Danas zvanično nasta čuvena bosanska armija.
Na današnji dan formirana je zvanično, ovjekovječeno Armija Republike Bosne i Hercegovine. Logistički slaba, nejaka, satkana od improvizacija i suočena sa armandom četvrte vojne sile svakodnevno se susretala od svog nastanka. Sastavljena od mnoštva naroda i narodnosti, u prvim redovima nezaboravne i u historijske knjige zapisane armije ulaze u nesrazmjernom, ogromnonm procentu prevashodno Sandžaklije, a zatim Albanci sa teritorije Kosova, Makedonije i Sandžaka, od kojih mnogi šehidivši ne ugledaše nikada više rodnu grudu, zavičaj, ostavši zauvijek sa zadnjim slikama viđenim i riječima izušćenim u zemljici bosanskoj, pri čemu molimo Gospodara da im podari džennetske ljepote, amin.
Godina za godinom, ARBiH pred Banja Lukom.
Od vizuelno mizerne, slabašne, sačinjene od improvizovanih patenata, sa druge strane, suprotno tome, srcem, moralom, hrabrošću i požrtvovanošću izričito jake vojske, godina za godinom kako je prolazila od početka ratnog sukoba, gomilanjem iskustva, niza pobjedonosnih akcija nad mnogostruko nadmoćnijim protivnikom i jačanjem logističkih sredstava, nekada na oko mizerna armija stasava u ozbiljnu vojsku, vojsku spremnu na svaku vrstu poduhvata, akcije, borbenih dejstava i iznuđivanja pobjeda na borbenom polju. 1992. godine gledali smo ljude, doslovno goloruke, od pušaka ručno pravljenih kako jurišaju braneći sebe i svoja ognjišta, a 1995. godine druga slika, vizuelno po našu stranu mnogo puta ljepša, u bedrima zadovoljavajuća – ARBiH je pred Banja Lukom, a tzv. Vojska republike srpske u šoku, nedoumici, nevjerici, strahu, satjerana u ćošak sa istraumatiziranim narodom spremnim na egzil svakog momenta spada na mat poziciju. Predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine naređeno je da stane sa djelovanjima svih vrsta, u suprotnom dobivši prijetnju bombardovanjem zbog govora Slobodana Miloševića da će Savezna Republika Jugoslavija se direktno umiješati u sukob, te da neće dozvoliti drugu „Oluju“ nakon progona Srba iz Hrvatske nemalo prije toga. Prisiljen, ali i bez boljeg trenutnog rješenja, rahmetli Alija Izetbegović potpisuje Dejtonski mirovni sporazum, pri čemu okončava rat, zvanično „neriješenim“ ishodom. Bosna i Hercegovina postaje nezavisna i apsolutno priznata država, a srpski narod dobija svoj entitet na 49% ukupne teritorije i aparatom sličnom državnim u svim segmentima, pri čemu je niz ingerencija kasnije potpao pod bosanskohercegovačke institucije. Kakvo je stanje trenutno, vidno je u vijestima, ali bošnjački narodi treba biti ponosan na ishod, računajući da su trebali biti zbrisani sa ovih teritorija vječito bez ikakve sumnje.
I poslije rata je rat.
Jedan od najboljih komandanata na prostoru cijele Evrope, slobodno ću smjeti kazati, Izet Nanić rhm. je kazao: „I poslije rata je rat!“ Znajući koliki autoritet uživa među Bošnjacima, ostavljam im u amanet da dobro prostudiraju ovu njegovu rečenicu, uzevši kao pretpostavku da je Izet živ ostao, kako bi na sve nedvojbeno istrpljene padove, poniženja i povladljive političke poteze gledao, da li bi skrštenih ruku, mirno i nijemo sjedio? Da narode moj, mi smo i sada u borbi, borbi u kojoj mi sami odlučujemo konkretno kakav nastavak i budućnost po nas i našu djecu želimo. U pamet i neka nam je sa srećom.
Discussion about this post