Za vrijeme Drugog svjetskog rata još težu sudbinu doživio je bihorski narod.

U selu Polica, živjeli su Đukići, Gorčevići, njihovi rođaci Crnogorci. Đukići pravoslavci, bodrili su svoje rođake muslimane, da ne bježe od svojih kuća, da će ih oni sačuvati. To se nažalost nije dogodilo. Jedne noći zamrkli su kod svojih kuća, ali nijesu osvanuli. U gluho doba noći kad selo spava, muslimani su izvedeni iz svojih kuća, i odvedeni u nepozna- tom pravcu, nema podataka da su pravoslavci znali te noći šta se sprema njihovim rođacima, moguće da nijesu znali, jer su oni odvedeni u kasnu noć, dok su spavali.

Ovo se nije otkrilo sve do 1958. godine, kada su čobani njihove kosture našli u jednoj pećini u selu, blizu Berana, a slučaj prijavili Udbi. Utvrđena je identifikacija i utvrđeno da su to Đukići i Gačevići sa Police. Ovo nije jedinstven slučaj za to doba, već ih je bilo na mnogo mjesta, gdje su četnici odvodili ljude upadajući u kuće bihorske, ali pošto je bio rat, za to niko nije odgovarao. Pa, za to vrijeme i nije bilo čudno što nijesu odgovarali, ali za vrijeme pravne države kraljevi- ne, malo, ili nimalo se odgovaralo za teška ubistva koja su se ovdje, i na mnogim drugim mjesta dogodila.

Na Badnje veče, za Novu godinu 1943. godine, četničke horde dobro naoružane, od istoimenog okupatora u borbi protiv partizana, udariše na goloruki bihorski narod po snijegu preko metra i temperaturi 25 stepeni u minusu, sa bajonetima na puškama, sve što su našli kolju, pljačkaju, pale i uništavaju, prethodno pričešćeni pred božjom kućom, od strane „božijeg čovjeka“, koji im dade blagoslov da pale i ubijaju. I ako u običnom životu taj“čovjek božji“ kaže „ Samo Bog ima pravo da uzima duše, jer ih on i stvara“. Tada su iz toplih domova i postelja istjerana djeca u snijeg iz koga se nijesu vidjela. Žene, djeca i starci, ostajali su u snijegu gdje su se polako smrzavali. Trudnice su rasparane bajonetima, a nerođena djeca nabijana na bajonete. Žene, djeca i ova ne- jač, zatvarani su u kuće i spaljivani, često vezani oko stogova sijena i tako užasno umirali u vatri.

U knjizi Sava Joksimovića „Bataljoni odbornika“, pročitao sam da je jedna djevojka iz porodice Bučan, pošto joj brat nije bio kod kuće, sa prozora svoje kuće bratovom puškom davala otpor, sve dok nije ostala bez municije. Kada joj je ponestalo municije, pala je u ruke krvolocima. Bogom ih je bratimila „ da ste mi po Bogu braća, halal vam moj život, sačuvajte mi obraz“. O njenoj sudbini se dalje nije saznalo ništa. Vjerovatno je izgorjela u svojoj kući, jer njeni posmrtni ostaci nikada nijesu pronađeni. Ovdje sam se pozvao na po- datke koje je napisao Savo Joksimović. Dalje se neću pozivat na istoričare i istorijsku građu, jer mi nije potrebna, očevi- dac sam svega što se ovdje događalo 1943. godine.

Imao sam dvanaest godina, sve pamtim kao da je danas bilo, dobro se sjećan neba iznad Bihora kako je noću sijalo, nekad više, a nekada manje, zavisi šta je gorjelo. Dobro se sjećam da smo uvijek posmatrali tu vatru u panici, da nas možda čeka ista sudbina. Dobro se sjećam kolona izbjeglica koje su se kretale prtinama, odrasli su se vidjeli, a djeca ne, jer je snijeg bio visok preko jednog metra. Moj amidža Bećir Ljaić, bio je tada kmet u našem selu, dobro se sjećam kada je raspoređivao izbjeglice po kućama. Rožaje je tada primalo po tri porodice u jednoj kući. Ono što nije moglo u gradu da se smjesti, poslato je dalje po selima, na desnoj obali Ibra, a lijeva se prije grada naselila izbjeglicama. Tada je popaljeno i raseljeno preko pedeset sela i pobijeno na hiljade muška- raca, žena i djece. Majke su nosile djecu u kundacima dok smrznu, a onda su ih ostavljale u snijegu.

Majkama je duša došla u grlo, pa im je najpreči bio život svoj i ostale djece, da bi spasavali one koji su preživjeli. Star- ci i bolesni takođe su ostajali u snijegu.

U to doba, nastale su dvije pjesme koje smo mi djeca prepričavali, a ne pjevali, nije nam bilo do pjesme.

Prva je glasila:

„Znate l braćo one tuge u Sandžaku četresdruge, od Bistrice do Obrova, napadoše dva lopova,

po imenu zna se ko je Đurišiću Pavle to je“.

 

Druga je glasila ovako:

„O Božiću u sred zime, Muslimansko roblje gine, Roblje gine roblje pati, Mula Osman igra karti.“

 

Treća:

„Imal koga, osim  Boga Da pomogne nemoćnoga,

Od zuluma dušmanskoga“.

 

Ove pjesme nije napisao pjesnik, već narod od jada, ra- čunajući da je Osman Rastoder mogao više da uradi, nego što je uradio, takođe, bio je još jedan stih: “Osmane Rasto- dere, dojće Pavle da te odere“.

Mula Osman Rastoder i Ćazim Sijarić, bili su organizato- ri odbrane Bihora. Iznenađeni situacijom, slabo naoružani, imali su samo junačko srce i dobru volju da se na smrt i život brane. Kako su mučki napadnuti, oni su uspjeli da na brzinu organizuju otpor i zaustave neprijatelja koji je bio do zuba naoružan. Tako su se junački suprostavili četničkim horda- ma, da su ih natjerali da se ukopaju na mjesto. Da nije bilo Osmanović Ćazima i hrabrih Bihoraca, mnogo bi gore bilo. Tako su četnici zadržani nekoliko dana, sve dok nisu stigli al- banski bajraci sa Kosova, i naši iz Rožaja i Pešteri, predvođe- ni Salkom Škrijeljеm. Tada je Pavle protjeran na lijevu obalu Lima. Pavle Đurišić je imao nalog od Draže Mihajlovića, da udari na Sandžak sa zapada, a Mihajlović sa sjevera, te da se sretnu negdje u Sandžaku. No, zahvaljujući otporu koji su im pružili Bihorci, nije im se ostvario plan. Morali su da na- puste plan uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Po tom pla- nu Draža Mihajlović je krenuo na Novi Pazar. Pošto je njegov plan osujećen, u Pazaru su ga dočekali Albanci iz Drenice, na čelu sa Šabanom Polužom, gdje su četnici potučeni do nogu. Kada su se četnici vratili u Rašku, pitale su ih žene: “ Šta

 

 

 

bi, što pobjegoste“ ovako su odgovorili:“ Mi zauzesmo Novi Pazar, da ne dođe neki Mulja, bijaše na bijela konja, jedna mu vilica na oblake, a druga na zemlju, iz usta mu plamen izbijaše, sve pred sobom pali“. Mulje je albanska riječ što znači juriš, čuli su tu komandu i uz velike gubitke pobjegli za Rašku. Sandžak je tada bio podijeljen na dva fronta: prema Limu i prema Raški, da nije bilo Albanaca, Sandžak se nije mogao odbraniti.

U ono vrijeme kada hljeba nije imalo, nije bilo lako primi- ti pedeset porodica, kamo li porodice iz pedeset i više sela, najviše iz B. Polja. U to vrijeme nije samo glad harala, već i opaka bolest, „tifus“. Tada je u Rožaju bio stacioniran itali- janski garnizon vojske, vojni ljekari pomagali su stanovništvu i izbjeglicama u liječenju i hrani. Kamena kula Ć. Zejnelagića, koja i danas stoji, bila je bolnica, ali u njoj nije bilo mjesta za sve što je bilo zahvaćeno epidemijom tifusa. Tada je mnogo stanovništva i izbjeglica umrlo. Tada nije bilo humanitarnih organizacija, nego je stanovništvo imalo tu ulogu. Italijani kao okupatori, organizovali su kazan gdje su hranili mnogo izbjeglica cijelu jednu zimu. Sve dok su morali da napuste grad, da im ne bi vojska oboljela od tifusa.

Stacionirali su se pod šatorima po šumama oko Rožaja, kada su ukinuli izbjeglicama pomoć u hrani i liječenju.

Bihoraca je tada ostalo dosta po selima i gradovima San- džaka, i na Kosovu. Dosta se njih prozvalo Bihorci, jer smo ih mi tako zvali, pa su tako neki i zadržali to prezimae, gdje se i danas čuje prezime Bihorac. Bihorci, iako su živjeli na vetro- metini pod vrlo teškim uslovima, živjeli su od slabe i nerazvi- jene poljoprivrede, stočarstva i nešto malo voćarstva. Oni suuspijevali da se tu održe, uvijek izloženi velikim nedaćama.

Bihor do poslije Drugog svjetskog rata nije imao puteva osim karavanskih. Oni su dokazali da su vrijedni i promućur- ni ljudi, koji su umjeli da procijene svaku situaciju. Bihorci su prije Rožaja imali pismen kadar, zahvaljujući beranskoj i bjelopoljskoj gimnaziji. Oni su još za vrijeme kra- ljevine imali fakultetski obrazovane ljude: Ćamil Sijarić, vrsni književnik i još nekoliko njih. Danas Bihoraca ima na primor- ju, Sarajevu, Skoplju, Podgorici, Nikšiću, Novom Pazaru, po cijeloj Evropi i Americi. Među njima ima dobrih biznismena, političara, a posebno mnogo visoko obrazovanih ljudi. Gdje je god koji od njih bio, dokazao se kao sposoban stručnjak, dobar radnik i dr. Danas, i još poodavno, a posebno za vrije- me Socijalizma, u Rožajama je bilo mnogo Bihoraca, i skoro na svim ključnim mjestima i položajima. Bihorci su bili: pro- fesori, doktori, političari i biznismeni. Prvi komandant gra- da 1944. godine, poslije oslobođenja Rožaja, bio je Džeko Hodžić. Rahman Hadrović je prvi predsjednik Opštine Roža- je, koji se dugo održao na tom mjestu, prije njega Udba je uhapsila četiri predsjednika, što ću naknadno pojasnit.