POJAM SANDŽAKA
Gledišta o tome što je Sandžak, koje krajeve zauzima, nisu posve ujednačena. Stoga je nužno definirati što smatramo pod tim pojmom. U povijesnom smislu, za trajanja osmanske vlasti nad ovdašnjim prostorima, riječ je bila o najistočnijem dijelu Bosanskog pašaluka. Nakon što je Austro-Ugarska zauzela BiH, taj dio ostaje pod osmanskom vlašću, i to u sklopu Kosovskog vilajeta. U teritorijalnom smislu predstavljao je svojevrstan geopolitički klin između Srbije i Crne Gore. Za taj dio nekadašnje osmanske Bosne, budući da je povremeno predstavljao jedinstvenu upravnu cjelinu, ustalio se naziv Novopazarski sandžak. Unatoč tome tijekom završne faze osmanske vlasti bio je razdijeljen između Pljevljanskog, Sjeničkog, Pećkog i Prištinskog sandžaka (Kosančić, 1912: 1, 16-18). Cijeli taj kraj podijeljen je 1912., za Prvoga balkanskog rata, između Srbije i Crne Gore. Podjela je vrlo kratko trajala jer je počeo Prvi svjetski rat (1914. – 1918.) i te su dvije zemlje okupirane. Po njegovu je okončanju Crna Gora inkorporirana u sastav Srbije, koja potom postaje dijelom Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918. – 1941.). Sandžak je iznova podijeljen nakon Drugoga svjetskog rata (1939. – 1945.) federalizacijom Socijalističke Jugoslavije. Tada je, približno po liniji iz 1912., njegov sjeverni dio postao dijelom Srbije, a južni Crne Gore.
U novim prilikama mijenja se i doživljaj prostornog okvira Sandžaka. Dijelom Novopazarskog sandžaka bila je i Mitrovica (Kosovska, Titova) sa svojom okolicom. Naknadno postaje dijelom Kosova te se na nju gleda s tog stajališta. S druge strane, suvremeni pojam Sandžaka uključuje područje Plava u Crnoj Gori, koje se prethodno u pravilu nije doživljavalo kao njegov dio. Mada Sandžak ostaje prepoznatljiv kao zasebna formacija, u osnovi je riječ o povijesnoj percepciji održavanoj posebnošću njegova etničkoga karaktera, dakle kao kraja u kojem obitavaju Bošnjaci (pretežito na istoku, prema Kosovu) te Srbi i Crnogorci (pretežito na zapadu, prema BiH).
Za trajanja Jugoslavije, što se nastavilo i poslije, ni srpski ni crnogorski dio Sandžaka nisu imali poseban političko-teritorijalni status. Bili su dijelom lokalnih upravnih jedinica, koje su s vremenom mijenjale svoj opseg. Te promjene nisu bile znatne, no bilo ih je, s tim da su se u najuočljivijoj 13 Saša Mrduljaš: Izjašnjavanje sandžačkih Bošnjaka o nacionalnoj pripadnosti u popisima stanovništva (1948. – 2011.) mjeri odvijale na razini andrijevičkoga kraja. Bez analize tih promjena te njihovih učinaka kako na vanjski okvir Sandžaka tako i na njegovu unutarnju podjelu ne može se usporediti sandžačke etničke suodnose u vremenima u kojima su se razlikovale njegove teritorijalno-upravne značajke. Usporedbe su moguće tek od 1961., kad stječe postojeći okvir. Od tada se njegov srpski dio sastoji od šest općina: Priboj, Nova Varoš, Prijepolje, Sjenica, Novi Pazar i Tutin, a crnogorski od pet: Pljevlja, Bijelo Polje, Ivangrad, Rožaj (od popisa 2003. »Rožaje«) i Plav (v. sliku 1), s tim da je 1990. od južnog dijela općine Ivangrad (iznova) oformljena općina Andrijevica, a od njenog nasjevernijeg dijela 2012. općina Petnjica. Pri navedenim i sličnim usporedbama valja međutim voditi računa o mogućoj različitosti metodologija koje su primijenjene prilikom provođenja popisa koji se uspoređuju (pitanje regulacije stalnoga, iseljenog i doseljenog stanovništva, radnika na privremenom radu u inozemstvu itd.).
Sukladno prikazanom okviru, Sandžak zauzima 8687 km², pri čemu njegov srpski dio 4499 km² (51,8%) a crnogorski 4188 km² (48,2%) (Bertić, 1987: 230, 236). U radu će se istaknuti etnički suodnosi u Sandžaku prilikom analize svakog od popisa, primarno zbog uvida u stanje koje je njime registrirano, a manje zbog usporedbe rezultata različitih popisa. Kako predmet rada nije usporedba etnodemografskih relacija u samom Sandžaku, povijesne promjene njegova vanjskog okvira kao i granica između njegovih upravnih jedinica nisu važne za naše istraživanje. Neovisno o tim promjenama, putem svakog od popisa bilo je moguće doći do podataka koji su nam relevantni i omogućuju uvid u prilike u kontekstu ukupne bošnjačke zajednice unutar Sandžaka.
Osim promjena granica upravnih cjelina, u pojedinim slučajevima mijenjali su se i njihovi nazivi. Tako su u starijim razdobljima nazivi općina Prijepolje, Tutin i Novi Pazar bili Mileševa, Štavica i Deževa. Grad Berane, po kojemu su se nazivale sve cjeline kojima je povijesno bio središtem (okrug, srez i općina), između 1949. i 1992. nazivan je Ivangradom. Nadalje, u priloženim tablicama posebno će biti istaknute upravne jedinice srpskoga, a posebno crnogorskog dijela Sandžaka. Bit će navedene sukladno svome geografskom položaju na relaciji zapad – istok, s tim da će u konačnici biti predstavljeni rezultati za cjelinu promatranog prostora. U svim će tablicama osim govornika »srpsko-hrvatskog« (»Srbi ili Hrvati«) (Kraljevina SHS/Jugoslavija), tj. Bošnjaka, Srba i Crnogoraca (popisi od 1948.), biti obuhvaćeni i govornici albanskoga, odnosno Albanci, jer predstavljaju, uvjetno rečeno, autohtone stanovnike istočnog dijela Sandžaka. Što se tiče samog bošnjačkog naziva, on je unatoč svojoj povijesnosti, kako je već rečeno, tek krajem 1993. stekao ulogu nacionalnog imena bošnjačke zajednice. No kako bi se izbjegle Migracijske i etničke teme 34 (2018), 1: 7–43 14 nejasnoće, u pravilu se tim nazivom koristimo za označivanje bošnjačkog naroda u svim razmatranim razdobljima.
/nastavlja se/
Razgovor o ovom članaku