Izvod iz knjige više autora: The Case for Kosova – Passage to Independence
Preveo na albanski: Daut Dauti
Tvrdnja:
Masovna konverzija Albanaca u islam navodno je otvorila epohu laži i međuetničkog konflikta te inaugurirala duboku podjelu između dva naroda, predstavljenu kao sukob civilizacija.
– Nije bilo sukoba između Albanaca i Srba u srednjovjekovnoj srpskoj državi. Ti problemi započinju tek krajem XVII stoljeća, s intenziviranjem islamizacije Albanaca.
(Memorandum o Kosovu i Metohiji Svetog arhijerejskog sabora SPC, septembar 2003.)
– Prodor Osmanlija u srce jugoistočne Evrope označio je početak petstoljetnog sukoba dviju civilizacija: evropske (kršćanske) i bliskoistočne (islamske). Taj konflikt, aktivan i danas, očituje se i u sukobu dvaju naroda: Srba, pretežno pravoslavnih kršćana, i etničkih Albanaca, pretežno muslimana.
(Dušan Bataković)
Odgovor Noela Malcolma:
Na prvi pogled, sugestija koja proizlazi iz ovog pitanja može djelovati uvjerljivo. Ako se „udaljavanje“ ne shvati samo kao razlika u svijesti, nego kao proces otuđenja i nepovjerenja koji vodi ka neprijateljstvu i konfliktu, tada bi se moglo pretpostaviti da je religija jedan od općih uzroka razdvajanja dvaju naroda. Religija doista predstavlja opću razliku između Srba i Albanaca: gotovo svi Srbi su pravoslavci, dok je većina Albanaca na Kosovu muslimanske vjere. Međutim, religijska oznaka ne mora nužno podrazumijevati aktivno sudjelovanje u vjerskom životu; često se radi o kulturnom identitetu, posebno u urbanim sredinama gdje većina stanovništva ne prakticira redovno ni odlazak u džamiju ni u crkvu.
S druge strane, jezik predstavlja još dublju i jasniju razliku: Albanci, bez obzira na vjersku pripadnost, govore albanski jezik. Ipak, bilo bi neuobičajeno tvrditi da neprijateljstvo između Albanaca i Srba proizlazi isključivo iz jezičkih razlika. Sama razlika ne proizvodi nužno konflikt; moraju postojati i drugi faktori rizika.
Kada se govori o religiji kao izvoru potencijalnog konflikta, često se ukazuje na prirodu života pod osmanskom vlašću. Kršćani su u Osmanskom carstvu imali zakonski priznat, ali drugorazredan status: nisu mogli svjedočiti protiv muslimana na sudu i plaćali su veće poreze. Vladajuća klasa – naročito veliki zemljoposjednici i lokalni moćnici – bili su uglavnom muslimani. Iz toga se izvodi zaključak da su kršćanski Srbi gajili neprijateljstvo prema muslimanskim Albancima.
Iako u ovim tvrdnjama ima elemenata istine, one nisu dovoljne da bi se odgovor na početno pitanje mogao potvrditi. Ugnjetavanje od strane lokalnih paša pogađalo je i muslimanske i kršćanske seljake. Većina Srba bili su seljaci, kao i većina muslimanskih Albanaca; tokom većeg dijela osmanskog perioda njihovi životni uvjeti i problemi bili su gotovo identični. Godine 1689. i muslimanski Albanci i Srbi pridružili su se austrijskoj vojsci u borbi protiv Osmanlija na Kosovu.
Godine 1822. oko 3.000 ljudi učestvovalo je u velikom protestu koji je iz Kosova marširao do Istanbula, zahtijevajući smjenu tiranskog paše u Prištini. Među demonstrantima su bili i Srbi i imami lokalnih džamija. Tek sredinom XIX stoljeća religijska razlika počinje djelovati kao linija unutrašnjeg političkog konflikta. Razlog tome leži u geopolitičkim okolnostima: novonastale kršćanske države, prije svega Srbija i Grčka, težile su teritorijalnom širenju i aktiviranju etničke homogenosti unutar svojih granica. Prilikom osvajanja novih teritorija, muslimansko stanovništvo bilo je protjerivano ili zlostavljano. Istovremeno, Osmansko carstvo je slabilo, a kršćani su počeli biti percipirani kao potencijalna „peta kolona“, što je kod nekih Albanaca stvorilo izgovor za zlostavljanje lokalnih Srba.
Srpska nacionalistička doktrina naglašavala je ključnu ulogu Pravoslavne crkve u formiranju srpskog identiteta, dok je albanska nacionalna ideologija isticala jezik, prihvatajući vjersku raznolikost Albanaca. Time je nastala temeljna asimetrija. Srpska doktrina bila je starija, institucionalizirana u državi mnogo prije nego što su Albanci imali vlastitu državu. Upravo ta država – Srbija – okupirala je Kosovo 1912. godine i uspostavila de facto srpsku vlast. Religija je, dakle, imala značaj u onoj mjeri u kojoj je bila dio srpske nacionalne ideologije.
Glavni uzrok „udaljavanja“ Srba i Albanaca na Kosovu leži u novijoj političkoj historiji, posebno u periodu od 1912. do danas: masakri nad Albancima tokom i nakon okupacije, sistematska represija u međuratnom periodu, osvetničke akcije tokom Drugog svjetskog rata, teški represivni aparat u ranoj Titovoj Jugoslaviji, kao i kvazi-aparthejd i masovna protjerivanja tokom Miloševićevog režima. U poređenju s tim, religija ostaje tek faktor u pozadini.
Tekst Noela Malcolma jasno pokazuje da pojednostavljene teze o religiji kao glavnom uzroku albansko-srpskog konflikta ne izdržavaju ozbiljnu historijsku analizu. Ključ razumijevanja odnosa između ova dva naroda leži u političkim procesima, državnim projektima i nasilnim praksama XX stoljeća, a ne u vjerskim razlikama samim po sebi.
Prijevod ovog teksta na albanski jezik, koji potpisuje Daut Dauti, odlikuje se visokom terminološkom preciznošću i vjernim prenošenjem argumentacije izvornika. Njegov rad predstavlja vrijedan doprinos približavanju relevantne zapadne historiografije albanskoj i regionalnoj čitalačkoj publici.
dardaniapress.net












Discussion about this post