Trideset godina poslije, Sarajevo opet ti dođoh.
Godine od završetka ratnih dejstava su se nizale, mijenjale su se vlade, predsjednici, premijeri, odlaziše stari, dolaziše novi, nakon toga „zajašu“ opet stari i redoslijedom tako. Decenijama je kružila vijest, pričalo se po medijima, ali i kroz svakodnevne razgovore da je današnji Predsjednik Srbije bio jedno vrijeme saučesnik u agresiji sa okolnih sarajevskih brda, preciznije snajperista, opovrgavajući tako svoje tvtdnje o perpspektivnom, radnom i mladom novinaru koji je bio stacioniran na prostoru današnje Opštine Pale. Međutim, vrijeme se mijenja, dolazi novo, dinamičnije, propsperitetnije, koje je sa sobom donijelo i problematične, neočekivane situacije. Jedna od njih je i nenajvljena, „ko grom iz vedra neba“ pojava COVID-19 virusnog oboljenja u medijima i narodu jednostavnije poznatog kao „korona virus“. Sarajevo grade moj, i u tvoje sokake zađe korona, ali poslije dugog vremenskog perioda donese i jednog neočekivanog gosta, tvog starog dobrog znanca…
Dugo očekivani intervju.
Jedan od najpoznatijih, najboljih i najdokazanijih u svom poslu, novinar, publicista i humanista, rodom iz Sandžaka, tačnije Sjenice, Senad Hadžifejzović, istinski bošnjački rodoljub, dugo vremena je gore pomenutu personu pozivao na intervju, duel pri kojem će se mnoge stvari iskristalizovati. Ali, iz nepoznatih razloga dobijao je odrične odgovore, nije bilo nikakvog govora o potencijalnom ukrštavanju mišljenja dvojice nekadašnjih „kolega“ sve do pojave virusnog oboljenja koje je na globalnom planu mnogo stvari promijenilo, pa tako čuda gle’ dogodi se i neočekivano. Kompleksno državno uređenje i osvetnička politika u Bosni i Hercegovini dovela je do toga da država nije bila u mogućnosti nabaviti vakcine za svoje stanovništvo, odgađajući taj čin i ukopavajući sebe u očima Zapada sve dublje i dublje. I kao svjetlo na kraju tunela stiže on, nenadmašivi, neprestižni, čovjek koji nikada ne spava, spreman na svaki izazov i uvijek sa džokerom u rukavu, Aleksandar Vučić. Kao izuzetno vispren, inteligentan i proračunat čovjek, vidio je priliku za genijalan politički potez i donirao je Bosni i Hercegovini 10.000 vakcina. Prije intervjua o kojem je riječ, na državničkom sastanku vidno je stanje svakog pojedinačno od lidera svojih naroda. Vučić i Dodik ponositi, naročito Dodik, kako to njemu dolikuje, drčno i neobazrivo, sa druge strane Džaferović, bošnjački lider vidno potresen, slegnutih ramena, računajući i znajući u kojem pravcu se moderne politike odvijaju…
Inervju, teme i uočljivo.
Početak, uvod i razmjena uvodnih riječi, znajući o kakvom profilu osobe je riječ, protekla je zaista u odmjerernoj atmosferi. Nedugo nakon, iskusni novinar pušta Predsjednika Srbije da započne svoj monolog, razvijajući priču u pravcu ekonomije, razvoja, napretka infrastrukture i sada aktuelne gradnje autoputeva na tlu Srbije, koji bi u doglednoj budućnosti trebali povezati Srbiju sa Bosnom i Hercegovinom. Novinar, sandžačke hrabrosti i sarajevskih manira, u par upadica je rasplamsao Vučića gdje je on negirao učestvovanje u ratu, predstavio novog sebe, planove za budućnost, ali pritom izgovorivši jednu rečenicu koja mi se dobro urezala u sjećanje, a radi se o pitanju vanjskopolitičkog stanja Balkana. Kaže dotični: „Zašto da za Balkan ne istupe dva predstavnika, umesto njih šesnaest!“ Eh, pitanje je sada koja dva predstavnika i od koja dva naroda? Ja bih rekao da je aludirao na srpski i albanski narod kao dva nauticajnija faktora na prostoru bivše Jugoslavije trenutno. Nastavljajući razgovor i moguće trase kroz koje bi prolazili putevi on kaže da je odluka Bosne na koji krak će put spojiti i kako će se predstavnici dogovoriti, potencirajući na većem povjerenju između političara u Bosni i Hercegovini i većem uvažavanju Republike Srpske od strane Bošnjaka, naglašavajući to decidno. Nedugo poslije toga, provukla se i tema Dodikovih ispada, gdje je Aleksandar Vučić spremno protuvriječio navodeći primjer izjava Sulejmana Ugljanina vezanih za Srbiju. Pri toj konstataciji, naveo je još jednu izričito važnu tezu kada su u pitanju relacije između Bošnjaka i Srba, pa kaza: „Vi zaboraviste da u Srbiji, Bošnjaci čine većinu u samo tri opštine, a Srbi u Bosni u 68!“ Nadovezao bih se još da Bošnjaci čine većinu u tri opštine udaljene kilometrima od matične im države, a još dodatno od bošnjačkog bratskog naroda, znajući da cijeli istok Bosne danas pripada manjem bh. entitetu. Rezime osvrta bi bio da u pominjanju jačanja odnosa dvije pomenute države, aludira lukavo, podmuklo i dobro iskalkulisano da što nije uspjelo puškom, to će perom i politikom se ostvariti, a i interesantno je da Kosovo nije pominjao, vjerovatno predosjećajući šta slijedi sada nakon dolaska na vlast Predsjednika Bajdena. Duži intervju dogovorili su sagovornici do 15. aprila ove godine, ostaje da čekamo da li će doći do realizacije istog, koji bi mnoge strane jedva dočekale, počevši od mene samog.
Konačni zaključak.
Potezi koje smo mogli u preslušanom intervjuu da saslušamo mudro, dvosmisleno, ali u drugu ruku između redova jasno nam govore o namjerama i ciljevima koje žele ostvariti vijekovima, međutim tehnološkim razvojem načini se povećavaju. Bosnu i Hercegovinu pod plaštom pomirenja i tolerancije što više uvući u zavisnost od Srbije, a u budućnosti možda i neku novu zajednicu stvoriti jer svakako Kralj Aleksandar i ovaj moderni dijele ime, zašto ne bi i namjere, samo vidno i jasno ovaj put bez Albanaca. Bošnjaci, naročito oni u Sandžaku, geografski u „sendviču“ Srbije i Crne Gore, čiji većinski narodi su pokazali svoje ciljeve i intencije kroz zadnja stoljeća nalaze se u veoma nelagodnoj situaciji. Šta će biti, ostaje da vidimo, kao optimista nadam se dobrom završetku, jer kao malom mi uvijek govoriše da dobro na kraju uvijek pobijedi zlo.
/D. S/
Razgovor o ovom članaku