Komita se vraća u svoj kraj. Kako smo se branili
Padom Kraljevine Jugoslavije, komita se vraća u svoj rodni kraj i organizuje odbranu svoga rodnoga kraja i svoga naroda. Dosta je njih pomrlo i ostarilo, ali oni koji su bili spo- sobni odigrali su značajnu ulogu u odbrani svoga kraja.
Sandžak i Kosovo okupirala je Italija, ali pošto su bili save- znici sa Albanijom, civilna vlast na ovim prostorima pripala je Albaniji. Djeca komite su školovana u Albaniji, pa su došla u ove krajeve na odgovornim mjestima. Za nonprofekta u Rožajama, dolazi Daut Mustafa iz Albanije. Kasnije se sazna- lo da je bio komunista i da je poslat da sačuva i brani Rožaje. Za nonprofekta u Tutinu, došao je Nahod Kuč, sin čuvenoga komitaša Zaptije Đerekarca iz Đerekara. Nahod je završio gi- mnaziju u Albaniji, pravni fakultet u Engleskoj. Nahod je bio veliki antikomunista. Za vrijeme njegove vladavine u Tutinu, pohapšeni su Hamzagići kao komunisti, koje je Biko Drešević iz Glogovika, uzeo iz zatvora i postrijeljao.
Zbog toga je Nahod Drešević osuđen na smrt od strane Vojnog partizanskog suda, u N.Pazaru, i strijeljan.
U to doba je došao i sin Feriza Salkovića iz Crniša, čuve- noga vođe komite, ali je ubijen, to ubistvo nije otkriveno. U narodu se vjeruje da je to posljedica ubistava i paljevina u Ervenicama, kada se srela komita sa žandarmima u kući Džanka Gegića.To sam objasnio ranije kada je Feriz Salko ko- mandovao u tom okršaju. Novim Pazarom upravlja Ejupaga Ljaić i Ahmet Daca. Je- dan i drugi strijeljani su od strane partizana 1945. godine. Sjenicom i Pešterom upravljao je Hasan Zvizdić, koji je po- bjegao za Tursku 1944. godine.
Na čelu Bijelog Polja i Bihora bio je Ćazim Sijarić, Osman Rastoder, Šefkija Kršić i dr.
Prijepoljem je upravljao neki Pačariz, čije ime ne znam. Svi su osuđeni i pobijeni od strane partizana 1944. godine.
Bivši komitaši i ugledni ljudi Sandžaka, organizuju odbra- nu Sandžaka. U svim mjestima formiraju se komiteti na koji- ma se vrše pripreme i dogovori.
Formiraju se bajraci i postavljaju bajraktari, koji će voditi ljude i brinuti o njima.
Poučeni stradanjem u Balkanskim ratovima i Prvom svjet- skom ratu, kada smo čekali na nečiju milost znajući da nije- smo krivi, u Drugom svjetskom ratu nijesmo čekali skrštenih ruku, već smo se organizovali da se branimo od svakoga ko krene na Sandžak. U svim gradovima formiraju se upravna tijela, koja čine ugledni i sposobni ljudi pod nazivom komi- teti. Na njima se donose sve odluke. Front je povjeren Adem Naju Kurtagiću i mula -Jonuzu Kardoviću.
Formiraju se bajraci i njihovi bajraktari koji su se zvali kapobande, i to: Za ibarčanski bajrak odgovoran je bio Iljaz Halilović i Mico Zekić, a član komiteta iz Ibarca bio je Dešo Nokić; za gornja sela: Bandžov, Bukelj i Krnji Laz: Deš Delija i Azem Hako, a član komiteta Oso hadžija, svi Dacići. Plun- ce, Balotiće, Neguš i Besnik, Adem Hadžić, a član komiteta Bajram Balota Mujević. Adem Hadžić je poginuo od strane partizana 1945. godine. Biševski bajrak vodio je Mujko Mu- ković, a član komiteta bio je Bećir Sinanović. Bać, Jablanica, Pripeč, Malindubrava i Vuča: Behran Murić, a član komiteta Meta Murić iz Jablanice. Sređani, Seošnica, Donja i Gornja Lovnica, Klanac i Grahovo, Cano Kurpejović, a član komiteta Šefko Murić iz Grahova; Kalače i Koljeno Meho Kalač; a član komiteta, Šaban Koljena, Husović. Pravoslavna sela: Bogaje, R.Mahala, Bašča, Grižica, B.Crkva, nijesu išli na front, niti su se organizovali za odbranu Rožaja. Brigu o ovim pravoslav- nim selima vodio je komitet iz Rožaja, a zaduženi su bili da ih čuvaju kapobande iz dotičnih sela.
Zamjenik komandanta mjesta za Rožaje, Adem Naja Kurtagića, bio je Arslan Ljašo Ljaić iz Plunaca, poginuo je od strane partizana u odbrani Rožaja, sa svojim pratiocem Aba- zom Ljaićem.
Ista ovakva organizacija bila je i na Pešteri, Pazaru, Sjeni- ci, B. Polju, Prijepolju, Bihoru i Rugovi. Komiteti su sarađiva- li međusobno, a imali su saradnju i sa Kosovom i Albanijom.
U Peći je stacioniran garnizon albanske vojske i na zahtjev komiteta iz Rožaja, poslata je jedna baterija lake artiljerije, pošto Rožaje nije imalo drugog oružja osim pješadijskog.
Ova baterija je non stop dežurala na planini Turjak, gdje je bio stalni front za odbranu Rožaja. Ovom baterijom ru- kovodili su vojnici i oficiri iz Albanije u početku. Kasnije su se osposobili naši mladići i preuzeli rukovođenje, samo je ostao jedan oficir po imenu Džemil -kapetan.
Kada je Pavle Đurišić napao Bihor, u roku od četiri dana, kosovski bajraci su stigli u Rožaje i odmah se uputili u po- moć Bihoru. Od Albanske granice kod Plava, stvoren je front od Plavljana i Rugovaca. Od Plava preko Čakora, Murgaša do Derman dola; a odatle preko Kacubera, Turijaka, Borova brda, preko Gradine, sve do Đalovića klisure i Sjenice, koji su držali naši branioci: Bihorci, Pešterci i Kosovari.
Pavle Đurišić je znao za našu odbranu, ali je isto tako znao da je jači od nas. U živoj sili nije, ali u naoružanju jeste. Njega je naoružavao italijanski okupator za borbu protiv partizana. On je svu tu tehnologiju upotrijebio za napad na Sandžak.
Dogovor između njega i Draže Mihajlovića bio je da se uništi sve što se ne krsti u Sandžaku. Taj dogovor nabavio je Mustafa Pećanin od beranskih komunista. Tako da je Rožaje znalo za taj četnički plan. Ni đurišić ni Mihajlović nijesu znali da branioci Rožaja znaju za njihov plan.
Zato je Đurišić naredio napad na Bihor, na Badnje veče, kada se tome niko nije mogao nadati. Ratovi između velikih država dogovarali su primirje za vrijeme božićnih praznika. On je taj praznik iskoristio za napad, kada se bihorska odbra- na najmanje nadala. To je u izvjesnom dijelu i bilo uzrok da on uništi preko pedeset sela. O tom planu pričao mi je No- vak Anđić iz Kaludre, da je bilo dogovoreno da se napadnu Sandžak i Rugova. Đurišić sa zapada, a Mihajlović sa sjevera. Da se zatvori Rugovska klisura iznad Peći . Da se zatvori pla- nina Žlijeb više Rožaja i Rogozna više N. Pazara, kako ne bi mogao narod da izbjegne za Kosovo.
Mi smo bili podijeljeni u dva fronta: Front prema Limu i front prema Raški. Pošto smo imali četnički plan u svojim grupama, napad na Pazar je očekivan. Kada je Mihajlović napao Pazar, sve je bilo spremno za odbranu. Donji dio Ko- sova, pored naše odbrane, stigao je da odbrani Pazar. Čuveni Šaban Kopriva iz Poluže, sa svojim bajracima, već je bio na mjestu gdje je trebalo biti. Došlo je do krvave borbe i za 24. časa četnici su razbijeni uz velike gubitke.
Iz nepouzdanih izvora tvrdi se da je na odbrani N. Pazara poginulo 52. Albanca, a za žrtve na neprijateljskoj strani ne- mam podatke, a zna se da su bili veći nego kod nas.
Glavnokomandujući za odbranu N. Pazara od četnika, bio je Šaban Poluža iz Drenice. Bajraktari područja koja su uče- stvovala u toj bitci, bili su: Rugovci, koje je vodio Fazlija Sak, koji je bio teško ranjen u toj bitci. Poginuo je 1944. godine, u obračunu sa korpusom Peka Dapčevića, na planini Murgaš. Rožajski bajrak vodio je mula – Jakup Kardović. Albance u Peći vodio je hadži- Zeka Brdunjaj iz Radavca kod Peći. Dio Kosova,Bajkorce, vodio je Bislim Bajgora, Dreničane je vodio Mehmed Drenica . Pešterce je vodio Biko Drešević iz Glo- govika. Rugova, Sandžak i gornji dio Kosova nijesu mogli da učestvuju svi u odbrani N.Pazara, jer su držali front prema Limu, samo jedan dio boraca je učestvovao u odbrani Paza- ra. Glavni dio odbrane bio je Drenica i donji dio Kosova. Zato je njih najviše i poginulo na odbrani Pazara, (52) poginula i mnogo ranjenih. Poginuli su i trojica Rožajaca i četvorica Rugovaca, a nekoliko je bilo teško ranjeno.
Bitka je trajala nedjelju dana, a front prema Raški morao je da se drži četiri godine. Takav front držan je i prema Limu. Za četiri godine odbrane to ljudstvo su hranili i držali bogati Pazarci, kao što su: Ahmet Daca, Ejup Ljaići i Pazarci. Svi su strijeljani od strane partizanske vlasti 1944. godine.
Poslije rata 1945. godine, svi kapobande su optuženi od strane partizana, da su bili saradnici okupatora, te su suđeni pred Vojnim sudom. Mnogi su osuđeni i ako nevini, jer su se branili .
Suđeni su navodno, kao ratni zločinci, što nije dokazano.
Najviše je osuđeno onih koji su braneći se negdje stupili u okršaj s partizanima. Ljaići i Dacići iz N Pazara, su najviše stradali, jer su bili na vlasti za vrijeme rata. Ne samo oni, već i mnogo Pazaraca. Nije stradao samo Pazar, već i sela Pešteri, Bihora i Rožaja. Neki su uspjeli da pobjegnu preko granice, i to: Hasan Zvizdić, Biko i Deko iz Glogovika, te mno- gi drugi, prešli su preko Grčke u Tursku. Šaban Poluža sa ne- koliko stotina Albanaca je prešao u Tursku.
Strijeljani su: Adem Najo Kurtagić iz Rožaja, hodža mula – Jakup Kardović iz Rožaja, Braća Ganići, Aljo i Avdo iz Rožaja, Ćazim Sijarić iz Godijeva B.Polje, mula – Osman Rastoder, Šef- kija Kršić iz Petnjice, hodža Mekić iz Korita, B.Polje, i mno- gi drugi, koji nijesu uspjeli da pobjegnu. Strijeljan je Meho Kalač iz Kalača, jedan od najpoštenijih ljudi toga vremena. Ničim nije dokazano da je bilo ko od njih vršio ratni zločin, ali im je stavljeno na teret da su vodili rat protiv partizana.
Ista sudbina zadesila je rugovske i kosovske kapobande (bajraktare). Kako je jačao partizanski pokret u dolini Lima, za četnike je situacija bila sve teža, posebno od kapitulacije Italije 09.09.1943.godine. Od tada nema ko da naoružava četnike, te je njima „umrla majka“. Okupator je uspio da unese propagandu u naš narod, da od komunističke ideolo- gije nema gore, niti vojske od partizanske. Mi smo se borili i protiv partizana. Od 1943. godine, partizani su pokušali da zauzmu Rožaje, ali nijesu uspjeli.
Rožaje je palo 30.09.1944. godine, a Beograd 20.10.1944. godine.
Legendarni partizanski komandant Peko Dapčević, sa svojim korpusom, dobio je naređenje od Vrhovnog štaba, da pređe iz Crne Gore u Srbiju u jesen u avgustu 1944. godine, da bi prvi od Rusa ušao u Beograd. Po skici koja je objavljena poslije rata, trebalo je da pođe iz Limske doline preko pla- nina Murgaš, iza planine Hajla, preko planine Štedim, preko balotskih i baćanskih planina, da bi Ibar forsirao u Lešku i pređe na Kopaonik. Pošto je trebalo da pređe na Murgaš, preko sela Boge, iza Hajle sa rugovske strane, na Murgaš je naišao na jak otpor Rugovaca. Žestoka borba vođena je jed- nu cijelu noć.
Peko je morao da promijeni plan maršute, te se uputio na planinu Derman do i Kacuber, da bi preko Bandžova, na K.Laz izašao na planinu Štedim, Kulu i balotske i baćanske planine, preko Sejnove, na Suhu planinu u Lešak. Na Kacu- beru i Derman dolu, sačekala ga je naša odbrana. Cijelu jed- nu noć i dan, vođena je žestoka borba.
U Rožaju i selima oko njega, čuo se tutanj artiljerije i mi- nobacača. Stanovništvo Rožaja i sela rožajskih, spremalo se da bježi prema Kosovu. Sutradan došla je vijest da su parti- zani pokušali da zauzmu Rožaje. Tada se nije znalo za Pekov plan. Naređenje Vrhovnog štaba glasilo je: „Izbjegavati na- seljena mjesta radi očuvanja vojske i ratne tehnike“. Tako je bio prinuđen da skrene sa plana maršute, morao je da udari preko sela: Kalica, Javorova, Dašča rijeka, preko planine Gra- dina i spustio se kroz sela: Paučina, Bukovica i Dolovo. Svuda je nailazio na otpor, ali manji. Na planini Jarut ispod Pešteri, dočekao ga je Biko Drešević iz Glogovika, i nanio mu teške gubitke, bilo je mrtvih i ranjenih partizana.
Biko ga je sa Peštercima iznenadio, jer je on mislio da je teške terene prošao i da se može slobodno kretat.
Od Novoga Pazara je strepeo, ali je mislio da zaobiđe Novi Pazar, da ide ispod Raške, pređe Ibar i uhvati se Kopa- onika.
Na našoj strani nije bilo gubitaka, bilo je ranjenih i to od strane Pekovih bombaša, a naš front ga je čekao u zasjedi. Između ostalih, ranjen je bio Cano Kurpejović, kapobanda iz Sređani kod Rožaja. Još 1943. godine, od straha da se ne možemo odbranit boreći se protiv dvije vojske, jedna dele- gacija iz gornjeg Bihora pošla je za Albaniju. Cilj je bio dogo- vor, šta dalje, i da se ne povuče baterija topova sa našega fronta.
Italija je kapitulirala. Na čelu te delegacije bio je Đule Agović i Avdulah Hodžić. Partizanski pokret u Albaniji u to vrijeme je bio dosta jak. Primicala se kapitulacija Kraljevini Albaniji, savezničke snage se iskrcavaju u Italiji. Kralj i vlada se već pripremaju da napuste zemlju. Ova delegacija nije ni primljena. Pošto se tada išlo pješke preko planina, delega- cija je naišla na neku partizansku jedinicu i u razgovoru sa njima rečeno im je:“Držite se partizana i ne bojte se, okupa- tor kapitulira i sa njim domaći izdajnici. Tada su ugledniji Bi- horci, svi prešli na stranu partizana. Za nas, Rugovu i Kosovo, nastaje još teža situacija.
Sada nam prijeti opasnost i od Bihoraca, već su formirali svoje manje jedinice, koje često uznemiravaju naš front, Bi- hor je sada van naše kontrole.
Četnici pod pritiskom partizanskih snaga, na lijevoj oba- li Lima, moraju da napuste dolinu Lima. Partizani postaju moćniji u ljudstvu i tehnici, četnici traže milost od nas. Traže prelaz preko Rožaja za Srbiju. Mi, kako je i poznato, ne zna- mo za osvetu pa to prihvatamo.
U ljeto 1944.godine, dogovor je postignut. Četnici da predaju oružje, te da im se dozvoli prolaz preko Rožaja za Rašku i Peć.
Četnici pod našom besom nailaze kroz Rožaje, ali se čula vijest da su četnici probili naš front, a mi se spremamo da bježimo za Kosovo. Nekoliko sati prije njihovog nailaska do- šao je Ljašo Ljaić i kazao nam da su četnici razoružani te da će da prođu ka Peći i da se ne borimo. Kada su naišli kroz naš katun, to nije bila samo vojska, već su sa sobom vodili poro- dice. Ljašo je zamolio, dajte im da jedu, gladne su te žene i djeca. On je najviše hrane spremio i dao koliko je mogao dok su tu odmarali.
Razgovor o ovom članaku