Dino Shala
Uvertira u problematiku teksta.
Dani i sedmice već prolaze od srpsko-bošnjačkih „prepucavanja“, verbalnih „nadvikivanja“ i „nadjačavanja“ putem društvenih mreža, a sve se svodi na dva nedavno medijski grandiozno popraćena filma, vezana za genocide, etnička čišćenja i stradanja dvaju naroda o kojima je riječ. Film komšijske produkcije u startu je ispao iz utrke za bilo koju vrstu nagrade, predstavljanjem putem filmskog platna genocid nad Srbima u Jasenovcu, fascinantno žustro kritikovan od strane filmskih kritičara, među kojima, interesantno se našao i Jevrejin iz skupine Aškenaza tj. porijeklom iz Istočne Evrope, potomak žrtava „Holokausta“. Sa druge strane, film naše redateljke Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ kao simbol genocida počinjenog na tlu Srebrenice i okoline Podrinja ulazi u utrku top pet filmova koji se bore za najveću, najglofrifikovaniju i najprestižniju filmsku nagradu – Oskar (Academy Awards.) Uzeo sam slobodnog vremena preko tri sata, našao na internetu oba i pogledao.
Dva filma – dva svijeta!
Nemam namjeru porediti scenarijo, režiju i ostale filmske segmente, ali ukratko ću kazati da je na prvi pogled razlika očigledna. Svaki film kao vrsta umjetnosti, pored žanra posjeduje utjecaj motiva, predstavljanja, ličnog viđenja i mišljenja scenariste i redatelja. Nije nemoguće da u filmu bh. redateljke Jasmile Žbanić nema scena koje nisu u potpunosti sa stvarnim dešavanjima podudarne, ali film oslikava realno stanje i zasnovan je na validnim argumentama, izjavama žrtava, statisti su bili stvarni logoraši, a filmske uloge su presuđeni ratni zločinci, ovjekovječeni i zakatančeni doživotno u evropskim kazamatima, prvenstveno mislim na Ratka Mladića, „generala“ čiju ulogu je odigrao Boris Isaković, srbijanski glumac. Drugi film, nasuprot tome skroz koristi nepotvrđene fraze, zasnovane na pričama sveštenih lica i slavskim družbama. Preuveličati događaj ili scenu kroz film je moguće, jer kao što kazah film je umjetnost, ali velika je razlika između jedne scene, dvije, tri i korišćenja nepotvrđenih argumenata konstantno vrijeme dok film traje. Mene iskonski ne interesuje koliko ljudi je stradalo u Jasenovcu, a iskren do kraja da budem volio bih da je ta brojka što manja, jer svaki civil i nedužna žrtva je potvrđenom sintagmom to što oslikava, bez obzira na vjeru i naciju.
Bošnjaci iz Bijelog Polja na spisku žrtava Jasenovca.
Nakon završetka ratova, razotkrivanja mnoštva nagomilanih mitova nasilno učenih u SFRJ, porodice stradalih Bošnjaka Bjelopoljskog sreza uočiše jednu nepravilnost vezanu za spisak jasenovačkih žrtava. Uvidiše da na tom istom spisku nađoše se imena i prezimena njihovih najbližih stradalih januara 1943. od noža i puške četničkih formacija pod komandom Pavla Đurišića, bezdušnog neandertalca koji je zajedno sa svojom vojskom Sandžak „zavio u crno“ masakrima, još naknadno i naročito iživljavanjem nad civilima i leševima istih. Stradali u genocidu 1995. postoje imenom i prezimenom na spisku i kao što neki maliciozni iz reda komšijskog naroda vole reći „dolaze da glasaju od preko“ među živima nisu preko 25 godina, a to najbolje znaju i osjete na svojoj koži njihove porodice, ponajviše ženski dio populacije, majke koje svojoj djeci i danas traže dvije kosti da ih u zemlju spuste, smirivši tako napaćene, izmorene i zauvijek utučene duše.
Opominjati smo dužni.
Opominjati na ovakve nepravilnosti, tačnije svjesne manipulacije moramo iz razloga što se minimiziraju naše žrtve, kasnije jednoglasno negirajući postojanje istih. Žalile su se i brojne porodice Hrvata, stradalih u savezničkom bombardovanju, tako da sandžački civili nasilno upisani nisu jedini fenomen brojke o kojoj i danas se vode debate i polemike na tlu Balkana i sigurno će se voditi dok se istina ne otkrije, a na kraju ona uvijek izađe na vidjelo, jer kako rekoše jednom: „Pravda je spora, ali dostižna!“
Razgovor o ovom članaku