Djelo Sadullah Bresotvci, „Marrëdhëniet shqiptare-serbe-malazeze (1830–1878)” (Priština, 1983), predstavlja jedan od ozbiljnijih pokušaja albanske historiografije da odnose među balkanskim narodima sagleda izvan jednostranih i isključivo konfliktnih narativa. U podnaslovu koji tretira učešće Albanaca u balkanskim revolucijama, autor iznosi tezu da su Albanci, uprkos vlastitim posebnim nacionalnim interesima, bili aktivni sudionici šireg revolucionarnog vala protiv Osmanskog carstva početkom XIX stoljeća.
Međubalkanski kontekst i ideja solidarnosti
Bresotvci naglašava da su političke okolnosti – osmanska vlast i širenje ideja nakon Francuske revolucije – stvorile određenu klimu međubalkanske solidarnosti. Narodi Balkana, uključujući Albance, Srbe, Grke i Vlahe, dijelili su zajedničkog neprijatelja i, barem u određenoj fazi, slične oslobodilačke ciljeve.
Ovakav pristup je važan jer relativizira kasnije nacionalne narative koji odnose Albanaca i Srba ili Albanaca i Grka prikazuju kao trajno antagonističke. Bresotvci sugerira da je u ranoj fazi nacionalnog buđenja postojao element saradnje i uzajamne podrške.
Ipak, treba imati u vidu da je ta solidarnost bila više pragmatična nego ideološki utemeljena. Ona je proisticala iz zajedničke borbe protiv iste imperije, a ne iz jasno definiranog zajedničkog političkog projekta.
Prvi i Drugi srpski ustanak
U kontekstu Prvog srpskog ustanka (1804–1813), autor ističe učešće pojedinih Albanaca, među kojima se posebno spominje Kondë Bajraktari (poznat i kao Konda Bimba). Njegova uloga simbolizira činjenicu da su pojedinci albanskog porijekla učestvovali u srpskom ustaničkom pokretu.
Bresotvci također navodi da su Albanci indirektno pomagali ustanak kroz vlastite pobune protiv Porte, poput keljmendskog ustanka 1805. godine. Time sugerira da je svaka pobuna protiv osmanske vlasti objektivno doprinosila slabljenju Carstva, pa samim tim i jačanju drugih oslobodilačkih pokreta.
Kod Drugog srpskog ustanka (1815) autor ističe pomoć koju su ustanicima pružili Albanci iz Ada Kaleh, tada značajne vojne kolonije na Dunavu.

Iako postoje historijski dokazi o učešću pojedinih Albanaca, riječ je o relativno ograničenom i često individualnom angažmanu, a ne o koordiniranoj nacionalnoj politici. S druge strane, autor korektno ukazuje i na postojanje konzervativnih muslimanskih slojeva (čiflik-sahibija i feudalne elite) koji su se borili protiv ustanka radi zaštite vlastitih klasnih i ekonomskih interesa.
Grčki rat za nezavisnost (1821–1829)
U analizi Grčkog rata za nezavisnost, Bresotvci posebno ističe masovno učešće Albanaca, naročito suliota i arvanita. Centralna figura je Mark Boçari (Markos Botsaris), koji se u grčkoj historiografiji smatra jednim od heroja revolucije.
Autor se poziva i na evropske izvore (poput Lamartina), prema kojima su Albanci dali značajan doprinos revoluciji – kako kroz direktno učešće, tako i dezertiranjem iz osmanskih jedinica.
Važno je napomenuti da su u to vrijeme etničke i nacionalne identifikacije bile fluidnije nego u kasnijem periodu. Mnogi pravoslavni Albanci (arvaniti) sudjelovali su u grčkom pokretu, dok su muslimanski Albanci u drugim krajevima ostajali lojalni Osmanskom carstvu. To pokazuje složenost identitetskih procesa u prvoj polovini XIX stoljeća.
Vlaški ustanak (1821)
Autor navodi da je značajan broj Albanaca učestvovao i u ustanku u Vlaškoj 1821. godine. Među njima spominje i Naum Veqilharxhi, jednog od ranih ideologa albanskog nacionalnog preporoda.
Ova činjenica ukazuje na povezanost albanske intelektualne elite s revolucionarnim strujanjima u regionu i svjedoči o širem balkanskom kontekstu u kojem su se razvijale ideje nacionalnog oslobođenja.
Podnaslov koji analizira učešće Albanaca u balkanskim revolucijama otvara važnu historiografsku temu: postojanje određene međubalkanske saradnje u ranoj fazi nacionalnih pokreta.
Bresotvci pokazuje da su Albanci, u različitim oblicima i intenzitetima, učestvovali u srpskim, vlaškim i grčkim ustancima, bilo direktno, bilo indirektno kroz vlastite pobune protiv osmanske vlasti. Ipak, ta saradnja nije bila rezultat dugoročnog zajedničkog političkog projekta, već prije svega pragmatična posljedica zajedničkog neprijatelja.
Kasniji razvoj nacionalnih programa – posebno teritorijalne pretenzije prema albanskim prostorima – doveo je do razlaza i konflikata između balkanskih naroda. Upravo zato je ova rana faza saradnje historiografski značajna: ona pokazuje da historija Balkana nije bila isključivo historija sukoba, već i povremenih savezništava i zajedničke borbe.
Za današnje čitaoce, ova analiza podsjeća na složenost procesa nacionalnog buđenja i potrebu da se historija posmatra izvan pojednostavljenih nacionalnih narativa.












Discussion about this post