Jovan Cvijić (1865–1927) jedan je od najuticajnijih predstavnika srpske nauke s kraja XIX i početka XX veka. Kao osnivač srpske antropogeografije i intelektualac blisko povezan s nacionalnim projektom Srbije, Cvijić je imao ključnu ulogu u trasiranju etničkih i geopolitičkih granica Srbije, a kasnije i Jugoslavije. Njegovo delo “Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje”, posebno drugi tom, imalo je dubok uticaj na naučnu legitimaciju politika aneksije i kolonizacije teritorija naseljenih Albancima, naročito u pograničnim zonama kao što je Sandžak.
“Stara Raška” kao ideološki konstrukt
Cvijić često koristi termin “Stara Raška” kako bi označio teritoriju koja se poklapa sa savremenim Sandžakom. U jednom delu knjige piše:
“Raška oblast je stara kolevka srpske države i kulture, i ona mora biti deo svakog narodnog i državnog projekta srpskog naroda.”
Ova definicija nije samo geografska, već nosi duboko ideološko značenje. Njome se Sandžak predstavlja kao isključivo srpska zemlja, istorijski i kulturno, uz isključivanje prisustva drugih naroda.
Termin “Stara Raška” nije samo istorijski izraz, već ideološko oružje u rukama Cvijića i nacionalističkih krugova. Njime se stvara narativ o “izgubljenoj zemlji” koja mora biti “oslobođena” i “vraćena” telu nacije. Na taj način se sve ne-srpske populacije, naročito Albanci i muslimani, isključuju iz istorijskog pamćenja i legitimiteta boravka na tom prostoru.
Cvijić je, pored Sandžaka, doprineo i konsolidaciji šireg termina “Stara Srbija”, koji obuhvata ne samo Sandžak, već i Kosovo. Korišćenjem ovog istorijskog konstrukta, postavio je ideološki okvir koji je snažno uticao na njegove političke i akademske naslednike, koji su ga koristili za teritorijalne pretenzije i brisanje albanskog elementa iz istorijskog i institucionalnog pamćenja. Ovaj koncept postao je sastavni deo srpskog nacionalističkog diskursa – od kolonizacionih programa 1930-ih, do platformi Slobodana Miloševića za Kosovo i savremene politike Aleksandra Vučića koja je administrativno podelila Sandžak na više okruga kako bi se izbrisalo njegovo ime sa zvaničnih mapa Balkana.
Prisvajanje Bošnjaka (muslimana) kao “islamizovanih Srba”
Jedan od najideološkijih aspekata Cvijićevog dela jeste pokušaj da se muslimani Sandžaka predstave kao islamizovani Srbi:
“U Raškoj oblasti ima mnogo poturica, koji su nekada bili Srbi, ali su primili islam, zaboravili poreklo i sada govore turski jezik ili mešavinu srpsko-tursku.”
Ova tvrdnja umanjuje muslimanski identitet svodeći ga na privremeno stanje, čime se otvara put narativu o “povratku” u srpski nacionalni korpus. Cvijić ovim tumačenjem stvara osnovu za asimilaciju ove populacije, poričući njihove kulturne i jezičke posebnosti koje ih razlikuju od pravoslavnih Slovena.
Negiranje Albanaca kao autohtonog stanovništva
Kada govori o Albancima, Cvijić zauzima jasno negatorski stav. On ih prikazuje kao došljake u Sandžak:
“Albanci su u Raškoj oblasti novijeg doseljeničkog karaktera, potiskujući ranije srpsko stanovništvo.”
Ova tvrdnja je jedna od najčešće ponavljanih u srpskoj nacionalističkoj naraciji: da Albanci nisu autohtoni, već “kasni kolonisti” koji su nasilno ili postepeno zamenili srpsko stanovništvo. Tako se istorijsko prisustvo Albanaca u Sandžaku briše, a ceo region se predstavlja kao isključivo srpski prostor, koji treba da se “oslobodi” od stranog elementa.
Ova teza je duboko uticala na velikosrpske projekte, služeći kao ideološka osnova za kolonizaciju Sandžaka srpskim stanovništvom i proterivanje Albanaca. Pronašla je direktnu primenu u dokumentima Međuministarske konferencije održane u Beogradu 1935. godine.
Religija kao instrument podele i etničke rekuperacije
Cvijić pridaje religiji centralnu ulogu u objašnjenju “gubitka srpskog identiteta”:
“Islam je u mnogim slučajevima bio sredstvo koje je Srbe udaljilo od svoje narodnosti, ali još uvek čuvaju mnogo osobina srpskog etnosa.”
Islam se ovde tretira kao privremena prepreka, dok se jasno sugeriše da muslimani mogu biti “povraćeni” u srpski narod.
Ostrašćena terminologija i rasistički pristup
Cvijićeva retorika obiluje terminima poput “poturica”, “zaostali albanski element”, “nacionalno nesvesni muslimani” i sličnima. Ovakva jezička struktura ima za cilj da diskredituje i delegitimiše ne-srpske identitete, stvarajući ideološku osnovu za kulturno i etničko čišćenje.
Ideologija Cvijića snažno je uticala na kasnije doktrine, poput “Homogene Srbije” Stevana Moljevića i planova Draže Mihailovića. Njegov uticaj reflektuje se i u režimu Slobodana Miloševića, kao i kod Aleksandra Vučića, kroz strategije poput administrativne podele Sandžaka, sa ciljem brisanja pojma o njegovom istorijskom jedinstvu.
Cvijićevo delo ne može se posmatrati kao bezazlen naučni tekst. Ono je deo diskurzivnih mehanizama izgradnje srpskog nacionalnog identiteta i opravdavanja teritorijalnih pretenzija nad albanskim i muslimanskim zemljama. Slučaj Sandžaka predstavlja paradigmatičan primer ove prakse – gde se istorija prepravlja, a ne-srpske etničke zajednice brišu ili transformišu u “izgubljene Srbe”.
/Ismet Azizi/
Razgovor o ovom članaku