Između lokalne istorije i identitetskog narativa
Rad Nebojše Đokića predstavlja ambiciozan pokušaj da se prikaže istorijski razvoj Podujeva (Laba) do Drugog svetskog rata, uz oslanjanje na osmanske deftere, etnološko-onomastičku literaturu i administrativne izvore iz perioda između dva svetska rata. Iako autor s pravom ukazuje na nedostatak monografskih obrada pojedinih naselja na Kosovu, način na koji je taj cilj ostvaren otvara niz metodoloških i interpretativnih problema.
Već u uvodnim tezama rad prevazilazi okvire deskriptivne lokalne istorije i ulazi u sferu identitetske interpretacije prostora, sa jasno naznačenom dihotomijom: „prvobitno srpsko naselje“ nasuprot „kasnijem albanskom doseljavanju“. Takav okvir zahteva naročito pažljivo rukovanje izvorima i pojmovima, što u ovom slučaju izostaje.
Osmanski defteri i pitanje etničkog zaključivanja
Centralno mesto u argumentaciji zauzima osmanski defter iz 1455. godine, uz kasnije popise iz XV i XVI veka. Autor iz prisustva pravoslavnog sveštenika i slovenske antroponimije izvodi zaključak da su „svi žitelji Podujeva bili sa sigurnošću Srbi“.
Ovakav zaključak predstavlja klasičan metodološki anakronizam. Osmanski defteri su fiskalno-administrativni izvori koji beleže poreske obveznike i domaćinstva, ali ne sadrže kategoriju etničke pripadnosti u modernom smislu. Antroponimija i konfesionalna pripadnost ne mogu se automatski izjednačiti sa nacionalnim identitetom, naročito u XV i XVI veku, kada nacionalne identifikacije u današnjem značenju nisu postojale.
U kontakt-zonama Balkana, kakav je i prostor Laba, poznati su brojni primeri:
• bilingvizma,
• promene ličnih imena bez promene etničkog porekla,
• identiteta zasnovanih na religiji, lokalnoj zajednici i fiskalnom statusu.
Izostanak ovakvih razmatranja dovodi do preterano sigurnih zaključaka koji nisu potkrepljeni samom prirodom izvora.
Teza o „kasnom doseljavanju Albanaca“
Autor tvrdi da se Albanci u Podujevu i Labu naseljavaju tek od druge polovine XVIII veka i da postaju dominantni tek početkom XIX veka. Ova teza se iznosi kao gotovo nesporna činjenica, iako nije potkrepljena kontinualnim demografskim nizom.
Migracije u XVII i XVIII veku na prostoru Kosova bile su višesmerne i višefaktorske: ratovi, fiskalni pritisci, promene administrativnih granica, unutrašnja preseljavanja unutar Osmanskog carstva, kao i procesi islamizacije. Jednostavna šema „srpsko naselje → seoba → albansko doseljavanje“ ne može objasniti složenu demografsku realnost bez ozbiljnog poređenja izvora i regionalnog konteksta.
Posebno je problematično što autor, s jedne strane, detaljno navodi albanske mahale i pripadnost fisovima (Šala, Kelmend), dok s druge strane te podatke tumači isključivo kao dokaz „kasnog“ i sekundarnog prisustva, bez razmatranja mogućnosti ranijih slojeva stanovništva ili kontinuiteta pod drugim imenima i identitetskim okvirima.
Terminologija i ideološki okvir
Rad je opterećen terminologijom koja nije neutralna:
• pojam „Kosovo i Metohija“ koristi se isključivo u političkom, a ne analitičkom smislu;
• termini „Arnauti“ i „Šiptari“ nose istorijsko-ideološko opterećenje;
• period nakon 1912. godine dosledno se označava kao „oslobođenje“;
• demografske promene nakon Drugog svetskog rata tumače se kroz koncept „desrbizacije“.
Takva terminologija ne predstavlja puku stilsku osobenost, već utiče na interpretativni horizont rada i usmerava čitaoca ka unapred zadatom zaključku.
Period 1912–1941: razvoj ili državna kolonizacija?
Najčvršći deo rada jeste deskriptivni prikaz razvoja Podujeva između dva svetska rata: formiranje administracije, školstva, zanatstva, tržišta i infrastrukturnih objekata. Međutim, autor kolonizaciju srpskog i crnogorskog stanovništva posmatra gotovo isključivo kao „razvojni proces“.
Izostaje kritičko razmatranje činjenice da je reč o državno vođenoj kolonizacionoj politici, povezanoj sa agrarnom reformom i promenom vlasničkih odnosa. Time se stvara interpretativna asimetrija: kolonizacija se predstavlja kao normalan razvoj, dok se kasnije promene etničke strukture označavaju kao negativan proces.
Statistički podaci i selektivno poređenje
Autor kombinuje verske statistike iz 1921. i 1929. godine sa etničkim podacima iz posleratnog perioda, izvodeći zaključke o „opadanju“ srpskog stanovništva. Međutim, verske i etničke kategorije nisu metodološki uporedive, jer proizlaze iz različitih administrativnih i političkih konteksta.
Takva selektivna upotreba statistike dodatno potvrđuje da se podaci koriste u funkciji teze, a ne obrnuto.
Crkva Svetog Andreja: od istorije ka politici sećanja
Završni deo rada, posvećen Crkvi Svetog Andreja, njenoj simbolici i razaranjima, po obimu i tonu prevazilazi osnovnu temu rada. Ovaj segment funkcioniše pre svega kao narativ kolektivne memorije, a ne kao analitički deo istorije Podujeva.
Iako su podaci o sudbini crkve nesumnjivo važni, njihova prezentacija bez šireg konteksta konflikta i bez komparativne perspektive pretvara zaključni deo rada u memorijalni epilog, a ne u naučnu sintezu.
Rad Nebojše Đokića može biti koristan kao kompilacija lokalne literature i administrativnih podataka, naročito za period između dva svetska rata. Međutim, njegove ključne teze o etničkoj strukturi Podujeva u ranijim periodima zasnivaju se na metodološki problematičnim pretpostavkama i ideološki obojenoj terminologiji.
Za naučnu upotrebu, ovaj rad zahteva stalnu kritičku distancu, precizno razdvajanje izvora i interpretacije, kao i dopunu savremenom osmanističkom i komparativnom literaturom. U suprotnom, postoji opasnost da se lokalna istorija pretvori u instrument potvrđivanja unapred definisanih identitetskih narativa, umesto u prostor ozbiljnog naučnog dijaloga.












Discussion about this post