Sandžak je historijska regija koja se danas nalazi na teritoriji Srbije i Crne Gore. Uprkos čestom tretiranju u zapadnim analizama kao „nestabilnog područja“ ili „sigurnosnog problema“, Sandžak ima mnogo dublji historijski, demografski i kulturni kontinuitet, koji se često previđa u političkim i strateškim izvještajima.
Ova mapa predstavlja Sandžak kao historijski prostor, a ne samo kao administrativni konstrukt ili objekt praćenja.
Sandžak je jedna od onih balkanskih regija koja se u zapadnoj literaturi rijetko tretira kao cjelovita historijska stvarnost. Umjesto historije, kolektivnog pamćenja i iskustva lokalnog stanovništva, on se najčešće predstavlja kao „nestabilna regija“, teritorija koju treba nadzirati, upravljati njome i neutralizirati navodne rizike.
Jedan analitički izvještaj iz 2007. godine Sandžak gotovo isključivo posmatra kroz prizmu sigurnosti: lokalne političke elite, unutrašnja rivalstva, strah od radikalizma i potrebu za institucionalnom stabilnošću. Ali tamo gdje bi trebala započeti priča o ljudima – analiza staje.
Stabilnost iznad istine
Ključno pitanje koje ovakvi tekstovi postavljaju nije: Šta se Sandžaku historijski dogodilo?
nego: Da li Sandžak ugrožava stabilnost država u okruženju?
Ova zamjena perspektive je presudna. Kada stabilnost postane vrhovni kriterij: historijsko nasilje se relativizira, etnička čišćenja se prešućuju, kolektivno pamćenje se doživljava kao smetnja, a ne kao činjenica.
Sandžak se ne prikazuje kao prostor koji je preživio traume, već kao prostor koji „može proizvesti probleme“.
Identitetska redukcija: kada složenost postaje nevidljiva
Još jedna česta karakteristika ovih analiza jeste brutalno pojednostavljivanje lokalnog identiteta. Stanovništvo Sandžaka se često svodi na jedinstvenu kategoriju „muslimani“ ili „Bošnjaci“, kao da je to dovoljno za objašnjenje stvarnosti.
Međutim, Balkan ne funkcioniše kroz skraćene etikete.
Ovakvom redukcijom nestaju: historijski slojevi identiteta, razlike porijekla, veze sa susjednim prostorima, i, što je posebno važno, albanska komponenta, koja se ili prešućuje ili utapa u opće vjerske kategorije.
Ovo nije puki nedostatak znanja, već metodološki izbor.
„Radikalizam“ kao analitički alibi
Nakon 2001. godine, mnoge zapadne analize regija sa muslimanskom većinom imaju isti refleks – sumnju. Ni Sandžak nije izuzetak. Svaka napetost se brzo objašnjava kroz: vanjske vjerske utjecaje, potencijalni radikalizam, potrebu za nadzorom i kontrolom.
Rijetko se, međutim, postavlja suštinsko pitanje:
Zar se radikalizacija ne proizvodi i kroz siromaštvo, diskriminaciju, nedostatak perspektive i institucionalni pritisak?
Kada se to pitanje zaobiđe, odgovornost se prebacuje sa državnih politika na samu zajednicu.
Šta nedostaje – i zašto je to važno
U ovakvim izvještajima izostaje ono što je ključno za razumijevanje Sandžaka: historija nasilja i straha, ciklusi prisilnih migracija i depopulacije, historijske veze sa Kosovom i albanskim prostorima, arhivski izvori i lokalna svjedočanstva, Sandžak kao socijalno-ekonomski prostor, a ne samo politički.
Bez tih elemenata, svaka analiza ostaje hladna, fragmentarna i usmjerena na trenutne interese.
Sandžak nije prijetnja – on je zanemarena historija
Sandžak ne treba tretirati kao „problematičnu zonu“.
Treba ga tretirati kao historijski prostor s dostojanstvom, u kojem se stabilnost ne gradi na zaboravu, već na priznanju istine.
Ako Zapad zaista želi dugoročan mir na Balkanu, on se ne postiže svođenjem Sandžaka na sigurnosne grafikone, već prihvatanjem historije koja je decenijama ostajala izvan analiza.
Jer regija koja se ne razumije – ne stabilizira se, već se samo privremeno ušutkava.
Napomena za redakciju (opcionalno):
Ovaj tekst se temelji na zapadnim „policy assessment“ analizama o Sandžaku i ima za cilj potaknuti kritičku raspravu o načinu na koji se ova regija predstavlja u međunarodnoj literaturi.
Izvor: “Assessment Athena Intelligence”, 13 dhjetor 2007 (PDF).
Discussion about this post