U Rožaju i selima oko Rožaja, sačuvana je pretežno kul- tura i običaji albanskog naroda. To govori o većinskom pri- sustvu naroda Albanskog porijekla u Rožaju. Tu su: Besa, krvne osvjete, plećnija i razni drugi običaji i kultura. Kako je ovdje bila zastupljena krvna osvjeta, da nije bilo bese i pleć- nije, neka bi se plemena zatrla. Kako su često izbijale svađe između plemena i pojedinaca oko međa, imovine, šuma, pašnjaka, stoke, otimanje djevojaka i ostalo, te da nije bilo bese i plećnije današnjih muslihuna, mnogo bi više bilo zla i pogibije.
Primjera radi, navešću jedan slučaj koji se dogodio 1905. godine između dva plemena, Balota i Daca. Po običaju, ako je žena ostala udovica, pogotovu ako je imala djecu, treba- lo je da ostane u toj kući za nekoga od muškaraca te kuće. Žena oko koje je počela svađa bila je rodom iz Balotića. Po običaju, mogla je tu da ostane jednu godinu, a onda rod do- lazi po nju, ili ozvaniče njen ostanak u toj kući za nekoga od muškaraca te kuće. Kako je ona odbila da ostane u toj kući, brat je odveo sestru iako je imala malo dijete. Bivši djever ove žene, nakon nekoliko dana ubio je njenog brata.
Ovo ubistvo vidio je moj otac, po njegovom kazivanju ja ovo pišem. Balote su ubile ovog Dacića, a onda ubistvo za ubistvo, izginulo je devet muškaraca sa jedne i druge zava- đene strane. Pošto naša plećnija nije mogla da zaustavi ova ubijanja, zatražili su pomoć od Rugovaca, te zajedno zau- stavili dalje ubijanje. Poslednje ubistvo je plaćeno po odlu- ci plećnije. Da nije bilo plećnije, između ova dva plemena došlo bi do rata. Prvo je besa učinila da se ubijanje zaustavi,
a plećnija je odlučila ko je kriv i izrekla kaznu plaćanja krvi.
Po tom običaju djevojke su se udavale a momci ženili, a da se nijesu ni vidjeli niti poznavali. To su roditelji jedne i druge strane odlučivali. Isprošenu djevojku momak nije mo- gao da ostavi, niti djevojka njega. Djevojke su se godinama spremale za udaju: tkale, plele, vezle i dr. Djevojka je morala poći za momka za koga je isprošena.
Isprošenu djevojku niko drugi nije smеo uzeti, a ako bi se to dogodilo, plećnija se odmah umiješala da kazni toga momka, ili bi on poginuo. Momak koji je uzeo tuđu djevojku, morao je da mu da svoju sestru, ili pak, da ga oženi nekom drugom djevojkom. Ako je neko ubio, plećnija se odmah umiješala da izvadi besu od oštećenoga, da ubica neće biti ubijen za određeni rok. Npr. za mjesec dana ili više, koliko se odredi. Plećnija se odmah postara da to smiri i njih pomiri uz plaćanje krvi. Ako bi neko ubio pod besom plećnije, pleć- nija ga je kažnjavala paljenjem kuće i imovine. Dozvoljavala je samo da se izvede porodica iz kuće. Takve slučajeve ja pamtim.
Djevojke su se odvodile sa dosta svatova, svi bogatiji ljudi imali su konje koji su im služili za svatove. Ako neko nije mo- gao da napravi dobru svadbu, pomagalo je bratstvo, jer je to bio i njihov obraz. Kultura je svatova bila da ako prolaze kroz selo gdje se desila smrt ili pogibija, saviju bajrak i prestanu sa veseljem. Starješina toga sela, otac brat ili neko drugi iz kuće bio je dužan da izađe ispred čauša, starješine svatova i kaže im da razviju bajrak i da nastave sa muzikom.
S obzirom, da je udaljenost između sela bila veća, a išlo se pješke ili sa konjima, dešavalo se da ne može za isti dan da se obavi uzimanje mlade, pa su ostajali svatovi na konak. Ako se desila neka smrt te noći u rodu djevojke, to se krilo dok svatovi ne odu, onda se pristupalo kopanju umrloga.
Svatovima se obavezno u rodu djevojke postavljao nišan dok svatovi ne ubiju nišan, djevojka ne izlazi. Jedan Dacić, ubio je svoga rođaka, još nije bio pomiren, starješina sela ne dade da ga ubiju, već reče:“Bolje je jedan nego dvojica, nemojte ga ubit šteta je, jer je dobar puškar“. U to doba Da- cići su trebali da idu za djevojku na Kosovo u selo Radavac, njega kao ubicu koji još nije bio pomiren, gazda ne pozva u svatove. Kada to ču starješina sela, naredi da ga pozovu,“ Zovite ono pašče, može vam trebat“, i oni ga pozvaše. Ali on dođe neodeven za svatove i bez puške, kao pokoran zbog onoga što je ubio svoga rođaka. Starješina sela mu naredi da ide da se obuče i ponese svoju pušku, što on i učini. Kada su trebali da se vrate sa djevojkom, starješina sela od djevojke izađe i reče da ne mogu uzet djevojku dok ne pogode nišan, a za nišan je bila zlatna lira.
Svi svatovi pucaše liru ali je ne pogodiše, ubica svoga rođaka, opet iz pokornosti ne usudi se da puca. Starješina svatova naredi da je ovaj puca, on opali i pogodi liru. Kad pogodi liru djevojka izađe. Kada su se vratili u Daciće, ispri- čaše šta se dogodilo. Starješina sela pozva ubicu i saopšti mu da je slobodan i da mu oprašta krv, ali da to više nikad ne smije uradit.
Zahvaljujući svojim mudrim i promućurnim ljudima koji su znali da izvrše procjenu nastale situacije, Rožaje je ostalo maltene netaknuto u poslednja tri rata. U Balkanskim rato- vima svojim umijećem, izbjegli su stradanje svoga naroda, dok su drugi u okruženju stradali. Bjelopoljski kraj, Bijelo Po- lje, Plav i Gusinje, Kosovo, samo Rožaje sa svojom okolinom ostade netaknuto.
Bilo je sporadičnih incidenata, ali ne i stradanja kao u drugim mjestima Sandaka: Bijelo Polje i Pešter. U jednom selu stradalo je po pedeset i više ljudi. U Plavu i Gusinju, ubijeno je između 500 i 800 ljudi, pokršteno je 12000 lju- di. Rugova je cijela izgorjela, stradalo je i selo Bandžov na rožajskoj teritoriji. Za Rugovu se brojčano ne zna pouzdano stradanje ljudi. Mudri Rožajci se dogovoriše:“ Ne udarajte pušku crnogorskoj vojsci, Turska je propala“, a muškarce su sklonili po šumama dok vojska prođe.
Od straha da Rožaje ne zadesi sudbina Plava i Gusinja, mudri Ahmed ef. Ganić, sa jednom delegacijom uglednih Plavljana i Rožajaca, pođe kod Kralja Nikole na Cetinju, ispri- ča mu šta je uradila njegova vojska u Plavu i Gusinju.
Kralj ga upita da li govori istinu, Ahmed ef.Ganić mu od- govori da je rekao istinu. „Znam Gospodaru da ste prave- dan i pošten vladar, te da ćete ovo stradanje ljudi zaustaviti“. Kralj mu reče: “Ahmed efendija, to nije moje naređenje, ali onaj ko bude odgovoran biće kažnjen“. Kralj odmah posla svoga izaslanika u Berane u komandu i naredi da se sve dža- mije otvore i ljudi vrate svojoj vjeri.
Između ostalog Kralj upita Ahmed efendiju:“Vidim da si mudar čovjek, pa da mi kažeš šta će biti sa nama i vama, švaba nam prijeti da nas napadne“.
Ovaj mu odgovori ovako: „Gospodaru, bili su kod nas dva brata, dva ljuta siromaha i jedan reče drugome, hajde brate da se podijelimo. Ovaj mu reče, šta da dijelimo kada
nemamo ništa već jednu vodenicu i jednu slamu. Eto to što imamo dijelićemo: „ Vodenicu po pola, kamen meni kamen tebi, nabavićemo dvije kuke, pa kuku meni, kuku tebi, i da čupamo slamu“. Kralj mu reče da je shvatio njegove riječi, da je vidio da je mudar, pa ga je zato i upitao. Tako mudri Ahmed ef. spasi cijeli Sandžak od zuluma i krvoprolića.
U Drugom svjetskom ratu Rožajci su umjeli da procijene situaciju. Padom Kraljevine Jugoslavije, Rožajci su odmah organizovali samoodbranu. Formirali su zajedničko tijelo koje se zvalo „Komitet“. To tijelo sačinjavali su ugledni ljudi grada i sela. Tim komitetom rukovodili su: Adem Najo Kurta- gić i hodža mula – Jakup Kardović. Tu se dogovaralo kako or- ganizovati samoodbranu. Svaki predstavnik plemena, ili sela bio je zadužen da na ovom terenu organizuje ljude. Svaki predstavnik plemena i sela znao je kada je njegov red da ide na front, a kada treba da se vrati, odnosno ostane tamo dok mu smena dođe. Ja sam ovo napisao u poglavlju kako smo se branili, pa ga ovdje neću detaljno objašnjavati.
Rožaje je uvijek bilo spremno da pomogne u nevolji. U Prvom i Drugom svjetskom ratu kada su vojske odstupale preko Rožaja, već sam pisao. Čak su propustili četnike koji to nijesu zaslužili, da prođu kroz Rožaje, jer su bili prinuđeni da napuste Limsku dolinu i idu za Rašku i Peć, a odatle u Srbiju. U zadnjem ratu Rožaje je primilo veliki broj izbjeglica iz Bosne i sa Kosova. Sa Kosova čak 70.000 ljudi, za šta se zahvalnost duguje Vladi Crne Gore, koja je pokazala veliku brigu za njih.
Rožaje je imalo visoko obrazovanih ljudi za vrijeme tur- skoga vremena, hafiza, koji su obavljali visoke dužnosti u to vrijeme. Ahmed Ganić bio je član Medžlisa u Istanbulu. Poslije pada carevine, za vrijeme kraljevine, bilo je dosta Ro- žajaca koji su završili Skopsku medresu. Ti su ljudi poslije te medrese završili fakultete i postali pravnici, profesori i drugi strukovni profili. Poslije Drugog svjetskog rata, Rožajci su na- stavili da se školuju na svim fakultetima u zemlji, tako danas Rožaje ima svoj stručni kadar svih profesija.
I ako pod teškim uslovima, jer su morali da uče gimnaziju van Rožaja, sve do 60-ih godina dvadesetog vijeka. Tek je tada formirano jedno istureno odjeljenje Beranske gimnazije.
Sve do tada rožajska omladina morala je sredenju školu da uči van Rožaja. Danas Rožaje ima dvije srednje škole, u ko- jima su Rožajci profesori, a ima i drugih.
Fizička kultura, i ako neorganizovana, tradicionalno se za- držala u gradu i selima. Grad i sela imali su svoje poligone gdje se obavljala fizička kultura, koja se zvala „košije“. Još ima mjesta kojima je ostao naziv košije. Ta mjesta su bila na peri- feriji grada i sela. Za vrijeme teferidža, Bajrama, upražnjavali su se razni sportovi i ako neorganizovani, bili su tradicija naše- ga naroda. Pješačke trke zvane „košije“, konjske trke, bacanje kamena sa ramena, bacanje koplja, rvanje, skakanje u vis i u dalj. Uvijek se znalo ko je najbolji. Znalo se čiji je konj najbr- ži. Borba bikova i ovnova odavno su zanemarene zbog čestih svađa koje su se zbog toga događale. Gradska omladina ba- vila se fudbalom još za vrijeme kraljevine, dok se seoska nije time bavila.
Poslije Drugog svjetskog rata, organizovano su počeli svi sportovi da se upražnjavaju. Omladina Gornjeg Ibra 1945. go- dine, formirala je fudbalski klub“Ibar“ koje ime nosi i danas.
Danas i još od davnina, svi se ovi sportovi održavaju. Danas školska omladina učestvuje u svim sportovima i osvaja meda- lje na takmičenjima u fudbalu, odbojci , košarci, stonom te- nisu, na Sandžačkim igrama i dr. takmičenjima širom zemlje.
Rožaje je imalo amatersko pozorište još prije Drugog svjet- skog rata, koje je organizovalo predstave na ravnoj poljani. Poslije rata omladinsko pozorište je radilo nešto organizova- nije. Postavilo je i davalo predstave i van Rožaja. KUD“Vrelo Ibra“ radi preko pedeset godina i prikazuje folklor svih naroda i narodnosti.
Ovo društvo je učestvovalo na smotrama folklora : Evrope, Azije i Afrike, te osvajalo razna priznaja. Za rad ovog društva zahvalnost pripada Ibišu Kujeviću i braći Kurpejović Deliji i Ba- liji , Tahiru Sutoviću i dr. U Rožaju se održava i dječji festival pod nazivom“Zlatna pahulja“ i „Zlatna staza“, na kojima uče- stvuju učesnici širom Evrope. To je Rožaje promovisalo daleko i široko.
Rožaje je do skoro zadržalo i nošnju albanskog naroda.
Među zadnjima je bio Iljaz Halilović iz Ibarca kod Rožaja.
Do svoje smrti nosio je bijeli ćulaf, bijeli šal, bijele čakšire i fermen sa crnim gajtanima, opanke urađene sa bijelim pa- mukom.
Džeko Hodžić, direktor Zemljoradničke zadruge Roža- je, gledajući Iljaza kako šeta glavnom ulicom pozvao je svo- je službenike i rekao:“ Kad ovaj čovjek nestane sa ove ulice ovom će se gradu poznat, ovaj čovjek je simbol ovoga naroda, on pokazuje koji narod je ovdje živio“. I danas, na početku dvadeset i prvog vijeka, po neko sa sela dođe u toj nošnji, ali sve manje i sve rjeđe.
Razgovor o ovom članaku