Izbijanjem rata, Pešterska visoravan i tamošnji Bošnjaci, bili su prvi na udaru Dražinih, Ljotićevih i Nedićevih četnika. Poučeni krvavim iskustvom iz svoje neposredne prošlosti, ugledni ljudi Sjeničkog sreza (među njima i veći broj lokalnih Srba), odlučuju da brane ovaj kraj od nasrtaja agresora koji je dolazio iz pravca Srbije. Sjenički Bošnjaci su zajedno sa Srbima (tada je dobar dio sandžačkih Srba bio mišljenja da Sandžak treba da ostane cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli) formirali Upravni odbor grada Sjenice sastavljen od viđenih Bošnjaka i Srba. U Odbor su ušli: Hasan-aga Zvizdić, predsjednik, Rade Karamarković, potpredsjednik, Hilmo Kugić (član), Arif Vrcić (član) i Sreto Živanović (član).
U septembru 1941. godine, Sjenici i cijelom Sandžaku, prijetila je velika opasnost od četničkog pokreta Draže Mihailovića koji je obavijestio i Izbjegličku vladu u Londonu, sa Slobodanom Jovanovićem na čelu, da „…ima namjeru da očisti Sandžak i Bosnu od muslimanskog i Kosovo od arnautskog (albanskog) življa“. Plan srbijanskih četnika je bio da se na Pešteri spoje sa crnogorskim četnicima koje je predvodio zloglasni Pavle Đurišić.
Nemci su stavili pod kontrolom čitav Sandžak. Posle postavljanja demarkacione linje sa Italijanima 6 maja Nemačka ostavila Štavicu, Bjilolo Polje, Pljevlje ona zadržala Priboj, Novu Varoš, Mileševo Sjenicu i Deževu odnosno Novi Pazar. Kao što smo naveli ranije pripajanje celog prostora Kosova, a uz to i Deževskog, Štavičkog i Sjeničkog sreza, albanskoj državi, njihovim prvacima je obečano od strane Nemaca još po zavšetku Aprilskog rata, koja nisu ostvarena.
Uz saglasnost Njemaca, ustaške jedinice iz Bosne su u periodu od 29. aprila do 5. maja 1941. godine umarširale u Pljevlja, Prijepolje, Priboj, Novu Varoš i Sjenicu.
Snage Nezavisne Države Hrvatske trebale su da se povuku najkasnije do kraja jula godine 1941, ali zbog nemogućnosti Talijana da se bave partizanima u Crnoj Gori, Rim je dozvolio da Hrvati drže jednu ekipu u sjevernom Sandžaku. Ipak, čim su se Talijani stacionirani sa svojim trupama u ovoj zoni na početku rujna, ustaška vlada povlačila se uz Sandžaka. “Hrvatske trupe, ovom prilikom prinudjene su da se evakuišu iz Sandžaka, što su učinile do 5. septembra 1941 godine, kada je talijanska vojska okupirala na kraju ove krajeve.
Postoju mišljenja da bi lakše odbranili okrug Sjenice, hrvatska vlast naoružala je muslimansko stanovništvo, postrojivši ih u muslimanske milicijske jedinice. Do kapitulacije Italije u septembru 1943 godine neće biti značajnih promjena na teritoriju Sandžaka.
U septembru 1941. godine veliko zlo iz pravca Srbije je prijetilo Sjenici koje je moglo, na samom početku rata, da ugrozi sigurnost muslimansog stanovništva ovog kraja i šire, nakon četničkog napada na Novi Pazar, 4. novembra 1941. godine. Naime, združene četničke snage su planirale da sa područja Ivanjice napadnu Sandžak preko Kladnice i Sjenice, i osvoje Peštersku visoravan, te Korita i Bihor, i tako se povežu sa crnogorskim četnicima koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice. Smatra se da na neki način lokalna vlast u Sjenicu je bila mješovita. Zbog slabosti Italijana da držeu tu teritoriju i zbog važnosti komuniakcije sa Pešterom, postavili Keplera, njemačkiog oficira koji je bio komandant za Pešter. Ali ipak Muslimanska milicija na čelu sa Hasan- agom Zvizdićem odigrala je značajnu ulogu. Zvizdić je bio nepriskoven nisu mu se mješalji ni Italjijani ni Nemci.
Zamišljena četnička operacija bila je identična onoj koju je izveo Karadjordje u Prvom srpskom ustanku (1809) kada se po prvi put sreo sa crnogorskim pobunjenicima na Jahovcu, ali na kratko, i sa akcijom srpske i crnogorske vojske u Prvom balkanskom ratu 1912. godine.
Jake snage, koje su brojale oko 5000 dobro naoružanih četnika, su krenule u osvajanje Sjenice i Pešteri. Međutim, ni Pešterci nisu sjedeli skrštenih ruku, već su se odmah organizovali. Poučeni krvavim iskustvom, iz svoje neposredne i daleke prošlosti, ugledni ljudi sjeničkog kraja donose odluku da se brane.[6] Sjenički Bošnjaci su zajedno sa Srbima, jer tada je većina sandžačkih Srba vjerovalo da Sandžak treba da ostane jedna cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli, formirali Odbor za odbranu područja Sreza sjeničkog. Za predsjednika Odbora je izabran Hasan-aga Zvizdić, a za zamjenika Uroš Karamarković. U Odboru su kao članovi bili i Sreto Živanović, Aziz Vrcić i Hilmija Kugić. U cilju priprema za odbranu od mogućih napada donijeta je i odluka o formiranju milicije, u čijem sastavu su, također, bili i Srbi i Bošnjaci. Za komandira milicije imenovan je Ćamil Prašović, a za njegovog zamjenika Marko Tripković, koga je, poslije ostavke, zamijenio žandarmerijski narednik Marko Ivković. Prestavnici oba naroda donijeli su odluku o odbrani Sjenice od bilo čijeg i bilo kakvog napada na nju. Za odbranu je mobilisano oko 4000 žitelja ovoga kraja, što će imati sudbonosne pozitivne posledice u zaštiti naroda Sandžaka.
U međuvremenu, četnici šalju svog kurira do sjeničkog rukovodstva tražeći pregovore o njihovom “mirnom” prolasku kroz Sjenicu, jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Hasan-aga Zvizdić pristaje na razgovore o čijoj se pripremi i danas pripovijeda, jer je genijalnim idejama odvratio napad, možda, i izmejenio tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandžaka i šire.
Da bi zbunio delegaciju on je pripremio da u centru Sjenice paradiraju “novi regruti,” koji se “spremaju” za front. Prije dolaska četničke delegacije Hasan je “regrute” opremio, a toga je imao u svojim dućanima, velikim brojem fesova, ćulaha (albanskih kapa) i čalmi (što su ranije nosili Arnauti sa Pešteri), s kojima su postrojeni regruti prolazili ispred hotela idući ka izlazu grada. Četnički oficir je bio vidno zbunjen onim što je vidio ispred hotela “Srbija”. A na izlazu iz Sjenice, na uzvišenju “Na grad,” izlazeću “vojsku” su čekale Sjeničanke koje su im skidale fesove, stavljale ćulahe, a ovi bi se opet vraćali na scenu kao novi regruti. I tako u krug. Ovi isti ljudi, samo sada sa drugim kapama ponovo bi se vraćali ispred hotela. Hasan-aga je objašnjavao delegaciji da to pristižu dobrovoljci da pomognu u odbrani Pešteri i Sjenice, “jer se nadaju napadu nekakvih partizana”. ”Ovi sa fesovima, to su Pazarci, nastavljao je Hasan, ovi s bijelim kapama su naša braća s Kosova, a ovi s čalmama su naši Pešterci. Svi su oni došli da brane Sjenicu”.
Hasanov cilj je bio da ubjedi četničku delegaciju da je Sjenica prepuna naoružanja i ljudi koji su spremni da brane grad i Pešter po svaku cjenu. On je četničkoj delegaciji napomenuo da je Sjenicu došao braniti cijeli Pazar, albanska braća s Kosova i Pešterci, ljuti Arnauti.
Zbunjeni četnički oficiri sve su manje vjerovali u sukob sa ovako snažnom vojskom. A, da bi utisak bio kompletniji, Hasan-aga je delegaciju izveo iz hotela s namjerom da joj pokaže naoružanje koje su mu “Nijemci ostavili, jer mu je neophodno zbog partizana koji stalno upadaju.” Glavni oficir delegacije je pri povratkku u glavni četički štab naveo: “Da se svi pretvorimo u so, ne možemo im jelo osoliti! Da se svi pretvorimo u municiju, ne možemo im topove napuniti”. I pored činjenice, da je četnika bilo oko 5 hiljada, nakon ovog izvještaja četnici su se pokolebali, a oficir je još i dodao da se “cijeli Pazar digao da im pomogne”.
Četnici su nakon dojave njihove delegacije da su “u Sjenicu došli svi Pazarci“, odlučili da napadnu Novi Pazar vjerujući da je grad ostao prazan. Tako su velike četničke snage su se povukle preko planina Javora i Golije do gradića Raške, poznato četničko uporište, odakle su kretali mnogi napadi na Novi Pazar. Oni su bili ubedjeni da Pazar nema ko da brani i da će ga lahko osvojiti. Unaprijed su se radovalie i govorili kako će pljačkati bogate muslimanske kuće, a “Turke razapinjati na krstove“. Medjutim, grdno su se prevarili.
Nastavak: Napad partizana na Sjenicu decembar 1941.
(Reference, fusnote i sve ostale činjenice se mogu dobiti kontaktiranjem autora knjige Aqif Blyta: Kolosi i Pazarit te Ri, prof.Ismeta Azizija)
Razgovor o ovom članaku