1.
Andrej, brat predsjednika Srbije Vučića, izašao je na protest protiv studentskih demonstranata (tako se nazivaju, iako već odavno nisu samo studenti, nego širi narodni pokret). Njegovo pojavljivanje na ulici bio je znak da i vlast zna kako se protestuje, i to čak na osnovu široke podrške građana, podrške koja se redovno potvrđuje na izborima još od 2012. godine, kada njegov brat pobjeđuje na čelu jedne populističke političke organizacije.
Približavajući se tačkama gdje su bili demonstranti protiv vlasti, kamere su zabilježile povike grupe Andreja Vučića upućene protivnicima: “Ustaše, ustaše…!”
Te iste noći demonstranti protiv vlasti formulisali su svoje povike upućene predsjedniku Srbije, kojeg njegovi pristalice nazivaju “Aco Srbine” – kao narodni pečat njegovih nacionalnih kredencijala. Povik protiv Vučića bio je: “Aco Šiptare!”
Demonstranti su potom jasno stavili do znanja šta misle o etničkoj pripadnosti vlasti, izazivajući jedinice specijalne policije pitanjem i povikom: “Zašto ne idete na Kosovo?” Da su otišli na Kosovo, jedinice srpske specijalne policije imale bi, prema tradiciji, zadatak da tuku i ubijaju Albance – jednu vrstu podrazumijevane uloge, različitu od ove koju su tog dana vršili: običnog premlaćivanja Srba.
2.
Srbija je ušla u neviđenu napetost između dvije suprotstavljene strane, napetost koja, vjerujem, nije postojala ni u vrijeme pada Miloševića 5. oktobra 2000. godine. Četvrt stoljeća nakon njegovog pada, ova napetost nije između “partizana” i “četnika”, “komunista” i “demokrata”, niti između “proevropljana” i “prorusa”, već se svela na uvrede fudbalskih huligana. Tako je sukob između pristalica Vučićeve vlasti i njegovih protivnika postao sukob između “šiptara” i “ustaša”.
Naravno, ne nazivaju svi demonstranti jedni druge “šiptarima” i “ustašama”, ali ovaj govor jedne noći može biti indikativan za društveni fenomen u Srbiji. U njemu vidimo oživljavanje termina “šiptar” kao uvrede. U socijalističkoj Jugoslaviji, uz poštivanje ispravne jezičke forme, građani su imali pravo birati termin “Albanci” za svoje sunarodnike. No, neki su birali “šiptari”, ne samo da bi napravili razliku između Albanaca iz Albanije i onih iz bivše Jugoslavije, nego i da bi označili njihov niži društveni status. “Šiptar” nije bio toliko etnička oznaka koliko klasna – sinonim za teške fizičke radnike: nosače uglja ili drvosječe.
Kada demonstranti nazivaju predsjednika Vučića “šiptarom”, čine to s dvostrukom namjerom. Prvo, da pokažu kako on nije “Aca Srbine”, već njegova suprotnost – dakle, ne branilac nacionalnih interesa. Drugo, da ga spuste na niži društveni i civilizacijski nivo od svakog običnog Srbina.
Sličnu funkciju ima i termin “ustaša”. To je ime kolaboracionističkog hrvatskog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, u Srbiji se počeo koristiti da se pokaže kako je rat za okupaciju i podjelu Hrvatske bio navodno “antifašistička borba” protiv “ustaša”. Od tada, svako ko se suprotstavljao srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj bio je “ustaša”. Sada je taj epitet dodijeljen i studentskom pokretu protiv Vučića.
3.
Oba naziva dio su starog i poznatog modela dehumanizacije. Ako je Vučić “šiptar”, onda on nije samo strano tijelo u Srbiji, već pripada nižem društvenom sloju – pa je samim tim nasilje protiv njega opravdano. Nasilje Srbina protiv Srbina (brata protiv brata) nije prihvatljivo, ali protiv “šiptara” jeste: ono nije samo tolerisano, nego i tradicionalno sasvim legitimno. Još više u današnjem kontekstu, kada su upravo ti “šiptari” od Kosova stvorili nezavisnu državu, priznatu od velikog dijela civilizovanog i razvijenog svijeta.
Isto tako, nasilje protiv “ustaša” postaje potpuno opravdano, jer se termin veže za sistematski progon Srba u Drugom svjetskom ratu, a kasnije je proširen na sve Hrvate koji su stvorili svoju nezavisnu državu i uveli je u NATO i EU.
Na čudan način, Srbija se priprema za novi rat. Tokom devedesetih, dehumanizacija protivnika u drugim jugoslovenskim republikama bila je uvod u nasilne kampanje protiv njih. Slovenci su bili “bečki konjušari”, Hrvati “ustaše”, Bošnjaci “Turci”, a Albanci jednostavno “šiptari” – svi zajedno dio velikog antisrpskog zavjereništva Vatikan–CIA–Iran. U tom narativu, bilo je lakše ratovati protiv njih.
Danas, nakon svih ratova protiv drugih naroda, Srbija ulazi u govor koji treba opravdati nasilje protiv političkih protivnika unutar same zemlje. Tako “albansko-hrvatski rat” postaje posljednji rat Srbije.
4.
Današnji akteri sukoba na ulicama Srbije su djeca rođena ili odrasla u ovom vijeku. Dok je pažnja svijeta usmjerena na druge globalne krize, postojala je pretpostavka da će se vremenom zaliječiti rane prošlosti i da će nove generacije u Srbiji spontano postati demokrate i liberali, poput svojih evropskih vršnjaka.
Dio kritičke intelektualne scene u Srbiji upozoravao je da se zemlja, kao i cijeli prostor bivše Jugoslavije, mora suočiti s prošlošću – kao osnovom potrebnom za demokratiju, poput onoga što je Njemačka učinila nakon Drugog svjetskog rata.
U rezolucijama Evropskog parlamenta i u programima Berlinskog procesa više puta je naglašeno da se Srbija mora suočiti s prošlošću. Ona to ne samo da nije učinila, nego je prošlost prepisala tako da svaki zločin protiv drugih naroda, uključujući i genocid, ima svoje opravdanje u sistemu vrijednosti savremene srpske države.
Srbija nije znala niti htjela da se suoči s prošlošću. Danas njen problem postaje nesposobnost da se suoči s – sadašnjošću
Analiza Vetona Surroija snažno podsjeća na opasnost koja se ponovo nadvija nad srpskim društvom. Jezik uvreda, koji danas na ulicama Beograda zvuči kao “šiptar” i “ustaša”, nije samo politički folklor – to je historijsko iskustvo preživljenog nasilja, progona i genocida. Isti termini korišteni su devedesetih godina kao uvod u krvave ratove, a u još ranijim periodima kao opravdanje za diskriminaciju i dehumanizaciju.
Podsjećanje na ove pojave znači i upozorenje: Srbija, koja se nikada nije suočila s vlastitom prošlošću, danas pokazuje znakove da ni sa sadašnjošću ne zna izaći na kraj. Kada vlast i opozicija jedni druge nazivaju “šiptarima” i “ustašama”, to je jasan signal da društvo još uvijek nije raskinulo sa matricom mržnje i isključivosti.
Upravo zato je ova analiza važna i za regionalnu javnost. Ona pokazuje da suočavanje s prošlošću nije akademska vježba, već nužan uslov za mirnu budućnost. Bez tog procesa, opasnost je da se jezik mržnje ponovo pretvori u djela – kao što se već mnogo puta dogodilo u našoj nedavnoj historiji.
/Redaksia/
Discussion about this post