Pleme Kuči

 

Od etnički mješovitih crnogorskih (brđanskih) plemena najbolje je proučeno pleme Kuči. Ono je ujedno i jedno od najvećih crnogorskih plemena. Početkom ovog stoljeća Erdeljanović je našao u Kučima oko 1500 obitelji s oko 9000 ljudi. Od toga su 244 obitelji ili jedna- petina bile albanske. Ukupno je bilo 22 bratstva, od kojih su 4 bila albanska. Najveće bratstvo, Drekalovići, obuhvaćalo je više od polovice svih obitelji, njih 800 (ss. 141, 169, 172). Vojvoda iz tog bratstva, Marko Miljanov, ujedinio je Kuče s Crnom Gorom 1876.

Prije je među Kučima bilo mnogo više Albanaca. Samo ime Kuči albanskog je porijekla. U Albaniji postoje dva sela s tim imenom. Prema predaji Albanci upotrebljavaju riječ kuč kad govore o junaštvu, pa su prema tome Kučima ovo ime dali Albanci jer ih smatraju najvećim junacima u tom kraju. Većinom se ime plemena izvodi iz riječi kuq, što znači crven i odnosi se na crveno, boksitno zemljište u kučkom kraju.

Najveće kučko bratstvo, Drekalovići, osnovao je Albanac Drekale, tj. Andrijica. Marko Miljanov na osnovi narodne predaje navodi nekoliko verzija o porijeklu Kuča i zaključuje: » … ova treća najviše priliči istini: da su Drekalovići od Đurđa Kastriota, a ostali Kuči od Mrnjavčića, i da su se ovi naselili u Kuče poslije prospine Mrnjavčića:, a oni poslije Kastriotove razure« (Sabrana djela, 3, s. 21). Na drugom mjestu Miljanov kaže: »Pošto je Drekale posta vojvoda Kučima, upravlja je narodom više no druge vojvode, koje su 112 Turci smetali … u svako selo po jednoga, jer Drekala postaviše Kuči na skupštinu, te stoga je ima vlast ka vojvoda plemenski, a ne seljanski« (s.31).

Dprekale je historijska ličnost i živio je u drugoj polovici XVI. stoljeća. No, priče o porijeklu Kuča plod su narodne mašte. Erdeljanović i Kovačević (Miljanov, 4, s.222-23) smatraju da su Kuči postali od starijeg, srpskog, i mlađeg, albanskog, stanovništva, koje se većinom, doselilo otkako su Kuči potpali pod Tursku. No, i za srpske vladavine među Kučima je bilo Albanaca. U XVII. stoljeću Drekalovići su prešli na pravoslavlje i pocrnogorčili se. Za pleme Kuča se 1610. g. kaže da mu je »polovica pravoslavna, a polovica latinska,« a 1914. g. govori se o »albanskim Kučima rimskoga obreda« (Šufflay, s.77). U to su vrijeme jednog od dvojice vojvoda birali Albanci. Danas albanska bratstva žive u Zatrijepču (Bonkeči), Koćima (Koji) i jedan dio u Fundini.

Prema albanskoj narodnoj predaji od Kuča porijeklo vode albanska plemena Hoti, Kastrati i Klimenti.

Legende

Postoje mnogobrojne legende o osnivačima plemena i država. Blizanci Romul i Rem osnovali su Rim. Petero braće i dvije sestre doveli su hrvatska plemena na Balkan. Prema kazivanju Konstantina Porfirogeneta jednako tako su dva brata dovela srpska plemena. Nije mi, međutim, poznata nijedna legenda u kojoj bi braća osnovala različite narode. To ne važi ni za priču o Čehu, Lehu i Mehu, jer su ta braća osnovala tri slavenska naroda koji pripad::lju istoj porodici.

Izuzetak od ovog svjetskog pravila jesu albansko-crnogorsko-srpske legende o nastanku pojedinih plemena. Ili je, možda, i u ovom slučaju ispravnije negirati izuzetak: etnička bliskost bila je tolika da se mogla uspore[1]diti s onom koja vlada među braćom u o~itelji. Ne govori uzalud vojvoda Marko da »oni« postaju »blizika« s više ljubavi no rođena braća.

Jedna takva legenda govori o Pitu, Ozru, Vasu, Krasu i Otu, a od njihovog potomstva nastadoše današnja crnogorska i albanska plemena: Piperi, Ozri[1]nići, Vasojevići, Krasnići i Hoti. Ta predaja sačuvana je kod svih Brđana i Crnogoraca (Erdelj anović, Bratonožići, s.316). Dodao bih: ali samo kod njih, umjesto da uđe u čitanke osnovnih škola svih Jugoslavena.

Budući da su Vasojevići i albanska plemena po predaji imali zajedničkog pretka, a Karađorđe je potjecao od Vasojevića, Tucović je vjerovao da je vožd prvog srpskog ustanka bio albanskog porijekla* (s. 77).

Drugu legendu saopćava Halit Trnavci iz Drenice na Kosovu, gdje živi značajan broj Arnautaša.

Po toj legendi živjela su tri brata: Preka od koga potječe selo Prekaze i, poslije, Trnavce i Gabica; zatim Obren od koga potječu sela Gornje i Donje Obrinje; i treći Brnja koji je osnovao Brnjak u Ibarskom Kolašinu. Potomci Preke i Obrena su Albanci, a potomci Brnje Sr:bi. »Doskora«, piše Trnavci, »do pre pedeset godina, mi smo se posećivali, a i danas, kad se sretnemo, svojatamo se i kažemo ‘gde si, rođo’« (Politika, 31. VII. 1987).

Prema jednom albanskom predanju Leke Dukagjini imao je dva sina – Nikolu, od kojeg potječu Mirditi i Šaljani i Bijelog Pavla (Pal Bardhi), od kojeg porijeklo vode Bjelopavlići. U alternativnoj verziji istog predanja, koje se zadržalo kod Bjelopavlića i Gašana, Bijeli Pavle i Gaš (Gavrilo) bili su braća i sinovi Leke Dukagjina (Kulišić, 40).

U plemenu Kastrati priča se da su oni mješovitog porijekla, albanskog i slavenskog, a u plemenu Kopliku govori se da oni potječu od podgoričkih Crnogoraca (Cvijić, knj. 4, tom 1, 112). Đ. Radojčić navodi stari srpski rukopis »0 latineh, sireč Frugoh« prema kojem su Srbi i Albanci bili potomci Sera i Arvana, dvojice od petero sinova Bara i Lege (E.], prvo izdanje, I, 155).

1. Tomić navodi da su Klimenti po njihovoj tradiciji slavenskog porijekla. Predak im se doselio s gornjeg toka rijeke Morače, oženio se iz plemena Kuča i imao sina Klimenta (s. 74).

U Malesiji se sačuvala tradicija da su Mataguzi bili slavenskog porijekla (Ćirković, 361).

Umjesto da prepričavam ostale legende, bit će autentičnije ako opet prepustim riječ Marku Miljanovu:

» … danas vidimo od pojedinoga jaka plemena, ne to samo kpji su se turčili no i nji’ na krštena braća, koji su se davno razdvojili i vjere promijenili i blizu se zaboravu primakli, da ne znaju e su od jedne krvi. Jedni su u Brda i Crnu Goru, a jedni u Staru Srbiju i Donju Arbaniju. Prvo ću kazat’ imena dva brata i od nji’ dva plemena; jedno je tursko, a jedno srpsko. A to su Vaso i Kraso, po kojijema i’ se plemena prezivaju: od Vasa Vasojevići, srpsko pleme, naseljeno okolo Koma, rasprostranilo se od Kuča do Berana; a od poturčenog mu brata Krasa pleme Kastrinići u Staru Srbiju, oko Drine do Prokletija arbanaškija, ne daleko od Đakovice. A sad. evo drugi dva brata i dva plemena: Bijeli Pavle i brat. mu poturčeni Gašo, njegovo je pleme naseljeno s istočne strane Kastrinića, a od zapadne strane Dečana. Ovi su dva plemena jaki među arnauckijema plemenima i u tvrda gornata i krševita mjesta naseljeni«. Kršćanin Bijeli Pavle naselio se u Brdima i osnovao Bjelopavliće. »Govori se« – nastavlja vojvoda Marko – »da su Gašo i Bijeli Pavle od Leka Dukađinca, i da su se braća tamo razdvojili, Gašo osta tamo, a Bijeli Pavle doša ovamo. Ali ja ne umijem pravo kazat’, no da kažem još koje arbanaško i naško pleme: ko je kome po krvi blizika . .. Pleme Beriško, naseljeno u Staru Srbiju, u Pećku i Đakovačku nai’ju. Ovi se s Kučima blizika drže … U nji’ ima jedan dio Turaka, ali više Latina … Druga plemena arbanaška blizu Skadra, ~Kastrati i Šaljani, i oni su neka blizika s Kučirna … Na’ ode se po krvi blizika: pleme ‘Ocko u Arbaniji, plemena Čevrsko i Pipersko u Crnu Goru i Brda. Klimenti u Arbaniju i Ceklinjani u Crnu Goru …

Tako i rečena plemena u Staru Srbiju, to jest Gaš i Kastrinić i Beriša, staro i mlado, svako zna s kim je po krvi blizika, i to s velikijem zadovoljstvom želi čut’ i videt’ svoga. A kad ga vidi, najžalije mu je e ne umije govorit jednijem jezikom(moj kurziv); je~ više brat brata i svojta svojtu želi ljubit’ ka kad su daleko no blizu. Ali ja nijesam pismen, da potanko tu želju srca, koju sam vidio, izjasnjujem …

Ima nešto što nago~i i vuče sebe, da ne može svoju krv zaboravit’; pa i da bi htio, no i da krene k tome, ne traje mu, no se izgubi to i drugo, u misli dođe pa i da digne oružje na svoju krv, i da ima srca da ga ubije sam, nije mu prijatno da mu ga drugi ubije« (Sabrana djela, 2. ss. 79-81).

Zajednička crnogorsko-albanska država

Korijene zajedništva, o kojem je do sada bilo riječi, valja potražiti u daljoj historiji. Ono crnogorsko iz naslova ovog odjeljka treba shvatiti uvjetno, jer u to vrijeme Crne Gore još nije bilo. Pojavila se tek oko 1450. za vrijeme Stefanice Crnojevića. Područje današnje Crne Gore obuhvaćala je rimska provincija Praevalis, koju je Dioklecijan odvojio od Dalmacije. U vrijeme doseljavanja Slavena pripadala je Bizantu. Tu nastaje sklavinija (župa, kneževina) Duklja, čije ime potječe od glavnoga grada Prevalitane, Docleje, koji se nalazio blizu današnjeg Titograda, a koji su Slaveni razorili. Od XI. stoljeća Duklja se naziva Zetom. Među prvim dukljanskim knezovima bilo je, osim Slavena, i Albanaca. Tako za Kočapara, kojeg spominje pop Dukljanin, Jireček smatra da ima albansko ime (pare = prvi). Još u XIV. st. Albanija je zahvaćala samo četverokut između Bara-Prizre[1]na-Castorije i Vlore. Južni dio današnje Albanije nazivao se (novim) Epirom, a njegovi stanovnici Epirani (Pollo, s. 47). Takva se podjela zadržala i dalje, pa su se na jugu razvili turski čitluci, a na sjeveru plemena; jug je bio pravoslavan i izložen grčkom utjecaju, a sjever katolički i izložen latinskom, odnosno talijanskom utjecaju; zadržale su se i razlike u mentalitetu, jeziku i dr. Etnički su Albanci dosezali na sjever uz obalu do Dubrovnika pa i Hercegovine (1300. Burrnazi kod Stoca od buri madh = veliki muž, Šufflay, s. 76). Odatle i naziv Albania Veneta (Mletačka Albanija). Bila je to administrativna jedinica u doba mletačke vlasti, a obuhvaćala je Boku sGrbljem, Budvu i Paštroviće sa sjedištem u Kotoru.

Odlomak knjige Branko Horvat „Kosovsko pitanje“