IZVJEŠĆE NAČELNIKA OKRUGA KOSOVSKOG

 

IZVJEŠĆE NAČELNIKA OKRUGA KOSOVSKOG

od 21. lipnja 1921., da “Akcija gonjenja i uništavanja kačaka” nema uspeha.’

“Akcija je počela u srezu Labskom 18. o.m. u 6 sati, a završila je 22. ov. mjeseca uvečer, bez ikakvih rezultata…

U ovoj su akciji sudjelovali:

Cijeli 3. vod 2. žandarmerijske čete, 60 naoružanih mještana Srba i Arnauta; potpisani s dva policijska pisara; 1., 2. i 3. četa 2. bat. 31. p. puka s jednim vodom brdske baterije iz Vučitrna; 1 četa 3. bataljuna 31. p. puka iz Prištine s dva mitraljeza i četa iz Uroševca.

U ovoj su akciji pretres sela provodili žandari, pod kontrolom pot- pisanog i policijskog pisara, za koje je vrijeme vojska provodila osigu- ranje, a pretres šuma provodili su i vojnici i žandari, jedni prelazeći sva sumnjiva mjesta u streljačkom stroju, drugi čekajući u zasjedama. Na nekim neprohodnim i sumnjivim mjestima, na zahtjev potpisanoga, izbačeno je u šumu 6 topovskih metaka, 25 metaka iz puške strojnice i tri rama iz mitraljeza. Razrušene su dvije zemunice u šumi sela Kolića, gdje su se kačaci krili.

Kačaci se sve vrijeme akcije nisu pojavljivali niti davali otpora, mirno stanovništvo nije izlagano neugodnostima, niti se dogodio nijedan slučaj pljačke od vojnika.

Samo, pak, stanovništvo pokazalo se prema ovoj akciji potpuno indi- ferentno. Iako je potpisani od svoje strane uporabio sve moguće načine i pridobio neke ljude da otkriju skrovište kačaka, ostalo je bez uspjeha. Mještani općina Kolićske, Orlanske i Brainske, u kojima je ova akcija bila i uprta, ne izdaju odmetnike po cijenu svojih života, iako su bili za vrijeme akcije na tome prostoru i u šumama, i za koje imam tvrdog uvjerenja da se i danas u njihovim rejonima nalaze.

Jako su kompleksi šuma u spomenutim općinama nepregledni i te- ili kuće u selima Koliću, Duzu, Balkanu, Kačikolu, Prapaštici i drugima renski tako neprohodni, sela raštrkana tako da od jedne do druge mahale da bi ipak bilo uspjeha da je bilo veće aktivnosti od nekih postrojba ima po dva sata i više neprohodnog šumovitog terena, potpisani nalazi koje su mi stavljene na raspolaganje da ovu akciju sretno izvedem i da se koristim ovom vojničkom snagom, koja se za ove ciljeve tako lako u svako doba ne dobiva.”

 

Rajović nastavljas

“U daljnjem tekstu okružni načelnik prenosi žalbu sreskog načelnika u Podujevu na zapovjednika 2. bataljuna 31, pješačkog puka, bojnika Roberta Vlašića, koji se, navodno, držao vrlo rezervirano u ovoj akciji ‘da nije htio pojmiti važnost ove akcije’ i da se’s osobitom tendencijom pojavio medu Arnautima s maslinovom grančicom, umjesto da im ulije moralni strah,”

Tko je bio taj pošteni bojnik Robert Vlašić, koji je, vjerujemo, svojom “rezerviranošću” smanjio broj žrtava medu stanovništvom? Što li je bilo s njim dalje zbog “maslinove grančice”? Je li neko tragao po arhivima?

Načelnik Kosovskog okruga u tome svom izvješću kaže da “mirno sta novništvo nije izlagano neprijatnostima”. U tome se izjveću spominje, uz ostala sela, i Prapaética. O tome selu u knjizi Milovana Obradovića stoji:

“U selu Prapastici, na primjer, poslije ugušenja ‘lapske bune’, gdje su uporabljeni i topovi i gdje ‘nije ostala nijedna kuća zdrava i neoštećena, vlasti su ‘naselile ili, bolje reći, pustile da se nasele 22 obitelji Jablani čana’, prije svega kao čuvare reda i mira. Kasnije, na žalbu Albanaca i intervenciju narodnih zastupnika, ministar agrarne reforme suspendirao je kolonizaciju Prapastice i naložio policiji da udalji koloniste. Ali, niža tijela ‘našla su načina da dodu s formalne strane do legitimnog opravdanja naseljavanja i da tako zaštite interese naseljenika, koji su s potpunim pravom bili spremni oružjem u ruci obraniti svoje nove krvavo stečene pozicije”,”

Obradović je ovdje citirao izvješće glavnog povjerenika agrarne re forme D. Krstića, dodajući zatim svoje mišljenje:

“Umjesto ‘formalne strane, koja je omogućila nižim agrarnim tijelima da zadrže na snazi rješenja o naseljavanju, bolje bi odgovaralo kazati nasilno uzimanje tudih kuća i imanja.”

Jesu li tim Jablaničanima iz Prapastice oduzeta imanja poslije 1945. godine? Je l’ to i oni ili njihovi potomci traže pred Skupštinom, 28, ve ljače 1989. godine, na mitingu, da im se vrate imanja, “pradjedovska”, “krvavo stečena”? Bakočević i ostali obećali su na tome mitingu da će biti zadovoljeno svih 14 zahtjeva kosovskih Srba. Jedan od zahtjeva je i povratak imanja….

Obradović u svojoj knjizi kaže dalje i ovo o toj Prapaštici:

“Ovo potvrduje da na Kosovu nisu mogli biti primijenjeni zakonski propisi ako lokalne policijske ili državne vlasti imaju drukčije stajalište. Tako se spor u svezi s nezakonitim naseljavanjem Prapaštice protezao od 1921. do 1927. godine, kada je napokon riješen u korist kolonista. Albanci, bivši vlasnici ovih imanja, ostali su bez svojih kuća i zemlje pa su morali raditi pod napolicu ili nadničiti.”

Hoće li se netko naći da napiše istinitu kroniku toga, makar, sela? Ima dosta i dokumenata a i ljudi, čija bi svjedočanstva, i s jedne i s druge strane, pridonijela pisanju istinite povijesti toga razdoblja…

Obradović dalje priča:

“Ondje gdje kačačke kuće nisu spaljene dolazili su kolonisti. Kako navodi Krstić, u Ariljači su se naselili Crnogorci ‘koji su čekali na dodjelu zemlje, prijavili su se prvi da se nasele u arnautske napuštene kuće, iako za njih nitko nije smio preuzeti odgovornost…’ Iz ovoga se vidi da su se bez rješenja, uz prešutno odobravanje vlasti, uselili u kačačke kuće i zaposjeli njihova imanja. Vlasti su ih upozoravale da im ne mogu jamčiti sigurnost, a agrarne vlasti odmah su im izdale rješenja na ‘tako osvojena kačačka imanja’, držeći ih ‘nacionalno svestranim elementima’, čija je zadaća ‘kulturno i nacionalno’ preobraziti ovaj kraj.

…Točna je Krstićeva tvrdnja da su Crnogorci rado prihvaćali kačačka imanja, iako su stavljali glavu u torbu, jer su ona bila razrađena, a po- nekad su zaticali ljetinu na njima. Zatim, dobivali su kuće i pomoćne zgrade. Sve to omogućivalo im je da odmah ekonomski stanu na noge.”3 Prema mišljenju Obradovića, koji dalje citira A. Štebuta¹:

“Nezadovoljstvo mještana javljalo se i zbog toga što su zemlju dobivali i oni naseljenici koji nisu bili zemljoradnici niti su imali namjeru baviti se zemljoradnjom. Na njihove prosvjede što se tako radi, agrarne se vla- sti nisu obazirale, u većini slučajeva, nego su i dalje dodjeljivale zemlju tvorničkim radnicima, zanatlijama, propalom gradskom elementu, tako reći socijalnim otpacima, neradnicima, neucima, koji niti imaju pojma o poljskoj privredi, niti pak volje za rad na jednom od najtežih zanata kao što je to zemljoradnja”.”

Regent Aleksandar Karađorđević odobrio je da se mogu dati “neke olakšice i oproštaj krivične odgovornosti” odmetnicima ako se predaju. Ministar unutarnjih poslova M. Drašković donio je “Objavu” kojom se omogućuje predaja odmetnika bez posljedica.

Citirajući D. Krstića, glavnog povjerenika agrarne reforme, Obradović daje podatke o tome kako je izgledala ta amnestija:

“Ima i takvih slučajeva gdje se kačak vratio, ali Crnogorac ne ide iz kuće; živi s kačakom zajedno u istoj kući ili kačak plaća kiriju u tudoj…”

Obradović nastavlja:

“Ovaj primjer potvrduje da se nije vodilo računa o kačacima koji su se poslije amnestije predali, ali se nisu mogli vratiti u svoje domove, jer su se u njima nalazili kolonisti, o čijoj je volji ovisilo hoće li bivšeg vlasnika pustiti da zajedno stanuju. Logično bi bilo da amnestiranim kačacima budu vraćena konfiscirana imanja i kuće, ali to se nije činilo pa su oni bili prepušteni samima sebi, ostavši bez ikakvih sredstava za život.”

Inače, “ukupno je ograničeno 3.759,49 ha kačačkog zemljišta. Cijelu površinu činila je obradiva zemlja.”

U “Objavi” ministra Draškovića ima i surovo upozorenje kačacima:

“Tko se ne preda, ostat će bez milosti i bit će gonjen do istrjebljenja. On navlači nesreću i na sebe i na svoju obitelj i na svoje selo i na cijeli svoj kraj, jer ako do ostavljenog roka odmetnici ne pridu državnim vla stima, nastat će gonjenje i vojskom i žandarmerijom i potjerom zatvoriti prolaze i staze, pretresati kuće, sela, šume, pećine i skloništa svake vrste. Odmetnici će biti ubijeni i hvatani, a njihove obitelji raseljavane. Rase- ljeno će biti čitavo selo ako odmetnike krije i brani. Po takvim selima i mjestima bit će na trošak njihov razmještena vojska i ostati tu dok se odmetnici ne istrebe ili ne pohvataju.

Sela će plaćati štetu koja se u njihovom ataru učini paljevinom, uništavanjem tudih stvari, kradom i odvodenjem stoke i svakim djelom koje učine odmetnici.”

 

1. U zemlji pokolja na Kosovu

Pod gornjim naslovom časopis Balkanska federacija donio je u nastav- cima, u tri broja, 1930. godine, članak o položaju albanskog stanovništva na Kosovu. Članak je tiskan na srpskohrvatskome, kao i na francuskome. Dajemo ga u cijelosti.

I.

Režim divljih zvijeri

Dvije tvrdnje, koje je, uostalom, utvrdila Karnedžijeva misija, poslužit će ovdje da prikažu u najlakonskijem obliku glavne osobine velikosrpskog režima na Kosovu.

1. a) “…Za vrijeme moga putovanja od Prizrena do Peći nisam vidio na obje strane puta nego popaljena sela. Cijeli ovaj put imao je izgled zvjerinjaka…” (Izjava bivšeg ministra N. Pašića).
2. b) “…Od prvoga dana srpske pobjede u Kumanovu izjasniše se časnici osvajačke vojske za potpuno uništenje Albanaca. Vojska je brzo prihvatila ovu ideju i ona postade bojni lozumg…”

Od tada je započeo velikosrpski režim na Kosovu prvu seriju pokolja, od kojih evo nekoliko glavnih:

Između Skopja i Kumanova (studeni 1912.):

3.000 Albanaca (uračunavši žene i djecu).

U Ferizoviku (studeni 1912.):

5.000 Albanaca (osim toga djecu i žene).

U Senici (studeni 1912.):

750 (svi prvaci).

U Istogu (srez Peć), u prosincu 1912:

90 povezanih, mučenih i bačenih Albanaca pod kotače seoskog mlina.

Svi su bili živi iskidani.

U Peći (1912/13.):

1.500 strijeljanih.

Treba spomenuti da su svi ovi zločini bili počinjeni ### okupacije (1915. 1918.). Za vrijeme cijelog ovog razdoblja pokazaše se srpski vlastodršci prema Albancima okrutnijima od divljih zvijeri. I, doista, brdani iz Ljume, utekavši u pećine na planinskim vrhovima da izmaknu mrcvarenju, utvrdiše da njihova nejaka djeca ostadoše na životu, živeći uz vukove…

Od restauracije velikosrpskog režima u 1918. godini doživjeli smo, između ostaloga, i drugu seriju pokolja.

Ovdje nabrajamo samo glavne.

U Plavu i Gusinju (1919.):

600 djece, žena i staraca.

U Rugovu (srez Peć) (1919.):

400 djece, žena i staraca

U Podgoru (srez Peć) (1918.):

300 djece, žena i staraca.

U Prištini:

1.000 djece, žena i staraca.

U Drenici (srez Vučitrn) (1918. – 1919.):

1.200, uračunavši i novorođene.

U Mitrovici (1922.):

22 na dan općinskih izbora

Za vrijeme pokolja, koji su izvodeni s neopisivom flegmom, dogadalo se često da je bila zapaljena živa cijela obitelj s njezinom novorođenom djecom.

Godine 1920. u jednom selu blizu Peći bilo je ubijeno jedno dijete od godinu dana u majčinu naručju, u času kada je bijednica bježala u šumu da izmakne bombardiranju. Slični događaji ponavljali su se u svim krajevima Kosova… Bilo je slučajeva, između ostaloga, da je cijelo selo bilo sravnjeno sa zemljom i uništeno, čak i domaće životinje. (Br. 126 (3-B), 5. siječnja 1930., str. 2783-4).

 

1. Pod jarmom ubojica

Albanac na Kosovu i u Makedoniji ne uživa ni prava na goli život: svaki ga Srbin može nekažnjeno i otvoreno ubiti.

Svaki Albanac, podanik jugoslavenski, stavlja svakoga časa svoj život na kocku. On može biti ubijen u svojoj kući, u času kada je napušta ili kada se u nju vraća, i na bilo kojem mjestu.

Žrtve koje ovdje padaju ne mogu se kategorizirati kao drugdje, ovdje se ne radi o jednom Radiću ili o šefu bilo kojeg pokreta. Dosta je da samo netko pripada albanskoj naciji i time je već zaslužio da bude eliminiran… Do- gadalo se često da je jedan Albanac bio ubijen samo zato što je priroda počinila zločin i stvorila ga “lijepa i jaka”. A na Kosovu je rasa, na njezinu nesreću, i lijepa i zdrava…

Današnji velikosrpski vlastodršci u Jugoslaviji nalaze se gotovo svi na čelu odvratne “Bijele Ruke”, ove velike terorističke organizacije koja se odlikovala time što je igrala glavnu ulogu u izazivanju balkanskog i svjet skog rata. Bezbrojni ubojice Albanaca na Kosovu i u Makedoniji pripadaju svi ovoj organizaciji. Oni su svi u bratskim odnosima s vlastodršcima i uživaju istu nedodirljivost kao i njihovi šefovi… Treba spomenuti da svi suci i svi odvjetnici na Kosovu nemaju druge vrijednosti osim što pripadaju “Bijeloj Ruci”. Tako su svi zločini, organizirani od Beograda i počinjeni od lokalnih vlasti ili pod njihovim vodstvom – Vladina djela, pa ih sudovi nikada ne dohvate i tako ubojice ostaju uvijek nepoznati…

U ovako sjajnim prilikama počinili su saveznici “Bijele Ruke”, sve sami razbojnici, beskonačnu seriju zločina svake vrste. Ovdje ćemo, radi primjera, donijeti jedan vrlo malen papir i napomenut ćemo da se veći dio imena ovih žrtava nalazi u zapisniku ogorčene rasprave koja se nedavno vodila u albanskom parlamentu.

Nazim Gafer, bivši prištinski zastupnik u Skupštini, teško ranjen u Beogradu 1925., a 1926. ubijen u Prištini.

Red Alija, seljak, ubijen u Podgoru (srez Peć) 25. kolovoza 1926.

Hasan Uka, seljak, ubijen u pol bijela dana u Vreli (arez Peć) 8. listopada 1928.

Medid Bekir, seljak, ubijen u Nogi (srez Dibra), polovicom studenoga 1928. od nekog Markovića, zapovjednika žandarmerije u Rijeci.

Museim Bajram, seljak, ubijen od istog Markovića u Sentici u lipnju 1928.

Zekir Smajli, seljak, ubijen u Prešovici od zapovjednika mjesne žan- darmerije Kaprijevića 15. lipnja 1929.

Murat Fazli, seljak, ubijen u svojoj kući u Niškoru od zapovjednika La zovića, zapovjednika žandarmerijske postaje u Mikrovi, 15. lipnja 1929… Itd… itd… itd…

Ostaje da zaključimo: od prvih dana srpskog osvajanja Kosovo je zemlja gdje nema prava ni na goli život. Ondje vlada tipična organizacija ubojica i ovaj užasni režim traje već više od osamnaest godina. Riječ je, dakle, o tome da se spasi opstanak naroda, da mu se osigura najelementarnije pravo, pravo na goli život…

I sramotni beogradski tisak tvrdi da nacionalne manjine u Jugoslaviji uživaju široka politička prava!!! (Br. 127 (4-B), 20. siječnja 1930., str. 2802.)

 

III. Kuluk i tortura

Režim kulučenja na Kosovu mnogo nadilazi najgore kolonijalne režime: kulučenjem naroda sagrađene su ceste, koje povezuju razne srezove i razna sela, kao i one koje povezuju razna vojnička središta s utvrđenim položajima. Osim cesta prisiljen je narod, u masama pozvan na kulučenje, graditi vojarne, škole i mnoge druge zgrade, namijenjene žandarmeriji i policiji. Ista je sudbina stigla vojničke regrute s Kosova, samo s razlikom da su oni odvedeni u razne krajeve Jugoslavije da se ondje muče u tvornicama i državnim rudokopima samo za jadnu hranu… Cijelo vrijeme kulučenja svi oni koji su pozvani na kuluk podnose istu sudbinu kao i osuđenici na prisilni rad i trebaju se izdržavati iz vlasti- tih sredstava, čak moraju donijeti čavle za mostove koje grade. Izmedu ostaloga, prisiljeni su provoditi mrzle noći u kolibama i šatorima uzduž cesta. Pa tako kiša, snijeg i bura, zajedno s gladu i tjelesnom slaboćom, kose nesmiljeno u redovima ovih nesretnika. Ali što je u ovoj tragediji najogavnije – to je cinizam režima koji sili seljake ovih krajeva da hrane i ukonačuju inženjere i činovnike koji vode ove radnje

Između Vrela i Banice kuluče, ima nekoliko mjeseci, više od pet stotina ljudi; u predjelu Barana (srez Peć) više od šest stotina, a izmedu Prizrena i Žeura više od tisuće.

U Strelci (srez Peć) bila je prošle godine podignuta kulukom naroda golema Vladina palača. Ali se ta nije svidjela dotičnim predstavnicima vlasti, pa sada kuluče okolišni seljaci da ove godine sagrade drugu, ko- motniju zgradu za državna nadleštva.

Za svaku zgradu ovakve vrste mora više od stotinu seljaka raditi ne- koliko mjeseci i izdržavati se o svome trošku. Za ove radove upotrebljava režim također Crnogorce i Srbe, ali s tom razlikom što su oni plaćeni i da se s njima postupa kao s boljim radnicima…

Tamnice na Kosovu prava su mučilišta, u njima vlada režim paklenih muka, režim koji daleko nadvisuje režim inkvizicije. Ove su tamnice pune Albanaca, jer za uhićenje jednog Albanca nije potrebit u Jugoslaviji zakoniti nalog nadležnog suda, to može učiniti svaka policijska vlast bez ikakve odgovornosti, čak može provoditi i masovna hapšenja.

Izlike?… Te su svaki put brojne kada je riječ o jednom Albancu. Često puta su te izlike i vrlo smiješne… Jedanput uhićen, Albanac s Kosova ima samo jedno sredstvo da se spasi, a da ne postane bogalj, a to je da plati dželatima veliku količinu novca.

Mi smo imali prigodu utvrditi da ima dosta naivnih stranaca, koji se čude kako to da vrlo često nema u kosovskim tamnicama političkih krivaca. Rješenje zagonetke jest u ovome svaki uhilenik zbog političkih prijestupa biva na mjestu ubijen ili protjeran, potto je prije bio okrutno namulen i prebijan.

Srpska vlada rabi na Kosovu razne načine mučenja. Evo ih nekoliko

1. uhićenika bace potpuno gola, pa i u cićoj zimi, u ledenu vodu, pošto ga prije tukli s mokrim konopom, a zatim ga sile da zagrli užarenu peć
2. obriju glavu nesretnika, pa mu nataknu na glavu kutiju punu ušiju. Itd… itd… itd… (Br. 129/13, (6/7-B), 5. ožujka 1930., str. 2848.)