Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder član je Crnogorske akademije nauka i predsjednik Bošnjačke akademije nauka te profesor na nekoliko fakulteta u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Fokus njegovih istraživanja je historija Crne Gore i Jugoslavije 19. i 20. stoljeća. Autor je knjige “Kad su vakat kaljali insani”, u kojoj je objavio sve detalje zločina u Šahovićima kod Bijelog Polja.
Spomenuli ste masovnu grobnicu kod džamije. Zna li se pouzdano ili se samo pretpostavlja da je tu masovna grobnica? Ima li još drugih lokaliteta gdje se pretpostavlja da su masovne grobnice?
– Nemam dokaz o tome. Nema ni moći da neko izvrši neka temeljna istraživanja u tom smislu. Znam gdje je bila džamija i ono što je apsurd tog kraja, i dan-danas tamo postoji Orlov izvor, Ahmetova livada, Hasanbegovića mahala, Džamijsko… Znači svi toponimi tamo su isti danas. Kada sam tražio do Opštine sto kvadrata za spomenik koji smo imali namjeru podići, predsjednik Opštine me tipično politički zavlačio da Opština nema ništa tamo. I ja otkrijem imanje Amira Muslića koji je bio tri godine u zatvoru, jer je bio, nesretnik, kum ovoga što je ubijen (Boška Boškovića, op.a.), pa je on optužen da je organizovao to ubistvo. I sve dok se nije otkrilo da nije on i da ga nisu ubili muslimani nego pravoslavci, on je tri godine bio u zatvoru. E, pazite, na kraju tog imanja, pored puta je mezarje koje je zaraslo u šiblje. A na drugom dijelu njegovog imanja danas je jedna fabrika.
E, to je bila državna zemlja i zato mi je bila interesantna, ne bih li je dobio, jer nama je trebalo 100 kvadrata, ako ništa drugo da dignemo jedan nišan. Tad nismo uspjeli u tome.
– Čak i na naučnom skupu u Novom Pazaru potencirano je podizanje tih spomenika na mjestima masovnih stradanja muslimana, prvo u Šahovićima, onda čak i u Pljevljima i drugim mjestima. Koliko je moguće ostvariti takvu inicijativu u ovoj situaciji?
– To je stvar kulture sjećanja. Situacija za nas nije bila nikad bolja no sad. Mi smo takvi kakvi smo. U Crnoj Gori imamo šest ministara Bošnjaka, kad ste to imali u komunizmu? Ali imate jednu ideologiju koja je drukčija. Dakle, šta je to što nama treba? Nama ne treba vlast, nama ne treba moć. Nama treba samo odlučnost da imamo pravo na to. To pravo ne smije niko da negira. Ali da bi ga odbranili, morate nešto znati. Nažalost, naši političari ili su kupili fakultetske diplome ili ne znaju ništa. Govorim generalno, možda je pretjerano, ali… Mislim da se može jednom organizovanom aktivnošću mnogo postići. Pri tome sam zahvalan ljudima iz Bosne koji su nam dali podršku, posebno Šahovićima, jer ne znam da li znate, na promociji moje knjige u Brčkom je govorio muftija Fazlović koji je porijeklom iz tih krajeva. On je druga generacija ljudi koji su tu pobjegli. Pri tome, sve to treba sabrati, organizovati i prosto promovisati jednu priču: imamo li mi pravo – ako nemamo pravo na život – da bar jednim kamenom obelježimo mjesto svojih stradanja. Ako bi se gledala politička klima – nije povoljna za to. Ali neće nikad biti povoljna. Zato što mi ne znamo da je stvorimo takvu. Jer, ja se izvinjam, ako imate dobar dio Vlade, koja se hvali sa šest ministarskih mjesta… pazite, znate li šta je šest ministarskih mjesta!? Zamislite u Titovoj Jugoslaviji da ste imali šest Bošnjaka u vlasti. To je nevjerovatno! Ako imamo organizovane institucije, k’o što nemamo, pa se sve to objedini – to je zahtjev koji je normalan. Ali kod nas je sve politika. Sad je inicijativa najaktuelnija da se podigne spomenik onih nesretnim Bošnjacima koji su deportovani iz Crne Gore 1995. E sad u toj političkoj perverziji desilo se sljedeće. Potomci žrtava su pristali na novac. Odnosno, predstavljen je jedan morbidni dogovor koji sam ja kritikovao. Neću da spominjem imena nekih ljudi ovdje koji su mi na moju kritiku rekli “Bolje išta nego ništa“.
Alem Bajrović je odbio novčanu nadoknadu za ubijenog oca
A otprilike je taj sporazum glasio ovako: Ako žrtva ima brata ili sestru, ima pravo na da nadoknadu. Ali ako nema nikoga, nema pravo na dogovor. E sad, neki potomci žrtava ovdje iz Bosne primili su te pare. I neću da kažem da vas ne uvlačim u neke…
Ušutjeli se?
– Ne, nego su jednu vrlo ružnu političku kampanju poveli odavde protiv glavnog čovjeka koji je bio ključni svjedok toga, koji je umro, nažalost. Zvao se Slobodan Pejović, jedan častan policajac koji je ovdje dobio nagradu Garivo za svoju građansku hrabost. Ali to je druga priča. A suštinska priča ide u drugom pravcu. Jedan dječak, zove se, mislim, Alem Bajrović, odbije da primi nadoknadu za svog ubijenog oca. I on je danas čovjek koji je zajedno sa Akcijom za ljudska prava koju vodi Teo Gorjanski.
A svake godine se okupljaju u Herceg Novom ispred Centra bezbjednosti sa zahtjevom da se podigne spomenik. E sad pazite, ovaj Herceg Novi je nekada bio možda najpoznatiji jugoslovenski grad. Danas je to grad izbjeglica iz Republike Srpske s jednom ideologijom koja, da vam ne objašnjavam koja je, ali to ne znači da se u nekom kulturnom činu ne može naći kompromis da se podigne to što treba. Ja tu nemam moć i nemam tu te kapacitete, ali vjerujem da će to jednog dana biti.
Komunisti su provodili četničku agendu postizanjem tzv. džentlmenskog sporazuma između Josipa Broza Tita i ministra vanjskih poslova Turske Fuada Keprilija krajem februara 1953. godine. Na svečanoj večeri u Splitu, Tito i Keprili su postigli usmeni dogovor, kako stoji u Zborniku, o ratifikaciji i primjeni Srpsko-turske konvencije iz 1938. godine prema kojoj je otvoren put iseljavanju muslimana iz Jugoslavije u Tursku te Albanaca, Gorana i Torbeša. Je li to prijelomni događaj koji treba da razbije iluzije Titoista, posebno u bošnjačkom narodu, o proklamovanom bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti prvo komunističke a onda socijalističke Jugoslavije?
– Napisao sam knjigu o tome koja nosi naslov „Komunisti muhadžiri“. Knez Pavle 1938. godine sklapa sporazum s Turskom. Iseljavaju 40.000 turskih porodica u Tursku. Pri tome imajte na umu sljedeće. U Turskoj se građanski rat završava 1924-25. Čitava obala Egejskog mora je prazna jer su Grci otišli. Bošnjaci su generalno vrlo ugledni bili u Turskoj, jer Turska je inače jedan konglomerat različitih naroda u kojoj i dan-danas ima najmanje Turaka. I u tom kompleksnom pitanju dešava se to igrom istorijskog slučaja. Ja ne bih to definisao kao četničku agendu. To je ipak jedna šira kontekstualizacija toga.
Tito je, volio ga neko ili ne, ipak bio mudar čovjek. On ne pravi ugovor, ne potpisuje ga, već pravi džentlmenski sporazum. Moj stav je sljedeći. Pri tome imajte na umu da imam mnogo oponenata tom mom stavu, posebno kod ljudi koji su otišli u Tursku. Ako imate nekog koga prodate za 500 lira, a po ugovoru za svakog iseljenog se dobijalo 500 lira, je li to jeftina ili velika cijena za jednu bošnjačku glavu? To je bilo uvredljivo za ove moje sunarodnike koji su tamo, jer oni su tamo našli sebe, spasili se… Mnogi od njih su danas veći patrioti od Turaka i to pitanje je mnogo kompleksno.
Suština je u tome kako ste vi mogli od Bošnjaka postati Turci? Za to su bila dva recepta. Prvi je bio da kupite vasiku (vizu) koja vam omogućava iseljenje. Gdje možete da je kupite? Možete da je kupite u Ambasadi u Beogradu, ali da bi je dobili, šta treba da dokažete? Da ste Turčin. Kako da dokažete da ste Turčin? Ako znate, naime, deset turskih riječi. I naš bi čovjek išao tamo i govorio merhaba, akšam, ovo, ono… I uglavnom dobijao vasiku.
Druga varijanta je bila da prodate kravu, jednu ili dvije, da dođete do Pera Maslovarića i da švercerskim kanalima odvedu u Tursku. Sada da odete u Tursku, pitaju kako ste došli, kažete Pero Ačama. Dok sam otkrio ko je Pero i odakle je Pero, trebalo mi je jako mnogo. Kad su otkrili da Pero švercuje, intervencija policije je zatvorila to.
I onda je jedini izlaz bio preko Makedonije. I nesretni Bošnjaci se sele u Makedoniju, da bi dobili potvrdu da su Turci i da bi iz Makedonije išli u Tursku. I tu imate bezbroj dramatičnih muhadžirskih priča. Bio je jedan dio ljudi koji je uspio da ode, a drugi dio je otišao, pa kad je vidio kako je tamo – vratio se. Pri tome, imajte na umu i ovo – a bio sam mnogo puta u dernecima (udruženjima op. a.) bošnjačkim. I ispričaću jedan istiniti slučaj.
Nadmeni Evropljani Bošnjaci
U jednom derneku vode svog asistenta koji je od Šabotića. A u rukovodstvu derneka su sve moji rođaci Rastoderi. I krene jedna pitka naša priča, kako to više ima Šabotića nego Rastodera. I jedan od tih Šabotića mi kaže „Hajde, profesore, izađi da vidiš moju kuću“. I ja izađem, i on pokaže mi zgradu. Jer oni nemaju kuće, oni imaju zgradu. Treći sprat je bratov, drugi sestrin. I ja pitam „MašAllah, odakle ovo?“ I onda krene priča.
„Selimo se mi ’69. godine iz Rožaja. Babo tek kupio televizor Ei Niš. Stavlja ga na kamion. Mi dolazimo u Istanbul. Onda ima ta procedura, prijem, pri tome razna selekcija, jedni idu na selo, drugi ovamo. Dodijele njima tamo mjesto gdje da se nasele. I kaže, u Istanbulu nema televizije. „I mi đeca kažemo, babo baci televizor“, on odgovori „Neka ne jede hljeba, neka ga“. Onda proradi eksperimentalna televizija u Istanbulu. „Mi prodamo televizor. Za te pare, kupimo plac i prvi sprat ove zgrade.“
Ja sam u dokumentima vidio šta nose sa sobom: peglu, šporet, rešo i tako neke kućanske aparate. I onda otkrijem da su oni tada u Turskoj za jedan šporet na struju mogli da kupe stan. I ovaj je za televizor kupio plac i prvi sprat te kuće, te zgrade.
Šta hoću da kažem, šta meni kao nekom naučniku govori ta priča? U to vrijeme Jugoslavija je tehnološki bila mnogo naprednija od Turske. U to vrijeme, i ja sam vrlo često boraveći u Turskoj spočitavao mojim kolegama kako su moje nesretne Bošnjake primili. I oni bi mi vrlo ljutito odgovorili sljedeću stvar, koja je istinita. „Slušaj ti, profesore! Kad su oni došli, oni su se ponašali nadmeno, jer oni su Evropljani bili i kao neki civilizovani ljudi gledali su s visine. Pri tome su se manje-više svi dobri snašli. I završiću ovu priču citatom iz romana Husa Bašića koji kaže: „Šta je crnje od gavrana? Muhadžirsko srce.“ To su dramatične i teške priče.
U Turskoj Adani je 2019. godine Fatma Muslić-Gülkan, koja je potomak protjeranih iz porodica Muslić i Hadžović, napisala knjigu intervjua i reportaža pod nazivom „Suskun nesil – Zorunlu göҫ“, u slobodnom prijevodu Generacija šutnje – Prisilna migracija. I u naslovu opisala svu tragediju generacije Bošnjaka iz Vraneške doline i Šahovića, a koja nije govorila o genocidu. Kako sada iz porodične sfere prebaciti priču na institucije i naučiti mlade generacije prekinuti tu nit straha od javnog govora, od onoga što se dogodilo u njegovim precima?
– Objasniću vam moj pristup tome. Znate li vi da je najpoznatija Bošnjakinja svih vremena Sabiha Gokҫen. Znate li vi ko je Sabiha Gokҫen? Sabiha Gokҫen je Sabiha Ćorović iz sela Lozna kod Bijelog Polja. Kćerka Izeta i Hajrije. I napisala knjigu o Ataturku 1981. godine na 100. godišnjicu rođenja Ataturka. I ja prevodim tu knjigu ovdje u Bosni. Ne sa namjerom, jer kod nje nećete otkriti ništa, čak ona ne navodi ništa o svom porijeklu jer kao dijete usvojeno sa svojih 12 godina, malo je što znala, ostala je rano bez oca i majke.
I čak imam trenutni problem s braćom u Turskoj da dokažem da je Bošnjakinja. Neki tvrde da je Jermenka, međutim ona u Sandžaku ima rodbine. Poznata novinarka Aida Ćorović doživljava je kao tetku. Ali to je pitanje koje je formalno, koje ćemo raspraviti. A suština je sljedeća. Prvi korak je da se učini nešto vidljivim, kao u slučaju Sabihe Gokҫen. A 101. korak je da to postane dio nekog obrazovnog sistema.
Masakr Albanaca u Baru
U generaciju šutnje spadaju i Albanci, koji su žrtve masakra albanskih regruta u Crnogorskom Baru, a koji su izveli partizani. O tome se doskora gotovo ništa nije znalo. Šta su činjenice o tom zločinu? Ukratko.
– Istina je da se doskora o tom zločinu nije znalo u naučnoj javnosti. Ali Albanci su znali. Ja slučajno živim u Baru. I slučajno, još kao dijete, a to je dosta rano bilo, znao samda su šoferi čuvenog transportnog preduzeća Rumijatrans najmanje voljeli da idu na Kosovo, jer su imali mnogo neprijatnosti s barskim tablicama. Tada nisam znao šta je razlog tome, a kasnije sam shvatio. U međuvremenu su Albanci, posebno posljednjih deceniju-dvije, napravili pozorišnu predstavu o tome, snimili film i izdali prvo sljedočenje o tom zločinu. Priča ide ovako.
Poslije Dreničke pobune1945. ide prisilna mobilizacija Albanaca. Mobilisano je nekoliko hiljada njih, s namjerom da idu na Trst. A prati ih partizanski vod 9. bokeljske brigade. Usiljenim maršom preko Kosova i Skadra dolaze do Bara. Ispred Bara, u mjestu koje se zove Zaljevo, odmaraju. Tu Albanci ubiju Vida Dabanovića, pratioca. Odatle ih prebace u Monopol duvana – to je nekad bio centar, danas je to periferija – koji liči na zatvor. U tome postoje dva straha. Prvo, da će odmazda biti žestoka. I drugo, da neće biti suđeno, već prijeki vojni sud. Oni se smještaju u ograde tog Monopola duvana. Tamo je postavljena tabla danas.
Šerbo Rastoder: Priča o iredenti je bila jeziva tada u Jugoslaviji
Jer vidite, Albanci mogu postaviti tablu već, a pametni Bošnjaci vagaju mnogo. Odovuda ulicom ide komandant 9. bokeljske, koji se preziva Jovanović. Postavljeni su mitraljezi na okolna brda iznad tog Monopola duvana. Kad su ovi vidjeli da ide jedan manji vod partizana prema njima, počeli su bježati, misleći da će stradati, da će ih pobiti. Mitraljezi saspu paljbu sa svih strana i pobiju masu ljudi. Kažem masu ljudi jer se ne usuđujem da licitiram sa brojem žrtava.Iz različitih izvora, različiti brojevi. Naprimjer, neki Šaban Braha pretjeruje sa 2.000 do 3.000, to nije, ali jeste veliki broj žrtava. Počinju da bježe na sve strane. Pada komanda, ubijaj ih k’o zečeve! I bilo je ubijenih od mora do Starog Bara. To je, recimo, razdaljina od nekih pet kilometara. Sve je ravnica i jedan dio nesretnika krene u more, ali ne zna plivati i udave se.
A dese se neke nevjerovatne stvari od kojih sam bio svjedok jedne, ali tada nisam znao zašto je to tako, nije me zanimalo. Bilo je to otprilike ovako: Poslije zemljotresa, 1981. godine renoviraju Luku Bar. Radove je izvodilo preduzeće „Ivan Milutinović“. Radnici su uglavnom bili Albanci.
Priča o iredenti je bila jeziva tada u Jugoslaviji. Neće Albance niko da primi na smještaj. Dolazi direktor tog preduzeća kod mog rahmetli oca i pita može li da primi na spavanje 20-30 radnika, jer neće niko da ih primi. Albance ili Šiptare ili iredentu tada. I moj rahmetli otac primi njih na drugi sprat kuće, koji nije završen. S pomoću njih se to završi i to je manje bitno. Ovo što je bitno, prekoputa nas je komšija koji se zove Miloš Petrojević. I jedan od ovih radnika Albanaca pita mog rahmetli oca „Znaš li onog čo’jeka dolje?“. „Kako ne znam, ono mi je prvi komšija“.“Hoćeš nas odvesti kod njega?“. „Što?“ „Molim te, hoćeš nas odvesti kod njega?“. I I moj babo povede njih trojicu-četvoricu kod ovoga Miloša. I onda meni otac priča, ali mene to tad nije zanimalo. Kaže „Ja ih uvodim, oni padaju i ljube Milošu noge. Ja gledam, šta je! Taj Miloš ih je spasio tako što ih je sakrio u svinjac“. Znači to su bili svjedoci zločina o kojima ja nisam imao pojma da su to bili iako sam bio druga ili treća godina fakulteta. Tako da je u Baru bilo ljudi koji su ih spašavali.
Ali je bilo i onih koji su ih ubijali k’o zečeve. I dan-danas se zna da ih je jedan musliman iz Zaljeva najviše pobio. E sad, to je drama i ona se ne završava Baru. Onaj preostali dio koji se sabrao poslije jurnjave i ubijanja trebao je brodom da produži prema Trstu. Ukrcali su na brod i negdje kod Dubrovnika nalete na minu. I tu ih izgine još nekoliko stotina. Tako da me je to kao naučnika zainteresovalo dosta kasno. Bio sam u Vojno-istorijskom arhivu u Beogradu. Zanimale su me dvije stvari, jesu li bili naoružani i koliki je broj žrtava. Jer je Tito formirao komisiju kojoj je na čelu bio general Boško Đuričković. I on navodi u svojoj knjizi podatke o broju tih žrtava koji Albanci osporavali jer misle da je veći.
Tako da taj zločin prvi put dobija naučnu verifikaciju na ovom skupu u Novom Pazaru. Dvojica kolega istoričara iz Prizrena su se bavili tim zločinom, a jedan od njih je Mustafa Baljan koji je objavio rad o tome i to je bilo dosta senzacionalno za sve nas, jer smo malo znali o tome užasnom događaju. Međutim, ima još živih ljudi, ima živih svjedočenja koji su očuvali sjećanja na jedan od tih zločina o kojima se nije pričalo. Bio sam svjedok pokušaja da organizujemo naučni skup na tu temu. Imali smo spremnost kolega s Kosova, ali ovi „naši“ stalno su tražili neke izgovore i skup nije održan.
Međutim, sad se desilo da je vlasnik te fabrike, privatnik, dozvolio delegaciji Albanaca i Bošnjaka da posjete to mjesto njihovog stradanja i postave spomen-ploču. To je ono što ja znam.
Priča o dvojnom državljanstvu iseljenika u Tursku
Prije nekog vremena u Turskoj je osnovano udruženje Karadag-Şahovići koje zastupa interese potomaka bošnjačkih iseljenika iz Crne Gore u Tursku. Glavna tačka njihovog djelovanja je postizanje dogovora između dvije države o dvojnom državljanstvu. Šta mislite o tome?
– Znam za to udruženje i znam ko je na čelu tog udruženja. Znam za jednu dosta nemuštu situaciju u kojoj su se oni tamo utrkivali ko će prije i ko će više da bude zastupnik jedne priče. Da bih izbjegao da licitiram ko je tamo, ja sam Derneku istom dao ovlašćenja da oni budu glavna tačka konekcije prema nama. U čitavom procesu obilježavanja toga. Naravno, oni nisu našli dogovor tamo i ovaj gospodin, mislim da se zove Hamza Yavuz, gura priču o državljanstvu. To je najgluplja priča koja postoji. Zašto? Prvo, ta priča nije izvorno njegova. Ona je izvorno plod tzv. pročetničke, odnosno srpske ideologije. Jer poenta je u sljedećem: „Nagovarajmo glupe Bošnjake iz Turske da traže po ovom osnovu državljanstvo, a onda ćemo i mi Srbi da tražimo. I onda će Crna Gora da postane ponovno srpska“. I zato mislim da je to glupa ideja. Čak mislim da od toga nema ništa. Iako mi se taj često javlja, a ja mu ne odgovaram, jer nemam ni živaca, ni hrabrosti, ni spremnosti da arbitriram među njima ko je ko. Rekao sam im,o bujrum svima. I bio mi je Nusret Akova Brčvak na skupu, bio je Hasan Kansu bilo mi je četiri-pet njih iz Turske, bila su dvojica kolega naučnika, jer meni je stalo da se ta priča ne komercijalizuje, što je vrlo bitno za Tursku. Ponavljam, priča o dvojnom državljanstvu je glupa. Zašto? Prvo, bio sam sto puta u Turskoj. Sama Turska neće da zove. Zašto? Zato ako Turska prihvati principe evropskih zemalja da se svako identifikuje svojim nacionalnim imenom, znate što se sve može desiti? Da Turci budu u manjini, a oni to neće da dozvole. To je jedno.
Drugo, bio sam svjedok: Bošnjaci tamo neće da uče bosanski jezik. Zašto? Zato što sebe doživljavaju kao par excellence Turke.
I treće, mislim da od toga nema ništa generalno, to je zalijetanje jednog čovjeka kojeg ja ne znam, da ne griješim dušu – ali ja sam nudio, dakle na stotine njihovih ponuda, jer odmah su mi se krenule njihove priče, on ti je ovaj, on ti je onaj… Rekao sam im da ja ne arbitriram. Evo vama iz Izmira, evo vama iz Adane, Ajvalika jedna adresa neka bude Bosna-Sandžak dernek, koji je, što ja znam, najstariji i najorganizovaniji u Turskoj, jedini registrovan na federalnom nivou, da to bude centar, na kraju krajeva predsjednik tog derneka je ljekar, koji im može u tome pomoći. Međutim ,oni su uradili tipično turski: gledali su da u tom dijelu nešto naprave, što je na kopiji onoga što smo mi radili, pa su oni tamo organizovali paralelne dženaze, pa su… ništa pametno uradili nisu, bar ja mislim, da ne griješim, a mislim ovo „Karadag-Šahovići“, to je još jedna glupost. Kad prevedete, to je „Crna Gora-Šahovići“. Ako je htjelo da se to veže, zašto to nije „Turkiye-Šahovići“? Boraveći u Turskoj shvatio sam da ta država ima kapacitet, a da li ima volju da te naše glupe priče uzdigne na organizovan nivo, nisam siguran. Da jeste, trebalo bi da moj predsjednik Skupštine bude dočekan od njih, potomaka iz Šahovića, s pričom koje je znavena, te bio bi bar zamoljen da priču o Šahovićima protežira na Skupštini. To je pola posla. Umjesto toga oni su gledali da ga dočekaju što ljepše, da mu daju što više pita, da pojede što više halve i da bude zadovoljan, i da bude prezadovoljan posjetom, a rezultat – ništa.
preuzet: Stav.ba
Razgovor o ovom članaku