Iako nije primjereno, niti praksa da se u Evropi u 21. stoljeću vrše vojne vježbe na ovakav način, na koncu to i nije samo po sebi strašno. Ništa ne bi bilo strašno da njemačka vojska u nekom području naseljenom Poljacima ili Jevrejima, vrši vojnu vježbu. Nikome ne bi palo na pamet da to poveže sa zločinima iz Drugog svjetskog rata, od strane tadašnje njemačke vojske nad pripadnicima ovih naroda. Zato jer je prije 70 i više godina, Njemačka napravila snažan otklon prema prethodnom fašističkom režimu i zlodjelima.
U našem slučaju, Srbija nikada nije za bilo koji povijesni zločin napravila diskontinuitet. Vezano za posljednje ratove, stotine tijela ubijenih Albanaca i dalje leži skrivano usred glavnog grada Srbije, u Beogradu na Batajnici, a državne vlasti već dvije decenije odbijaju da makar posmrtne ostatke ubijenih civila predaju porodicama, a kamoli da kazni odgovorne u ovom zločinu brojnih državnih institucija. Takvih primjera je još puno, a Srbija je inače neposredno prije rata i poraza na Kosovu 1999., vodila tri rata gdje su počinjeni masovni zločini, posebno 1992-1995. u Bosni i Hercegovini, za koji čak postoje i presude pred međunarodnim sudskim instancama da je riječ o genocidu.
Područje na kojem je izvršena ova vojna vježba, u toku devedesetih je bilo krcato vojnicima JNA, koji su sprovodili organizirani državni teror. U svojoj histeričnoj najavi, srpski ministar je za spomenutu “srpsku silu” rekao da takva “nije viđena od JNA”. Riječ je o Pešteri u zemlji Sandžak, koja je u toku cijelog 20. stoljeća itekako vidjela i srpsku silu i srpsko nasilje. Ne postoji nijedna jedina izjava od strane zvaničnih instanci, kojom bi se priznao fakat da su se zločini dešavali, a kamoli da se osudi, o samom priznanju krivice nema ni riječi.
Itekako je dakle sporno da gledamo “srpsku silu” na ovom području, gdje je počinjen genocid i koje itekako svjedoči o punini srpskog fašizma.
Što se tiče Albanaca, njih tamo gotovo i nema, ostali su samo tragovi u toponimima, u prezimenima i u sjećanjima, nad njima je u Sandžaku i na Pešteri počinjen genocid u jednoj višegodišnjoj kampanji, počevši od 1912.
A kako je sve počelo te 1912., donosimo jedan najkraći osvrt.
Autor: Ismet Azizi
Novopazarski Sandžak i Balkanski ratovi
Srpska težnja da izađe na albansko more
Prvi balkanski rat je vodila ultra-ortodoksna koalicija Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore. Ova balkanska koalicija država je podignuta u rat protiv Osmanskog Carstva sa namjerom da zauzmu što više albanskih teritorija na Balkanu, koje su do tada bile pod osmanskom vladavinom. Koalicija je formirana najprije bilateralnim dogovorima između Srbije i Bugarske, a onda i sa Grčkom i Crnom Gorom, a imala je za cilj zaposjedanje teritorija Kosova, Sandžaka, Albanije i Makedonije. Dogovori su predviđali da Srbija dobije izlazak na albansko more. Tajnim dogovorima i sporazumima bilo je predviđena podjela Albanije od strane četiriju savezničkih država. Sa ovim njihovim planovima su bile suglasne Engleska, Rusija i Francuska.
Izbijanje Prvog balkanskog rata pospješeno je albanskim ustankom, koji na ljeto 1912. kulminira ulaskom ustanika u Skopje, pod komandom Hasan Prištine, Ise Boletinija, Bajram Currija i drugih. Nakon toga Mladoturci pristaju na pregovore sa Albanskim Nacionalnim Komitetom za ujedinjenje i za autonomiju Albanije, koja bi obuhvatila vilajete Skadra, Kosova (čiji je dio i Sandžak Jeni Pazarija), Manastira i Janine. Da bi onemogućili autonomiju, zapravo neovisnost u njezinim etničkim granicama, balkanske saveznice su ušle u rat protiv Osmanskog Carstva početkom oktobra 1912, a što je mnogo ranije nego su planirale. Osmansko castvo je izgubilo ovaj rat, a balkanski saveznici su podijelili međusobno Makedoniju, Kosovo, Sandžak i Albaniju. Teški neprekidni porazi natjerali su Osmanlije na potpisivanje mirovnog sporazuma u Londonu, 30. maja 1912 ,godine, kojim Osmansko carstvo odustaje od svih teritorija na Balkanu.
Ambasadorska konferencija je sazvana u decembru 1912. na inicijativu Engleske zbog spornih pitanja na Balkanu i da bi se spriječio jedan širi evropski konflikt. Na ovoj konferenciji je potvrđeno stanje nakon postignuto ratom, a Albaniji je priznato pravo neovisnosti na današnjim granicama. Kosovo ostaje pod srpskom vlašću, a Novopazarski sandžak dijeli se izmedju Srbije i Crne Gore. Okruzi Novog Pazara, Sjenica, Priboj, Prijepolje, i Tutin pripadaju Srbiji, dok Plevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Gusinje pridružuju se Crnoj Gori.
Genocid nad Albancima – oficijelna politika Beograda
Srpska vojska je u ovom ratu stigla i do Skopja, više gradova Kosova, a čak je prodirla i na područje Albanije.
Teritorijalnim proširenjem Srbije u ratovima 1875-78. godine Srbija već došla u dodir sa albanskim stanovništvom na jugu, koje je tada počelo da beži pred srpskom vojskom, i da se naseljava negde u severnim delovima Kosova. Ono je, dakle, već imalo iskustvo sa srpskom vojskom, i imalo je, naravno, vrlo negativno iskustvo. I ono će biti važan element u otporu, zapravo, albanskog stanovništva na Kosovu kasnije, tokom Balkanskih ratova.
Za vrijeme Prvog balkanskog rata u zoni granice sa Srbijom do Prištine, srpska vojska je ubila 1.450 i ranila 2.530 Albanaca. U Prištini, posle ulaska srpske vojske, dopisnici evropske štampe našli su 5.000 žrtava. Petar Karađorđević je izjavio tih dana, pred ranjenim vojnicima u Niškoj bolnici: “Ove svinje će biti strogo kažnjene”. Ovaj genocid je bio programiran u službenom Beogradu, a što svjedoči i potvrda generala Kirkovića u Novom Pazaru 23. oktobra 1912., koji tada pored ostalog ističe: “Ovaj gadan izrod treba uništiti”!
I Crna Gora je poduzela mjere za uspostavu kontrolu nad okupiranim područjima. Prema odlukama Konferencije Ambasadora u Londonu, Crna Gora je anektirala krajeve sa 240.000 stanovnika, među kojima oko 180.000 Albanaca.
Osim svega toga, kasnije, 20. februara 1914., vlada Srbije je donijela je naredbu za kolonizaciju osvojenih mjesta, koji su pridruženi Srpskoj Kraljevini.
Dok srpske snage napreduju, crnogorske snage uputili su se prema Skadru, Dukađinskoj visoravni i Sandžaku, sa namjerom proširenja teritorija u pravcu Albanije i u sjeveroistoku prema Sandžaku. Na ovaj način prilikom zauzimanja teritorija, crnogorske snage su bez milosti vršile ubojstva i pljačke nevinog stanovništva. Nakon osvajanja područja Bijelog Polja, Kolašina, Plava i Gusinja, crnogorska vojska je krenula prema Sjenici, u susret ide srpskoj vojssci, gdje je su dvije strane izvršeni brojni zločini nad muslimanskim (albanskim i bošnjačkim) stanovništvo.
Između ostalih autora, Edit Durham o ovim događajima piše:
Jedan drugi iz vrata (kuće) Petrovića, hvalio se kad je rekao (tvrdi) da za dvije godine nijedan u okupiranim zemljama ne bi smio govoriti „taj pogani jezik (albanski)“
Durham dodaje da je pred muslimane stavljan izbor, pokrštenje ili smrt, a bespogovorno je pucano u svakog ko se suprostavio.
“Srpska sila” u Dolićima i širom Sandžaka 1912.
U oktobru 1912. godine, Sandžak se predao, pao je u ruke srpsko-crnogorske vojske. Zloglasni crnogorski poručnik Bošković se nakon ulaska u Sjenicu susreo komandanom srpske Javorske brigade. Nakon toga, Bošković se sa pratnjom vratio, a narednog dana, 25. oktobra, odjeljenje crnogorske vojske sjedinjeno iz obje kolone izvršilo je pokret u pravcu Zaboj-Crvene Lokve-Doliće, gde su prenoćili. Narednog dana, Doliće, kao i više pešterskih sela razoružani i tom prilikom je prikupljeno 1.000 pušaka. U izvještaju srpskog oficira Vujisića kojeg je podnio Vukotiću nakon povratka u Bjelo Polje, stoji:
Sva sela su donijela su oružje u velikom broju, osim izvjestan dio koji se nije htio drage volje predati, nego su počeli otvarati paljbu na našu vojsku koji su ih junački napali i od istih poljski bataljion poubijao i posjekao 20 zlikovaca.
Doliće i ostala sela Pešterske visoravni bila su naseljena albanskim stanovništvom. U ovom izvještaju ne govori se o gubicima koje su doživjeli srpsko-crnogorski vojnici od albanskih i bošnjačkih boraca, koji su branili čast i kućni prag i svoja ognjišta od srpsko-crnogorskog okupatora.
Nakon okupacije počinje masovno iseljavanje mjesnog muslimanskog stanovništva za Tursku i druge zemlje. Ovo, prije svega, potaknuto je brojnim zločinima nad njima. Sa Pešteri su iseljavanja bila posebno intenzivna. Zločinačka djela vojnih snaga, pored ubistva i tortura nad golorukim narodom, bila su praćena i pljaćkama, paljenjima kuća i dr. Sandžak se nšao skoro u bespuću.
O istanbulskom drumu koji je stoljećima značio život, književnik Ćamil Sijarić je kasnije sjetno zapisao:
Pust je sada taj put kroz pešterska polja, i nema u njoj hanova , nema handžija i kafedžija, i nema nikoga; jer ljudi su otišli na druge strane i čini se da ovdjenema nikog… Nekadašnju kaldrma, ko zna čija, možda je bila rimska, možda turska, zarasla je u travuljine. A travuljine je najviše gdje su nekad bili hanovi; jer tu – gde su bili, ostala su haništa. I ma koliko stajali, ima koliko čekali, ništa se otud neće čuti- otkud se nekad čula bronza, rzaj konja i vika putnika. Otišli su odavno karavani….
Zločini crnogorske vojske su bili veoma česti na Pešterskoj visoravni. Smrtna djelovanja vojnih snaga sa Peštera i tortura prema golorukom narodu, popraćene su i plačkama, paljenjem kuća i dr. Za zločine koje je učinio spomenuti Boško Bošković, prema autoru Avdiću, govori i Skender Turković (Hukić) devedesetogodišnjak, koji je sa svojom porodicom bio u Riškovoj kući u Dolićima, u kojoj se odvijao sljedeći događaj.
Dan prije dolaska crnogrske vojske u Doliće došla je njihova prethodnica, koja je najavila dolazak crnogorske vojske. Ova prethodnica je donijela i upozorenje od strane komande crnogorske vojske, kojim je naređeno muslimanskom življu da prilikom nailaska crnogorske vojske na svim kućama trebaju biti istaknute bijele zastave u znak pokornosti; da svi muslimani predaju oružje i municiju; da svi ljudi budu kod svojih kuća i da budu spremni da se odazovu na svaki poziv komande i da budu mirni i pokorni. Ko se ne bude pridržavao ovih upozorenja biće ubijen.
Prethodnica je imala i zadatak da obezbjedi smeštaj vojsci i štabu jedinica te da im sigurai ishranu, za vrijeme dok budu tu boravili.[…] Kao objekat za skupljanje oružja odredjena je najveća kuća u centru sela Doliće. Kuća je imala 11 soba i u njoj živješe 6 porodica sa ukupno 70 članova.[…]Posebno je određena prostorije za Boško Boškovića, i njegove doglavnike, kao i jedna u kojoj je primao ljude, koji su se odazivali po pozivu ili koje je dovodila vojna patrola. Ova prostorija je služila i za prebijanje ljudi prije nego što su ih izvodili na gubilište.[…] Sve je bilo spremljeno u najboljem redu i priremljeno za orgijanje crnogorske vojske. Sljedećeg dana, kada je stigla crnagorska vojska, sve je bilo urađeno onako kako je i naređeno. […] štab se odmah smjestio u Riškovu kuću, a vojska je zalogorila na udaljenost od kuće oko 500 metara, u jednu dolinu zvanu “Gropa mašit” (Gropa e mashit I. A.) Uspostvljanjem vlasti Boškovića sa njegovom vojskom započelo je i plačkanje stanovništva, oduzimanje stoke da bi osigurao ishranu. Sakupljanje oružja je zapravo imalo za cilj da se život mještana učini nepodnošljiv sa krajnjom namjerom etničkog čišćenja ovog kraja.
Likvidacije su činjene uglavnom ubojstvima iz puške, ali i klanjima. U Doliću je ubijena ukupno 20 lica, bez ikakva povoda. Bošković je nezadovoljan sa ovim, nastavio sa nasiljem i terorom i po drugim selima. U selu Ugao ubijen je Hajredin Čelaj, sa svoja dva sina, Hido Uglanin sa svojim bratom, hodža Omer, koga su ubili sa 13 metaka, a onda mu i prerezali grkljan. Osim ubojstava petoro nevinih lica, zapalili su i dvije kuće i han u selu Rasno. Prije ovoga je opljačkano 700 grla ovaca i 60 goveda. Istog dana je u selu Boroštica ubijen Tahir Škrelji, dok je u Tuzinju 10 nevinih osoba i troje u selu Brnić. U nastavku u selu Rasno ubijaju jedno lice. U svim ostalim ostalim mjestima je nastavljena ista praksa. Crnogorska vojska, nastavila je sa pljačkama i ubojstvima kada god im se za to ukazalaprilika. Njihova je namjera bila da nastave i dalje, ali s obzirom da je sa druge strane ušla srpska vojska, vratili su se nazad, te i u povratku čineći zvjerstva.
O zlodjelima crnogroske vojske nad nedužnim pešterskimm narodom je pisao i autor Bandžović:
Kada su stigli u selo Korita (na crnogorskoj strani Sandžaka), oružje je bilo sakupljeno da se preda i istaknute su bijele zastave u svim kućama muslimana. Sve preduzete mjere u Doliću i u ostalim selima, nisu spasile muslimane (i Albance). Najprefidniji metode za oduzimanje oružja, za klanje golorukog naroda upotrebljene su i ovdje kao i u ostalim djelovima Sandžaka nekoliko godina kasnije. U ovom selu crnogorski vojnici ubili su 58 muškaraca i dvije žene, koje su pokušale da spase svoje muževe. Ubijen je i jedan 18 godišnji mladić, jedihnik koji je ležao bolestan, a čija je koga majka tako bolesnog ispruženog i na krevetu, držala na svojim grudima i molila zlikovce da ga poštede, ali oni nisu imali milosti. Na početku su mu odsjekli nos, dok je majka to gledala, a onda su nastavili masakriranje i sporo ubijanje na najsuroviji način. Bila je to velika tragedija ovog sela, i za tamošnje stanovnike, koji su bili žrtva jedne brutalne politike.
Za Plav i Gucinje, glavna komanda povjerena je brigadiru Cemoviću, a što mu je bila nagrada za njegova ranija nedjela u Sandžaku, na području Sandžaka prema Tutinu i Ribarićima, gdje je njegova vojska spalila kuće, pljačkala životinje, ubijala nevine ljude, silovala žene i djevojke… Od bandi Cemovića, samo u selu Mojstir, blizu Rožaja popljačkana su 95 volova, 3 krave, 4 ovce, jagnjadi, 213 ovaca, 3 konja vlasništvo Ali Drage, a pilana u njegovom vlasništvu je spaljena.
(Za više informacija, kao i za izvore na koje se iznešene činjenice referiraju, kontaktirati autora teksta.)
Razgovor o ovom članaku