Burni ratovi XIX –og i XX-og vijeka, kao i sve ono što takve ratove  prati, natjerali su narod Sandžaka da migrira  i emigrira po ko zna koji put. Neko privremeno, a neko i stalno. 1806. i 1809.godina, bile su katastrofalne za narod Sandžaka. Srpski ustanak pod vođstvom Karađorđa Petro- vića 1809. godine, uzeo je toliko maha, kao mnogobrojna vojska (70.000) i naterala Turke na povlačenje iz Sandžaka. Karađorđeva vojska je oslobodila skoro cijeli Sandžak od Tu- raka, i došla do Suvog Dola na Pešteri, gdje je formirala svoju vlast.

Srpska vojska potpomognuta srpskim stanovništvom, vrši skoro nezapamćen teror nad islamiziranim Albancima i Srbima Sandžaka, tako da to stanovništvo mora da napusti svoje domove i bježi sa turskom vojskom prema istoku. Oni koji nijesu pobjegli sa turskom vojskom nad njima se vrši ge- nocid, pa su prisiljeni da se sklanjaju u sela i planine: Rožaja, Bihora, Kosova, Rugove i dr. Što nije uspjelo pobeć uništeno je. Po Leopoldu Rankeu, Sjenica je zauzeta na juriš, a po V. Karadžiću, Sjenicu je predao Hadži – beg Čavić. Navodno, ako se predaju, biće svi pošteđeni. To nije urodilo plodom. Usta- nici su izvršili nezapamćen pokolj sjeničkog naroda. Isto to je urađeno i sa N.Pazarom, samo što se N. Pazar nije predao, već grčevito branio. Za njegovu sreću, Pazar je manje stradao, zato što je Karađorđu stigla vijest da su njegove snage u teškoj situaciji u Srbiji, te je morao da napusti opsadu N. Pazara i cijelog Sandžaka. Izbjeglo stanovništvo se ponovo vratilo u svoje opljačkane i razorene domove. Tako je veliki dio albanskog stanovništva izbjegao ovaj masakar, sklonjeni u planinama Rožaja, Kosova, Rugove i Bihora.

I onako siromašno stanovništvo, tek oporavljeno od rani- jih pobuna i stradanja, ropstva , bolesti i gladi zapalo je u još veću bijedu. Srpsko stanovništvo se sada masovno iseljava pred povratkom Turaka u Sandžak. Na tim praznim prosto- rima doseljavaju se albanska plemena iz Albanije, Kosova i Rugove. Sada se javljaju prezimena: Rugovci, Krasnići, Ko- šute i dr. Sjenica i sela oko Sjenice i dalje su prazna. Crno- gorska plemena koja se kreću prema Srbiji, naseljavaju se na aganske zemlje kao čifčije, ali samo privremeno, dok ne nađu mjesto u Srbiji, gdje će bolje živjeti i neće biti čifčije.

Sve ove teške prilike, uslovile su pobunu pešterskih Malisora, bilo da su muslimani ili katolici. Tako je 1819. godine, Osman paša Talijević, bio prinuđen da napusti N.Pazar i skloni se u Rožaje kod Ganića.Tako je paša – pazarski sklonio glavu ispred pobunjenih pešterskih Albanaca. Ovom pobu- nom rukovode: Salih Ugla, Jusuf Balja sa Pešteri i Deli Ibra- him iz N.Pazara. Osman – paša pazarski, zatraži pomoć od pećkog paše, koji mu priskoči u pomoć, te pešterska buna bi ugušena u krvi. Osman – paša je tada poharao Pešter. Mno- ga su sela stradala, među kojima selo Rasno koje je potpuno uništeno, jer je iz Rasna bio vođa pobune Jusuf Balja Hot. U Rasnu i danas žive Hoti, tu se nalazi jedan od rijetkih izvora na Pešteri, koji se zove Dugoja, što na albanskom znači du- ćan. Postoji vjerovatnoća da je ta voda nekada prodavana i zato je dobila ime dućan. Poznato je da je Pešter vječito bila u krizi za vodu.

Oko polovine XIX –og vijeka, javljaju se velike pobune bihorskih i rožajskih seljaka, zbog teških nameta aga, begova i vlasti. Pored svih nevolja, u to doba haraju teške zarazne bolesti, od kojih je bila najteža ona 1863. godine, koja je pre- polovila stanovništvo. To vrijeme je ovako opisao Sulejman Tabaković, pjesnik iz N. Pazara:

Sirotinju svako gazi, Bogatašu hatar pazi, Siromahu muka svaka, Mjesta nema ni za plakat…

Vlasti osjećaju koliko je nezadovoljstvo u narodu, vojska guši pobune svim mogućim sredstvima, ubija pobunjenike, odvodi ih u logore po Turskoj. Ni turska vojska ne prolazi lako. Skoro u svim grobljima u Sandžaku svaki grob oficirski i vojnički se poznaje. Njihovi grobovi su bili dobro obeleženi nišanima od mermera koji je od nekuda dogonjen. Prednji nišan imao je turban i na njemu arapsko  pismo. Sa lijeve     i desne strane prednjega nišana uklesane su sablje, malo povijene unapred. Pobunjenici su kopani bez nišana sa dva obična kamena na prednjoj i zadnjoj strani groba. Pobunje- nici se nijesu kopali u groblje, već tu gdje su poginuli, a naj- više pored puteva. Vlasti nijesu dozvoljavale da se kopaju u groblju. Po islamskoj religiji stoji da se šehidi kopaju tu gdje su i poginuli, nije bilo dozvoljeno nošenje mrtvaca daleko od mjesta pogibije.

U selu Plunce kod Rožaja, u seoskom groblju, ukopana su dva turska vojnika ili oficira i tako su obelježeni. Takve niša- ne naći ćemo kod Sjenice, N. Pazara i Rožaja.

XIX – vijek je poznat po velikim događajima u Sandžaku. Raseljavanje Nikšića, Podgorice i Kolašina sa svojim okolina- ma, okupacija Bosne i Hercegovine koja je označila XIX- vi- jek kao buran i nemiran. Odlukom Berlinskog kongresa1878. godine, Crna Gora je dobila teritorijalno proširenje. Nikšić, Podgorica, Kolašin, Mojkovac, gornje Vasojeviće , Plav i Gu- sinje. Ova mjesta su do tada bila pod Turskom i u njima su živjeli muslimani. Za Nikšić se smatra po nekim podacima da je imao 340 muslimanskih porodica, sa 16.507 stanovni- ka, a Kolašin 4.067 stanovnika- muslimana. Nema podataka da li se ovdje misli samo na gradska naselja, ili na ukupno stanovništvo sa okolinom. Neki istoričari dovode u vezu ra- seljavanje Nikšića i Kolašina sa raseljavanjem Šahovića, što baš nema nikakve međusobne veze. Po nekim piscima stoji da su se Nikšić i Kolašin raseljavali od 1878.do 1925 . godine. Ovi podaci su pogrešni, ili još gore, namjerno netačni. Ejup Mušović piše da su izbjeglice iz Nikšića i Kolašina stizale u

1878. Pazar od 1878. do 1925. godine. Istini za volju, bilo je izbjeglica koje su u to doba stizale u N.Pazar, ali ne samo iz Nikšića i Kolašina, već i iz Šahovića, koje je raseljeno 1924. godine, kada je Kraljevina Jugoslavija bila pravna država.

Veliko je čudo da ta država nije reagovala na ovaj slučaj koji se dogodio 1924. godine, a zna se da Šahoviće nije po- menuto na Berlinskom kongresu, niti je bilo dato Crnoj Gori.

Sandžak je bio koridor za izbjeglice koji su se kretali preko Sandžaka za Tursku, i to još za vrijeme turske vladavine ovim krajevima, malo je izbjeglica ostalo u Sandžaku. Malo vre- mena su se zadržavali u Sandžaku, i to radi predaha. Danas ima mjesta u Turskoj gdje je cijelo opštinsko stanovništvo izbjeglice iz Kolašina i Nikšića, npr. Akiazija kod Adapazara. Izbjeglice iz Šahovića su se zadržale u Sandžaku i na Kosovu, manji broj ih se odselio u Tursku, jer u to vrijeme se teže seli- lo za Tursku. Svakako se malo izbjeglica zadržalo u Sandžaku, jer je Sandžak tada bio naseljen albanskim stanovništvom, pa je samim tim malo mjesta bilo za njihovo naseljavanje. To izbjeglica što se tada naselilo, naseljavalo se na seoske utri- ne i pašnjake. Albanci koji su tada naseljavali Sandžak, nijesu se podnosili sa izbjeglicama, pa je dolazilo do krvavih obra- čuna među njima. Bilo je mjesta gdje su bile prazne agan- ske zemlje, ali je to bilo malo i to su prvo izbjeglice naselile. Stanovništvo Sandžaka se tada uvećalo za 5 do 6 procenata. Sandžak je u XIX –om vijeku bio raskrsnica svih događa- nja, pa se u njemu svašta i događalo, ali od 1878. godine,  je raseljeno veliko stanovništvo iz Crne Gore koje je moralo da prođe kroz Sandžak. Tada su Austrijanci okupirali Bosnu. Muslimani iz Bosne bježali su bojeći se od hrišćanstva preko Sandžaka za Tursku. Sandžak je toliko bio opterećen da su se begovi svađali oko izbjeglica, kome će pripasti da ih nasele na svoj aganluk kao čifčije, i to 1882. godine. (Ejup Mušović).

Za ovo doba je ovo nevjerovatno, jer su tada izbjeglice lu- tale po Sandžaku. Moja je pretpostavka da je to bilo ranije ili kasnije, greška je u godini, moguće je da je to bilo kasnije kada su izbjeglice prešle u Tursku. Ti ljudi koji su ostali u Sandžaku, prozvali su se po mjestu odakle su došli. Otuda prezimena iz Bosne: Bošnjaci i Bošnjani; iz Crne Gore Nikšići i Kolašinci. Nji- hovi potomci i danas nose ta prezimena. To je lako znati ko je  otkud i koliko je toga stanovništva ostalo u Sandžaku. Oni koji su zadržali stara prezimena su: Martinovići, Hasići, Mušovići, Brzaći, Hadžibulići, Alibašići, Alihodžići i dr.

Ovaj narod, koji je ostavio sve što je vjekovima stvarao, odjednom je morao da krene glavom bez obzira golim ruka- ma u svijet. Grupe i kolone su se kretale iz mjesta u mjesto, od rijeke Lima do Raške; od Užica do Prizrena, tražeći spas za svoj život i porodicu. Iznemogli, stari i bolesni umirali su usput, tu gdje su umirali tu su se i kopali, pored puteva, bez hodže i ćefina, zamotani u ponjavu koju su sa sobom nosili. Žene se porađaju na ledini pod vedrim nebom. Ovi ljudi ra- zjareni, ljuti na svakoga, a i na sebe, najviše liče na čopore gladnih vukova. Ne biraju sredstva kako da opstanu, nase- ljavaju se silom na tuđe utrine, otimaju imanja nemoćnim  i starim. Nakit, srebro i zlato, skidaju sa svojih žena i daju u bescijenje, da bi preživjeli od danas do sjutra. Djevojke daju svakom ko ih hoće, bio mlad ili star. Na mnogo mjesta i ože- njenim ljudima, pored žena. Mnogi mještani se tada žene sa po dvije i tri žene, pretežno Albanci. Sa toliko žena imaju po 15- oro djece. Izbjeglice ovo rade da bi porodice smanjili, jer ne mogu da ih prehrane, a i kako bi se oslobodili stasalih djevojaka koje treba da vode za Tursku. Radije ih ovdje daju bilo kome, jer ne znaju šta se može desiti odavde do Turske i u Turskoj. U Turskoj su ih raspoređivali po jedno pleme ili grupu u jednom mjestu kod Edrena, a drugu na kraj Turske, na Sirijsko-turskoj granicu. Zbog ovoga, i sličnih stvari, že- nile su se i udavale izbjeglice i iz svog plemena, i ako su bili bližnji srodnici, da ne bi davali djevojke Kurdima i Turcima. Niko od njih nije se smeo oženiti Turkinjom. Dosta naših lju- di ostalo je neoženjeno.

Ako neko hoće da sazna istinu, kako je raseljen Nikšić i Kolašin, istinu će saznati ako sluša crnogorsku guslarsku pje- smu, koja počinje ovako: „Kad na Nikšić Crnogorci udariše dođe vrijeme da Turaka nema više“. Ako se Nikšić i Kolašin raseljavao od 1878. do 1925. godi- ne, zašto je ovako opjevan u narodnoj pjesmi? Pjesma kaže da je na Nikšić izvršen juriš. Po pričanju izbjeglica koji žive  u Turskoj, i pričaju ono što su im očevi pričali, a sa kojima sam ja razgovarao, istina je ovo što pjesma kaže, a ne da se Nikšić i Kolašin raseljavao polako od 1878. do 1925. godine.

Krajem XIX –og vijeka, od 1878. godine, hiljadama pra- znih domova ostalo je u Nikšiću i Kolašinu, a dosta i u Pod- gorici.

S obzirom, da su ostali toliki prazni domovi i imanja pri raseljavanju muslimanskog stanovništva, slijedi, zašto onda Crnogorci nijesu zaposjeli to napušteno i prazno, već su se iseljavali preko Pešteri u Srbiju na neka druga, opet napu- štena imanja, i to: 1.081 porodica, sa 7.235 članova 1889. godine, u tri grupe, iz Crne Gore u Srbiju (Đ.Pejanović). Dalje stoji, da su se mnogi od njih iz različitih razloga zadržali u Sandžaku. Razumljivo bi bilo da se useljavaju prazne kuće na napuštenim imanjima, a ne da traže spas na goloj Pe- šterskoj visoravni. Ako je pisac mislio na crnogorske musli- manske porodice, koje su tada lutale po Sandžaku, onda je to istinita priča. Taman u to vrijeme, Sandžakom je lutalo 1081 porodica, i više od toga. A kako stoji da su to Crnogor- ci, ne može se prihvatiti kao tačno. Šta je to što bi natjeralo Crnogorce da zaobiđu prazne kuće, a da dođu na begovska imanja da budu čifčije na goloj Pešteri. U cilju da dokažem da sam u pravu za ove navode, citiraću J.Radonjića, koji kaže:“U nastojanju da očuvaju staru vjeru, bile su najupor- nije žene. Kada su muhadžeri 1879. godine, naselili Pešter, oni koji su naselili Borošticu, primijetili su kako škrijeljske žene(Arnautke), iako poodavno muslimanke, dolaze na ka- toličko groblje u Boroštici i obavljaju neke vjerske obred. Tako je to ostalo sve do 1912.godine, kada su se povukle, te to više nijesu radile, bilo ih je sramota od nas pravih mu- slimanki“. Iz ovog teksta se vidi kad je naseljena Pešter mu- hadžerima (izbjeglicama) iz Crne Gore: Kolašina i Nikšića, a ne da su naseljavani skoro četiri decenije. Lijepo stoji da su Pešter muhadžeri naselili 1879. godine.

Kad i gdje su se naseljavali Albanci u Sandžaku

 

Na mnogo mjesta se pominju Albanci u Sandžaku mnogo ranije, ali masovno i u velikim grupama, tek od 1700- te godine, kada su prognani iz Albanije i naselili Pešter. Pešter je prije bila nenaseljena, ili rijetko naseljena, mjesta koja se najviše pominju na Pešteri su: Boroštica, Suvi Do, Kamešni- ca, Ugao, Reževići i to pišu svi oni koji pišu o naseljavanju Sandžaka albanskim plemenima. Pa za Kamešnicu ovako piše: Nadbiskup Zmajević, iz 1705. godine, kaže da kameš- ničku koloniju na Pešteri čine 251 kuća sa 1.987 članova Malisora, koji su naselili Pešter početkom XVIII –og vijeka, bili su svi od roda katolici, pa su sa njima došli i njihovi sve- štenici, a dolazili su kasnije iz Rima, kako bi očuvali katolike od islamizacije. Oni su imali svoju bogomolju na Pešteri u Kamešnici i Uglu, koju su Turci porušili 1711. godine, zbog toga su za povratak Klementi u Albaniju, okrivili katoličke sveštenike sa Pešteri. Smatrali su da će im se najbolje osve- titi ako poruše crkvu. Na tom mjestu podižu džamiju koja im je poslužila kao baza za islamizaciju Malisora. Sela Ka- mešnica i Ugao, bila su najnaseljenija mjesta Klementima. U Uglu stoji katoličko crkvište i stara džamija. Kamešnica je bila najnaseljenije mjesto Klementima. U njemu su boravili katolički misionari od 1718.do 1722. godine, i vršili popis klementskih katolika na Pešteri i u nekim selima sjeničkog, rožajskog, tutinskog i pazarskoga kraja.

U dokumentu stoji da su popisani samo Klimenti, među- tim, popisani su i ostali Malisori, i to: Škrelje, Hoti, Gege, Šalje i druga plemena, jer se zna da su ovi, a ne Klimente, naseljavali neka sela koja su popisana, i to: Crniš, Žirče, Kru- ševo i mnoga druga sela. Osim toga, misionari su zabelježili da među pešterskim malisorima ima i manji broj pripadnika muslimanske i pravoslavne vjere. Ovaj podatak nas upućuje da je mnogo ranije bilo albanskih plemena u Sandžaku, otud su ovi muslimani koje pominje pisac.To su islamizirani Ma- lisori, koji su ovdje primili islam, prije 1722. godine, kada je vršen popis klementskih i drugih katolika u Sandžaku. Neki su katolici prešli u pravoslavnu vjeru, jer nijesu htjeli u islam. Na drugom mjestu stoji da je 1721. godine, bilo 271 poro- dica sa 1.837. članova u kamešničkoj koloniji, te da se dio toga naroda vratio za Albaniju, oko 20 porodica. Međutim, prema nabrojanim selima vidi se da je u pitanju nešto šira teritorija, nego što je Pešter. Neka tada nabrojana sela na- seljena Malisorima, pripadaju užoj okolini Novoga Pazara: Kruševo, Gorandža, Janjičari, Dolac, Vučja Lokva i predgra- đe N. Pazara. Takođe, u predgrađu N. Pazara, bilo je naselje- no 13 porodica- malisorskih katolika. U dokumentu se kaže da su to bili Klementi (Keljmendi).

Natalitet kod ovih plemena bio je visok, a ovaj kraj mno- go pasivan, pa je pogodovao samo stočarenju, te nije mo- gao prehranit sve stanovnike . Zbog toga su se oni dosta rano počeli iseljavati u gradove, ne masovno, ali stalno.

Albanci u Sandžaku…

Od svih susjednih krajeva Pešteri, novopazarski kraj bio je najpovoljniji za njih, i najprivlačniji im je bio kao grad N. Pazar, pa se u tom pravcu najviše selilo. Po nekim podacima stoji da se 1711. godine, vratilo u Albaniju nekoliko poro- dica. Ovdje se radi o Malisorima koji su se silom doselili na Pešter iz Murije, sjeverne Albanije, a to su današnji Murići. Oni su starinom Keljmendi, ali kada su ovdje došli prozvali su se po mjestu iz kog dolaze- Murija, i prihvatili prezime Murić. To je dokaz da se oni nijesu vratili u Albaniju, već da su naselili rožajsku teritoriju, gdje su sad najbrojnije pleme. Murići, pošto su napustili Pešter, nijesu se naselili samo u Rožaju,već na Kosovu, Rugovi i Bihoru. Svuda su zadržali prezime Murići, osim u Bihoru, gdje su prihvatili prezimena po svojim precima, te sada u Bihoru nema toga prezimena.

Kao jako pleme, oni su na mnogo mjesta pokušali da se  i silom naseljavaju, pa je tako jedan njihov bajrak, kako su bili podijeljeni po bajracima, pokušao da se vrati u Albaniju, ali mu nije dozvoljeno, pokušao je da se silom naseli negdje u Zeti. Pošto je naišao na otpor Crnogoraca, gdje je i sam bajraktar poginuo, pleme se raspalo. Dio njihovog plemena vratilo se u Sandžak, a dio se uputio prema Bosni. Pouzdano se ne zna gdje su se tačno naselili. Po nekim podacima na- selili su se negdje u okolini Foče.

U jednoj emisiji, na crnogorskoj televiziji, prikazana je jedna porodica čiji je predak takođe kao bajraktar, pogubio murićkog bajraktara. U toj porodici čuvaju se znamenja, od- likovanja i oružje njihovih predaka, među kojima je i puška murićkog bajraktara koga je pogubio njihov predak. Tako su Malisori-Murići, koji su napustili Pešter kao veliko pleme, naselili mnogo mjesta, a najviše Rožaje, gdje su danas naj- više pleme u Rožajama. Zbog teških uslova života na selima na aganskoj zemlji, gdje su živjeli kao čifčije, permanentno se sele u gradove.

Tokom preseljenja Albanaca u gradove, svi mijenjaju pre- zimena, pa više nijesu Keljmendi, Gege, Šalje, Hoti i dr., već se prozvaše po mjestima odakle su doselili i to: Kamešniča- ni, Gluhavičani, Dukađinci, Rugovci, Dugopoljanci,Crnišani i td. Ovi i mnogi drugi podaci govore da se i gradovi Sandžaka popunjavaju seoskim stanovništvom albanskog porijekla. Od XVII-og vijeka do danas. Pogotovu od Drugog svjetskog rata, gradovi su se utrostručili usled razvoja industrije i ško- lovanja ljudi. Samim tim, sela su ostajala polupusta. Iz ovih podataka jasno je da je većinsko stanovništvo sela i gradova albansko, a ne bošnjačko, jer kako sam već rekao, Bošnjak potiče od Bosne, i samo Bosanac može biti Bošnjak.

Mustafa Imamović, bosanski istoričar ovako to pojašnja- va: „Na drugom Bošnjačkom saboru u Sarajevu 28.09.1993. godine, plebiscitarno je prihvaćen naziv Bošnjak. To je samo potvrđeno Dejtonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Her- cegovine 21.11.1995.godine“. Od naziva bosanski musli- mani, preinačeno u Bošnjaci. Kakve veze sad imaju sa tim muslimani Sandžaka, koji su po svim istorijskim podacima pretežno albanskog porijekla. Proglašenje bosanskih musli- mana Bošnjacima je stvar Bosne i bosanskog naroda, koji je u krvavom ratu stvorio svoju državu i narod proglasio Boš- njacima. To je pravo naroda Bosne i Hercegovine. Nemaju pravo Bosanci da nama nadijevaju ime Bošnjak, kako nas je nazvao M.Imamović u svojoj istoriji, što mi nijesmo, već Al- banci, sa velikim slovom“ A“.

Kada sam pisao o događajima XVII-og, XVIII-og, XIX-og i XX-og vijeka, ja sam objasnio da je još u XV-om vijeku bilo Arnauta u Sandžaku, a sve to sam potkrijepio dokazima. Ni u tursko vrijeme nije bilo popularno biti Arnaut, zato su oni napuštali svoja prezimena i uzimali prezime po osnovu mje- sta odakle su došli. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zabra- njeno im je bilo školovanje na Sandžaku i na Kosovu na svom jeziku. Za vrijeme Velike Albanije1942. godine, u Rožaju i ci- jeloj rožajskoj teritoriji, otvorene su škole na albanskom je- ziku. 1944. i 45. godine, opet su otvorene dvojezične škole, da bi 1946. godine, bile ukinute.

Socijalistička vlast znala je ko je ovaj narod, ali iz nekih razloga to im nije imponovalo, a to pitanje zašto su ukinute te škole, niko nije postavio, opet ne znam zašto. Sve to nije čudno, tako je hteo sistem, ali je čudno kako smo se mi do- brovoljno odrekli svog identiteta, a primili tuđi. Ako nas je prihvatila Crna Gora kao Bošnjake i Muslimane, prihvatila bi nas i kao Albance.