanima od invazije Mongola na Bagdad 1258. godine. Bitka je zvanično počela 25. aprila 1915., a okončana je 9. januara 1916. godine. Sultan, koji je proglasio rat, poziva tada sve muslimane diljem svijeta da se pridruže njegovim borcima u borbu za opstanak tada već krnjavog Osmanskog carstva, centra muslimana još uvijek, iako vidno slabog i iznemoglog. Odaziv velikih etničkih skupina poput Arapa, Perzijanaca ili Berbera nije urodio plodom, ne pokazaše niti malo zainteresovanosti za vapaj tadašnjeg namjesnika da pristupe odbrani centra islamskog svijeta u datom trenutku. Pozivao je mnoge, odaziv je bio katastrofalan, razočaravajući, dajući tadašnjim neprijateljima nadu da su seljedbenici Muhammeda pali duboko u melanholiju iz koje teško da će se izvući. Ali…
Odaziv Sandžaklija, dolazak, bitka i ishod!
Kada je sultan pozvao narod iz naizgled malog, sićušnog Sandžaka, bez ikakvog razmišljanja, gordo i ponosito uslišiše molbu sultana i po sadašnjim procjenama njih oko 15.000 (neke informacije tvrde preciznije oko 15.700) krenu da bije možda posljednju životnu bitku! Još jedan zanimljiv i koristan podatak. Bilježeći borce od Pljevalja do Peći, zabilježeno je da su na sultanov poziv odazivali se mladići od 15 godina i ta starosna amplituda rasla je do staraca koji se odazvaše, a nanizaše preko 60. Prosjek starosne dobi boraca je iznosio ne više od 24 godine života. Zamislite se o vi koji ste škole završili i posao ste našli ili tražite. Glavni zabilježeni inicijatori i organizatori slanja vojske su bili Riza-beg Muratbegović iz Novog Pazara i Ahmet-aga Hamzagić poznat kao Ahmet-aga Tutinac (potomak porodice koja je osnovala današnji Tutin, porijeklom iz čuvene ilirske utvrde Medun, sjeveroistočno od Podgorice.) U borbi protivi ponajviše Rusa, naši slavni preci su se pokazali kao izuzetno hrabri, slobodno možemo reći neustrašivi ratnici, koji iako slabiji opremom i resursima, opravdaše izreku: „Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka!“ Vojska predvođena u to vrijeme brilijantnim generalom i strategom Kemalom-pašom Ataturkom pri okončanju bitke bila je pobjedonosna i sačuvala je obraz islamskom svijetu Božijom voljom i milošću. Rezultat po naš narod je bio poprilično srceparajući iz naše, ljudske perspektive, većina su šehidili, dio je ostao u Turskoj, dok nekolicina se vraća u svoj rodni Sandžak.
Istinitost riječi da se historija ponavlja i da iver daleko ne pada od klade.
U nadi, želji i potrazi za boljim životom, mnogi od nas potražiše trajno boravište u Bosni i Hercegovini, najviše u glavnom gradu, Sarajevu. Dan koji se nedavno obilježavao, 1. mart, dan kada je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od tzv. SFRJ je dan početka nemilosrdne agresije sa genocidnim tendencijama prema toj državi. Kao što podnaslov kaže, citirajući staru narodnu: „Ne pada iver daleko od klade!“ odazvaše se Sandžaklije opet, skoro pa stoprocentno i to ne samo u regiji Sarajeva, nego uzduž i širom ratom zahvaćene zemlje, dajući ogroman doprinos u odbrani bez imalo kalkulisanja i žaljenja sopstvenog života i imovine. Zvaršio bih citatom prvog i jedinog pravog predsjednika Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića: „Otiđite, prebrojte mezarove palih Sandžaklija oko Sarajeva, pa će se oni koji prave razdor posramiti. Ti ljudi su dali živote, oni su se borili zajedno sa nama. Konačno, to je nesretniji dio našeg naroda – onaj dio koji je poslije Berlinskog kongresa ostao tamo preko granice, preko Drine. Prekinuli su nas onda na Berlinskom kongresu. Tako se to dogodilo!“
Zaključak.
Zaključak je da svi stanovnici Sandžaka moraju više istraživati i izučavati svoju bogatu, junačku i ponositu historiju. Također, dužni smo djeci prenositi o našim precima kako im to dolikuje, da djeca znaju od koga su i čiji su potomci, da ih ne može sa strane planski, sistematski niko trovati „epskim spjevovima“ da njihovi stari bijahu zlikovci koji porobiše domaće i lokalno stanovništvo i „nabijaše nedužne na kolac“, nego da odgojimo ponositu i samosvjesnu generaciju, dostojnu onih prije kako nas, tako i njih.
/E. S/
Razgovor o ovom članaku