Da, isti čovjek koji je intervjuisao Aleksandra Vučića, hrabro i beskompromisno izvlačeći iz njega novinarski, kalkulativno informacije koje njemu trebaju, ovaj put se susreo sa novoizabranim Ambasadorom Ruske Federacije. Riječ je o osobi pod imenom Igor Kalabuhov. Kada je intervju počeo mnoge stvari postaju jasnije onome ko je progledao i prije intervjua, a ruske aspiracije ka Bosni i Hercegovini i Srbiji su sve jače, intenzivnije i otvorenije. Nas naravno interesuje opstanak Bosne i Bošnjaka kao naroda, te kao polaznu tačku za daljnji nastavak teksta uzimamo navedene tendencije jedne velesile kakva je sigurno Rusija.
Suština samog intervjua nije samo naslov.
Naslov simbolično predstavlja stav novinara koji je ekvivalentan stavu većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini kada je riječ o priznavanju Republike Kosovo. Većina Bošnjaka podržava istinski i od srca borbu albanskog naroda po pitanju nezavisnosti Kosova i osim što isto smatra nezavisnom državom, smatra ga primjerom borbe sa protivničkim vlastima od vitalnog nacionalnog interesa što bošnjački lideri patriotske orijentacije i prikazivanja svojih nastojanja takvim slabašno i nedosljedno obnašaju i izvršavaju. Ruska Fedaracija sasvim otvoreno, ali suptilnim i biranim riječima, koristeći se metodologijom dobro poznatom na ovim prostorima i frazama simboličnim za svaku državu ponaosob. Bosnu i Hercegovinu, postratnu, današnju, počinje ne samo od „komšijsko-susjednog“ konglomerata država i naroda, već i od ostalih balkanskih republika simbolizovati ustaljena, odlično utabana i dinamično usvojena sintagma „konstitutivni narodi“. Riječ je naravno o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, kao etničkoj, nacionalnoj većini, poželjno multinacionalnoj i međunacionalno tolerantnoj, ali realnost je nešto što je sušta suprotnost. Ambasador vješto, do detalja planski uvježbano forsira tu sintagmu govoreći da dva konstitutivna naroda ne žele živjeti u istoimenoj državi, za razliku od Bošnjaka koji zagovaraju, bez trunke licmjerstva zalažući se za društveno uređenje svoje države kako to predstavljaju, potkrijepivši to, naravno na svoju štetu opet prethodnim izborima održanim u novembru prošle godine.
U Crnoj Gori ima više Bošnjaka nego Hrvata u BiH.
Dokaz bošnjačke nemoći, malaksalosti, uspavanosti i manjka ambicija kada je u pitanju njihov sopstveni egzistencijalni opstanak je činjenica da se u Crnoj Gori broje kao manjina, iako lukavo u sekcije podijeljeni na više tabora popisom 2011. i ubjeđivanjem da trebaju biti Crnogorci islamske konfesije, broj im se tačan ne može utvrditi, ali ih je bilo sigurno više nego Hrvata u napuhanoj brojci ubrajajući kako rođene, tako i nerođene u BiH, nadodajući mnoštvo onih koji nisu državljani BiH na popis stvarajući tako brojku koja iznosi nešto više od šesnaest procenata. Hrvati, koji „vedre i oblače“ u bosanskohercegovačkim institucijama bi u Crnoj Gori sigurno izborili do sada desetorostruko više prava od razjedinjenih i neusaglašenih Bošnjaka.
Budimo se narode.
Gdje god da živimo, radimo, obitavamo, spavati moramo ne sa jednim okom otvorenim, nego sa oba „na pola koplja“ da imamo kvalitetniji pregled i lijevo i desno. Poniženje koje je Sarajevo kao grad, a opet devedesetih godina prošlog vijeka medijski prikazan kao simbol stradanja širom svijeta pretrpjelo u skorijoj prošlosti je nedopustivo i žalosno, ali indikativno nam daje signal, ili ćemo se iz korijena mijenjati, ili ćemo postepeno kroz određeni vremenski period biti izbrisani i ugušeni sa ovih prostora fantomski i nečujno.
Razgovor o ovom članaku