Ismet Azizi: Sandžak mora uživati posebnu značajnu autonomiju, zasnovanu na pravu samoopredeljenja

U emisiji “Razgovor u studiju” TV Dielli, istraživač, aktivista i profesor Ismet Azizi govorio je o historiji ovog područja nekada naseljenog albanskom većinom, o višestoljetnom otporu protiv turskog, austrougarskog i slavenskog zatočeništva, o pokoljima koje su Srbi vršili od 1912. do 1945., o masovnom protjerivanja albanskog i bošnjačkog stanovništva u Tursku, raseljavanju stanovništva na Kosovo, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i o drugim nedaćama Sandžaklija kroz povijest. Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice za stanovnike ove pokrajine koja je još uvijek podijeljena između Crne Gore i Srbije i ne uživa poseban status.

Idealistička aktivnost istraživača Ismeta Azizija na rasvjetljavanju historije Sandžaka, kroz objavljivanje mnogih naučnih radova i monografija zasnovanih na činjenicama i historiografskim izvorima, posljedica je senzibiliteta prema još uvijek neriješenom pitanju Sandžaka.

“Sandžak je provincija koja je tokom vijekova stvarala i održavala autentični i multietnički identitet, sa stanovnicima različitih etničkih, jezičkih i religijskih pripadnosti. Entitet koji je dao imena od posebnog značaja ne samo za područje Balkana, već i šire.

Marljivi i vrlo plodonosni istraživač Ismet Azizi još od vremena studija je među studentima provincije Sandžak pokrenuo interesovanje za ovu regiju, koja je svojevrsni “hodnik”, koridor između vilajeta Kosovo i Bosne i Hercegovine, a koji je onda Srbija okupirala.

Pored njegovog novinarskog angažmana, brojnih publikacija sa bogatim znanstvenim referencama, intenzivne komunikacije sa sandžačkim intelektualcima i političarima, kao i sa stanovništvom te pokrajine, prof. Azizi je sa neekoliko suradnika sa Kosova, Sandzaka i šire, 2016. osnovao Udruženje „Kosovo za Sandžak“. Udruženje je tokom ovih godina, iako bez odgovarajuće institucionalne podrške, razvilo intenzivnu aktivnost na podizanju svijesti o sandžačkom pitanju, dobijajući i značajnu podršku poznatih sandžačkih aktivista i ličnosti Kosova, Albanije i šire.

Ismet Azizi je u svojim istraživanjima i studijama o Sandžaku rasvijetlio jednu od najpoznatijih ličnosti ovog kraja, Aćifa ef. Bluta, o kojem je napisao i objavio dokumentarnu, historijsku monografiju, materijaliziranu sa brojnim naučnim izvorima. Monografijom je u velikoj mjeri rasvijetlio život i djelo Aqifa Blyte, činjenice vezano za njegovu obitelj, njegov socijalni, politički i diplomatski krug, te njegovu idealističku i progresivnu posvećenost održavanju teritorijalne kompaktnosti Sandžaka, posebno tijekom Drugog svjetskog rata. Aqif Blyta nesumnjivo se svrstava među najvažnije albanske ličnosti uopšte, a posebno Sandžaka, kojem je Blyta posvetio svoj život. Zbog aktivnosti na očuvanju Sandžaka tokom 1941-1945. osuđen je od partizanske komunističke vlasti za suradnju s italijansko-albanskim i njemačkim snagama i strijeljan.

Marljivi učenjak i idealistička aktivista, Ismet Azizi, podržava posebnu autonomiju Sandžaka, kao i većina Sandžaklija na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom i drugim naprednim i patriotskim snagama, a koji vjeruju da problem Sandžaka treba riješiti u međunarodnom tretmanu. Zbog brojnih faktora i situacije koja vlada na ovim prostorima, ali prvenstveno zbog neriješenog političkog problema ove multietničke regije sa muslimanskom vjerskom većinom i prirodnom tendencijom približavanja Bosni i Kosovu, više nego hrišćanskoj Srbiji i Crnoj Gori.

Ismet Azizi govorio je i o doprinosu naroda Sandžaka u ratovima u Bosnu i na Kosovu, tokom 90-ih, o vezama koje je intelegencija ove regije održavala i održava sa ove dvije države, kao i o dobrim odnosima sa srpskim i crnogorskim stanovništvom koje živi u Sandžaku, a koje nepravedan odnos država Srbija i Crne Gore u velikoj mjeri narušava. Srbija i Crba Gora neutemeljeno tvrde da je Sandžak njihov dio i protiviće se bilo kakvom statusu autonomnosti. Činjenice su ipak da je Sandžak region sa autentičnom historijom, gdje je postojala lokalna, regionalna samouprava za vrijeme Osmanskog carstva, pa i u kosovskom Vilajetu do 1912., zatim i pod italijansko-albanskim režimom u periodu 1941-1945., na koncu, Sandžak je zasebna cjelina i na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, nakon čega srpska hegemonistička politika sa Aleksandrom Rankovićem, Milovanom Đilasom, Pekom Dapčevićem i drugima oduzima Sandžaku status, te započinje politiku progona, izolacije, protjerivanja stanovništva.

Do juna 1999. kada se Jugoslavija konačno raspala, bivše republike su postale države i riješile svoj status, a tada i Kosovo posljednje stiče neovisnost, no pitanje Sandžaka je ostalo neriješeno i do danas. Osim Sandžaka, nije riješeno pitanje ni tri općine na istoku Kosova, pitanje Vojvodine, pokrajine Timoka u kojoj žive uglavnom Vlasi i druge.

Ismet Azizi je na TV Dielli istakao da “Kosovo za Sandžak” traži mirno, političko rješenje problema ove pokrajine. Ako se u razgovorima između Kosova i Srbije otvori pitanje granica ili razmjena teritorija, to mora uzeti u obzir i Sandžak. Odnosno uzeti u obzir stanovništvo koje je jedinstven korpus i vrlo povezano sa Bosnom u pogledu jezika, kulture, religije i tradicije, ali i sa Kosovom, ne samo zbog nekadašnje pripadnosti Vilajetu, već i zbog brojnih kulturoloških momenata, zajedničkog porijekla itd.

Povezanost u vjerskom i kulturnom pogledu Bosne, Sandžaka, Kosova i Makedonije, je poznata. Ona je danas sa jedne strane opterećena vjerskim predrasudama, fobijom i slično, ali je to i danas i uvijek bilo lišena bilo kakvog ekstremizma. Poznato je i da su Albanci uopće, pa tako i oni sa Kosova, održavali drevne veze sa Sandžaklijama, ali i Bošnjacima u Bosni, čak i sa slavenskim narodima, iako je sa druge strane i danas prisutna propaganda u cilju instrumentalizacije antialbanskom politikom i nacionalnim srpskim šovinizmom.

Za vrijeme vladavine Jugoslavije, bilo monarhističke, kasnije socijalističke ili komunističke, sudbina kosovskih Albanaca i Sandžaklija bila je ista u pogledu diskriminacije, nasilja, asimilacije, deportacije ili čak raseljavanja u Tursku. Najintenzivnija u tome je bila Miloševićeva Srbija čiji je također cilj bio protjerivanje i asimiliranje, kao i postepeno naseljavanje novog stanovništva, ali sada otvoreno i nasilnim putem.

Izvanredni istraživač i stručnjak za Sandžak, Ismet Azizi, navodi da bi rad udruženja „Kosovo za Sandžak“ trebao proširiti polje svoje aktivnosti u smislu podizanja svijesti o ovom pitanju u Albaniji, jer je matična država Albanaca po ustavu dužna da brine za Albance svuda, bez obzira na njihov broj. Nažalost, albansko stanovništvo u Sandžaku je sada četvrto po broju, što je u odnosu na broj od 1941. do 1945. naglo opalo zbog činjenice da stanovnici Sandžaka slavenskog govora nisu imali pravo na izjašnjavanje kao Albanci.

Sandžak traži ono što zaslužuje, posebnu autonomiju, iako ne znatnu, jer to nije ni srpska ni crnogorska zemlja, već zemlja većine samih Sandžklija, koji nisu ni Srbi ni Crnogorci. Protiv Srba i Crnogoraca, Sandžaklije nikada nisu ništa preduzimale, uprkos činjenici da su ih većina kolonisti.