Gornja džamija u Rožaju, beratom cara Murata II, podi- gnuta je 1450. god., koja nosi ime“Kurtagića džamija“. Zna se da su Kurtagići ma- lisorsko pleme – Keljmendi, pa kad je tako, kome onda ova džamija? Podignuta je prije prelaska Kurtagića na islam?

 

 

 

 

 

 

 

 

Pošto je džamija podignuta polovinom XV – vijeka, istina je onda da su Keljmendi ovdje bili prije dolaska Osmanlija, ili pak, da su Keljmendi ovdje došli polovinom XV-vijeka. Za pleme Hota, zna se da su tu bili prije formiranja Rožaja kao naselja. Npr. Hoti u Bukovici kod Rožaja. Po jednim podaci- ma, kad je Rožaje imalo samo osam kuća, Bukovica je imala 70 kuća, otuda moja pretpostavka da su i u okolini Rožaja živjeli Keljmendi i ostala Albanska plemena, prije dolaska Turaka u Sandžak. Mnoga mjesta dokaz su da su Pešterska visoravan i cio Sandžak naseljeni prije 1700-te godine, kada je Skadarski vezir silom naseljavao Sandžak Malisorima. Mo- guće je da je Skadarski vezir silom naselio neka plemena na Pešteri, dokaz je katolička crkva u Kamešnici i Uglu. Ne stoji kad je podignuta, samo da je srušena 1711. godine, a na njenom mjestu podignuta džamija, najstarija na Pešterskoj visoravni. Svi ovi podaci navode na to da su Turci našli Ma- lisore u Sandžaku, kad su ovdje došli. Vrlo malo se pominje da je ovdje bilo Albanaca prije dolaska Turaka. Ja sam ranije rekao da su istoričari pominjali albanska plemena kroz svoju istoriju. Samo Sandžakom se nije niko bavio.

Drugi primjer radi poređenja navodim, kad je džamija u Rožaju podignuta 1450. godine, a Hoti u Bukovici postoja-  li sa 70 kuća, kada je Rožaje imalo osam kuća. Nije valjda

Murat II podigao džamiju radi osam kuća, već je tu bilo više naselje naroda koji je prešao na islam. Ovo ukazuje da je Bu- kovica naseljena prije XV-vijeka, a takođe i Rožaje. Mnogo se miješa Rožaje kao Trgovište sa nekim Trgovištem kod Novog Pazara. Postoji vjerovatnoća da su na više mjesta greške u godinama.

Po LJ. Stojanoviću stoji ovako: “Tako je prolazak turskih askera 1770.godine, kroz novopazarski sandžak, kada su nanijete velike štete, prije svega hrišćanima”, vojska izjede žito,sir, maslo i krave i ovnove i hrišćanski domovi opustješe od zuluma. Tada i Trgovište opuste”. (Nije odvojio hrišćane od katolika). Ovakve pohare događale su se poslije pobuna. U ovim poharama, nijesu stradali samo hrišćani, već svo sta- novništvo na čijim su se područjima događale pobune.

Po J. Kovačeviću ovaj događaj odnosi se na neko Trgovi- šte kod Novog Pazara, kako je moglo da se odnosi na neko Trgovište kod Novog Pazara, kada je u to doba N.Pazar po- stojao kao grad pod imenom Novi Pazar. Otkud sada to Tr- govište kod Novog Pazara? Ovdje se radi o Rožaju, a ne o Novom Pazaru. J.Elezović, smatra da je to današnje Roža- je. Sva teritorija današnje opštine Rožaje, zvala se Rožaje, a sam grad Trgovište.

Hadži Kalfa, turski geograf, ostavio je zapisano u XVII-vije- ku, da u Bihoru 80 km. od Novog Pazara žive: Srbi, Arbanasi- katolici – islamizirani i neislamizirani, a u Rožaju samo Srbi. Kao što se vidi da su ovi podaci iz XVII-vijeka, moje pleme i mnoga druga albanska plemena ovdje su tada bila i islamizi- rana. Po predanju se za mnoge ove događaje ne zna . Ja sam već rekao da je ovdje bilo albanskih plemena u XV- vijeku, i to kao muslimana. Kao dokaz i danas stoji džamija iz 1450-e godine, koju je car Murat II podigao u to doba.

Nije valjda podignuta da u njoj klanjaju Srbi. Nikako ne bi moglo da se povjeruje ovim podacima, da u to doba, ovdje u Rožaju, žive samo Srbi. Da su nekada na rožajskoj teritoriji živjeli samo Srbi, trebalo bi da ima nekakvih znakova, zna- menitosti, kao što su groblja, crkve, ili bilo šta drugo što bi potvrđivalo ove navode, koje je ostavio Hadži Kalfa.

Na teritoriji Rožaja nalazi se jedna zidina za koju se sma- tra da je bila crkva. Predanje kaže da je bila grčka, a da se zvala Roža, te je po njoj Rožaje dobilo ime. A i ako je bila srpska, to ne može biti znak da je sva teritorija bila naseljena srpskim stanovništvom. Između Rožaja i bihorske teritorije postoji planina koja se i sada zove Vlahovi, nikakvih drugih tragova nema da su na rožajskoj teritoriji živjeli samo Srbi. Da je ovdje živjelo mješovito stanovništvo i to od XVII-vijeka, moguće je, ali srpsko u malom procentu.

Da su ovdje živjeli Arnauti –albanska plemena, ima dosta dokaza. U selu Grahovo postoji groblje hrišćansko i musli- mansko na istom mjestu, samo ih razdvaja seoski put. Zna se da su Murići doseljeni iz Murije kod Skadra  kao Katolici  i da su u Grahovu primili islam. Dok su bili katolici, kopali  su se na tom mjestu, kad su primili islam, nastavili su da se kopaju pored svojih predaka, samo ispod puta koji je nekad prolazio pored groblja.

Takođe, postoji još dosta dokaza da su ovdje živjeli kato- lici- Albanci, koji su kasnije primili islam.

U selu Kaluđerski Laz, ispod planine Štedim, gdje žive Al- banci Ljaići, nalazi se crkvište, ali katoličko (po predanju). Dalje, na izlazu iz Rožaja prema Peći, postoji groblje koje se i danas zove arnautsko groblje. U Selu Plunce kod Rožaja, postoji brdo koje se zove Kodra miholje, što u prevodu znači Miholjino brdo, Ljugu Ljeke , što znači Ljekina dolina, Gura Ljeke, Ljekina česma. Iznad sela Balotiće, postoji poljana koja se na albanskom zove Fuša giljit, što znači Giljeva polja- na. Nijedno od ovih mjesta nijesu srpska, niti muslimanska , već albanska (katolička). Dalje, rijeka Ibar, koja protiče kroz Rožaje, je njeno ime“Ibarac“, što znači bijela rijeka, takođe je albanskog porijekla. Da li se mislilo na bistrinu rijeke ili nje- nu penušavost, nema podataka. U selu Balotiće kod Rožaja, čuva se grob Džara i njegove žene koji su umrli kao katolici, nijesu htjeli da promijene vjeru, dok su njihovih sedam si- nova prešli na islam. I sada je u Balotiću sedam plemena, od sedam njihovih sinova . Neki Gilje, katolik iz Balotića, pusti u trk jahaćeg konja, i konj ga izbaci iz sedla. Gilje osta mrtav na zemlji, i to polje dobi ime Giljevo polje, kako se i danas zove. Iz ovih podataka vidi se da su u Rožaju i oko njega živjela od vajkada albanska plemena. U poglavlju „Plemena“, ja sam napisao koja su ovdje plemena slavenskog porijekla, a to su: Bogaje i R. Mahala, Bijela Crkva Donje Biševo, Bukovica, Bašča i Grižica. Ova plemena su kasno tu doseljena, u XVIII- vijeku, jer su Ljaići koji danas žive u Pluncima, iz Bašče prešli krajem XVII-vijeka. Ljaići su dugo živjeli u Bašči kao čifčije na aganskoj zemlji, rožajskih aga. Po predanju se zna da su Ba- ščani u Bašču doselili poslije odlaska Ljaića iz Bašče. Negdje u to vrijeme, i poslije toga naseljena su ova nabrojana sela slavenskim plemenima. U Bašči i danas postoji arnautsko groblje.

Od dolaska Turaka, ilirska plemena- Albanci prelaze na islam i tako u ovim krajevima nastaje albansko stanovništvo muslimani, a sve do dolaska Turaka ovdje su živjeli Malisori.

Burni događaji XVII- og i XVIII-og vijeka , učinili su da su se odavde selila neka plemena, a druga se doseljavala. XVII i XVIII vijek, poznati su po velikim bunama naroda ovog kra- ja, u to vrijeme stanovništvo sela i gradova stradalo je od vojske, bolesti i gladi. Poslije svake pobune vojske su vršile odmazdu na narod: pljačkom, paljenjem i progonom pobu- njenog naroda. Seosko stanovništvo koje je i onako teško živjelo, isključivo od stočarstva, ostaje bez stoke. Život na aganskoj zemlji bio je veoma težak i jedino moguć uz gaje- nje stoke:Poslije svake pobune vojska je gušeći pobune duže ostajala i pojela stoku . Čifčije koji su živjeli na aganskoj zemlji, teško su preživljavali, jer car hoće svoje, aga hoće svoje, tako da seljaku ostaje malo ili ni malo. Razlika između seljaka koji živi na aganskoj zemlji i seljaka koji živi na svojoj zemlji bila je velika. Pitamo se ko je mogao da živi na zemlji Sandžaka koja je neplodna, a klima surova, zime duge i teš- ke, to je mogao samo onaj ko je držao stoku.

Od XVII-og do XX-og vijeka, harale su ovim krajevima ve- like zarazne bolesti, koje su nekoliko puta prepolovile sta- novništvo. Austrougarski rat sa Turcima u XVII-om vijeku, učinio je da su gradovi ostali poluprazni. Kada su Austrijanci potisnuli Turke prema istoku, svi do tada islamizovani Srbi, povukli su se sa turskom vojskom prema istoku i otišli za Tur- sku. Manji dio toga naroda sklonio se u planine. Albanci, bili oni katolici ili muslimani, nijesu mogli da odstupe na istok, odnosno u Tursku. Zna se da Arnauti nijesu primani u Tursku sve do dolaska na vlast Kemala Ataturka. Poslije razrijeđe- nosti stanovništva, Albanci sa sela hrle u gradove, posebno čifčije koji su bili pod velikim nametima aga i vlasti. Tako se sada gradovi naseljavaju pretežno albanskim stanovništvom sa sela. Sela postaju poluprazna, pa su age, begovi i vlasti morali da naseljavaju praznu zemlju po selima, ali opet ple- menima iz Albanije. Kada su Turci potisnuli Austriju sa ovih prostora, srpsko stanovništvo bježi prema sjeveru iz straha od odmazde i nove islamizacije. Albanska plemena sa sela bježe u planine Rožaja, Bihora i Rugove. Izvjesno vrijeme preživljavaju hraneći se mlečnim proizvodima, mesom i ra- znim travama. Kada su Turci i begovi vidjeli da je zemlja opu- stjela, proglašavaju amnestiju i albanska plemena se vraća- ju u svoje opustjele domove, dok se mali broj Srba vratio. Kasnije age nastavljaju da naseljavaju čifčije na ona imanja koja su ostala prazna, crnogorskim plemenima koja se kre- ću preko Sandžaka ka Srbiji. Oni se kratko zadržavaju u San- džaku, toliko dok nađu mjesto u Srbiji.

Kako su albanska plemena poznata po visokom natalite- tu, brzo Pešter a i cio Sandžak postaju tijesni.

Crnogorska i srpska plemena koja su pritiješnjena većin- skim albanskim stanovništvom naseljavaju se u prazna mje- sta po Srbiji. Tako je u Sandžaku ostalo samo albansko sta- novništvo, ostalih naroda bilo je malo. Po Ž.Petroviću stoji, da je odjednom iz sjeverne Albanije doseljeno Murića i Goša sa Kosova u selo kod Novog Pazara, 18 porodica na aganska imanja koja su ostala prazna. Dalje stoji, da su se malo zadržali u selu, te da su odmah prešli u N. Pazar, to su sve dokazi da u Sandžaku žive albanska plemena.

Arnautsko groblje pored Rožaja, kraj puta Rožaje – Peć, gdje nikada nije bilo naselja, znak je da su Arnauti u obraču- nu sa Turskom vojskom u Rožaju i oko njega, izginuli u XVII – om i XVIII – om vijeku. Poznato je da Turci nijesu dozvoljavali da se buntovnici kopaju u grobljима gdje su se kopali lojalni građani. To groblje nije bilo veliko, od prilike oko pedesetak grobova, na samoj ivici šume i livade na utrini. To groblje se dobro poznavalo sve do prolaska puta Rožaje – Peć, koji je prošao preko tog groblja. Sada je ostalo da se zove mjesto kod arnautskog groblja, jer praktično, tu se više grobovi ne poznaju. Na planini Šoljani, nekoliko kilometara iznad sela Dacići, nalazi se još jedno groblje usred šume, pored kara- vanskog puta Rožaje-Peć, takođe neveliko, gdje se i sada dobro poznaju grobovi, vidi se da je muslimansko, ali se ne zna kako je ono tu nastalo, usred šume, gdje nikada nije bilo naselja. To se može pretpostaviti, da je ono nastalo u nekoj od pobuna u sukobu vojske i komita.

Groblje zvano „Stara Kula“, na granici rožajske i kosovske teritorije, na planini Kula. Pored karavanskog puta, zna se kako je nastalo. Surova planina Žlijeb, koja se nalazi između Rožaja i Kosova, svake godine uzima svoj danak od sandžač- kog naroda. Kako je preko ove planine bio karavanski put iz Sandžaka za Peć, svake godine su ljudi umirali od studi i gladi. Surovi uslovi koji su ovdje vladali: snijeg, mraz, mećava, od- nijeli su mnoge živote putnika. Svi ovi slučajevi, ili skoro svi, kopani su u ovom groblju, koje se zove „Stara Kula“. Kosovo je bilo žitnica za cijeli Sandžak. Planina Žlijeb jedna je od najsurovijih planina, na kojoj može snijeg da dostigne preko 3. metra visine. Prevoj „Kula“ je mnogo visok i izložen strašnom vjetru, a temperatura se spušta do 40°celzijusa u minusu. Zato je tu stradalo mnogo ljudi i stoke, naročito tokom zime. Obližnja sela ispod ove planine, mnogo puta su učestvovala u spasavanju ljudi i stoke koji su bili zavijani nametima snijega.

1955. godine, smrzla su se dva mladića, Ljaići iz Plunaca, bila su to braća Tahir i Halil. Tahira smo našli, još je davao znake života, njega smo spasili i danas je živ, a Halil je bio na mjestu mrtav, to su bile zadnje žrtve Žlijeba.