Na mnogo mjesta se spominju Albanci u sandžaku mnogo ranije, ali masovno i u veliki grupama, tek od 1700-te godine, kada su progani iz Albanije i naselili Pešter. Pešter je prije bila nenaseljena, mjesta koja se najviše spominju na Pešteri su: Boroštica, Suvi Do , Kamešnica, Ugao, Reževići i to pišu svi oni koji pišu o naseljavanju Sandžaka albanskim plemenima. Pa za Kamešnicu ovako piše: Nadbiskup Zmajević, iz 1705. godine, kaže da kamešničku koloniju na Pešteri čine 251 kuća sa 1987 članova Malisora, koji su naselili Pešter početkom XVIII-og vijeka, bili su svi od roda katolici, pa su sa njima došli i njihoovi sveštenici, a dolazili su kasnije iz Rima, kako bi očuvali katolike od islamizacije. Oni su imali svoju bogomolju na Pešteri u Kamešnicii i Uglu, koju su Turci porušili 1711. godine, zbog toga što su za povartak Klemnti u Albanijiju, okrivili katoličke sveštenike sa Pešteri. Smatrali su da će im se najbolje osvetiti ako poruše crkvu. N atom mjestu podižu džamiju koja im je poslužila kao baza za islamizaciju Malisora.. Sela Kamešnica i Ugao, bila su najnaseljenija mjesta Klemintima. U njemu su boravili katolički misonari od 1718. do 1722. godine, i vršili popis klemntskih katolika na Pešteri i u nekim selima sjeničkog, rošajskog, tutinskog i pazarskog kraja.
U dokumentima stoji da su popisani sami Klimenti, međutim, popisani su i ostali Malisori, i to: Škrijelje, Hoti, Gege, Šalje i druga plemena, jer se zna sa su ovi, a ne Klimente, naseljavali neka sela koja su popisana, i to Crniš, Žirče, Kruševo i mnoga druga sela. Osim toga, misoionar su zabilježili da među pešterkim malisorima ima i mani broj pripadnika muslimanske i pravoslavne vjere. Ovaj podatak nas upućuje da je mnogo ranije bilo albanskih plemena u sandžaku, otud su svi muslimani koje pominje pisac. To su ilslamizirani Malisori, koji su ovde primili islam, prije 1722. godine, kada je vršen popis klementskih i drugih katolika u Sanđaku. Neki su katolici prešli u pravoslavnu vjeru, jer nisu htjeli u islam. Na drugo mjestu stoji da je 1721. godine, bilo 271 porodica sa 1.837 članova u kamešničkoj koloniji, te da se dio toga naroda vratio za Albaniju, oko 20 porodica. Međutim, prema nabrojanim selima vidi se da je u pitanju nešto šira teritorija, nego što je Pešter. Neka tada nabrojana sela naseljena Malisorima, pripadaju užoj okolini Novog Pazar: Kruševo, Gorandža, Janjičari, Dolac, Vučja Lokva i predgrađe N. Pazara. Takođe, u predgrađu N. Pazar, bilo je naseljeno oko 13 porodica- malisorskih katolika. U dokumentu se kaže da su to bili Klementi (Keljmendi).
Natalitet kod ovih plemena bio je visok, a ovaj kraj mnogo pasivan, pa je pogodovao samo stočarenju, te nije mogao prehranit sve stanovnike. Zbog toga su se oni dosta rano počeli iseljavati u gradove, ne masovno, ali stalno.
Od svih susjednih krajeva Pešteri, novopazarski kraj bio je najpovoljniji za njih, i najprivlačniji im je bio kao grad N. Pazar, pa su se u tom pravcu najviše selilo. Po nekim podacima stoji da se 1711. godine, vratilo u Albaniji nekoliko porodica. Ovdje de radi o Malisorima koji su se silom doselili na Pešer iz Murije, sjeverne Albanije, a to su današnji Murići. Oni su starinom Keljmendi, ali kada su ovdje došli prozvali su se po mjestu iz koga dolaze. Murija, i prihvatili prezime Murići. To je dokaz da se oni nijesu vratili u Albaniju, već da su naselili rožajsku teritoriju, gdje su sad najbrojnije pleme. Murići, pošto su napustili Pešter, nijesu se naselili samo u Rožaje, već na Kosovu, Rugovi, i Bihoru. Svuda su zadržali prezime Murići, osim u Bihoru, gdje su prihvatili prezimena po svojim precima, te sada u Bihoru nema toga prezimena.
Kao jako pleme, oni su na mnogo mjesta pokušali da se silom naseljavaju, pa je tako jedan njihov bajrak, kako su bili podijeljeni po bajracima, pokušao da se vrati u Albaniju, ali mu nije dozvoljeno, pokušao je da se silom naseli megdje u Zeti, Pošto je naišao na otpor Crnogoraca, gdje je i sam bajraktar poginuo, pleme se raspalo. Dio njihovog plemena vratilo se u sandžak, a dio se uputio prema Bosni. Pouzdano se ne zna gdje su se tačno naselili. Po nekim popodacima naselili su se negdje u okolini Foče.
U jednoj emisiji, na crnogorskoj televiziji, prikazana je jedna porodica čiji je predak takođe kao bajraktar, pogubio muričkog bajraktara. U toj porodici čuvaju se znamenja, odlikovanja i oružje njihovih predaka, međukojima je i puška muričkog bajraktara koga je pogubio njihov predakTako su Malisori-Murići, koji su napustili Pešter kao veliko pleme, naselili mnogo ,jesta, a najviše Rožaje, gdje su danas najviše pleme u Rožajama. Zbog teških uslova života na selima na aganskoj zemlji, gdje su živjeli kao čifćije, permanentno se sele u gradove.
Tokom špreseljenja Albanaca u gradove, svi menjaju prezimena, pa viče nijesu Keljmendi, Gege, Šalje, Hoti i dr., već se prozvaše po mjestima odakle su doselili i to: Kamešničani, Gluhavičani, Dukađinci, Rugovci, Dugopoljci, Crnišani itd. Ovi i mnogi drugi podaci govore da se i gradovi Sandžaka popunjavaju seoskim stanovništvom albanskog porekla. Od XVII-og vijeka do danas. Pogotovu od Drugog svjetskog rata, gradovi su se ustručili usled razvoja industrije i školovanja ljudi. Samim tim, sela su ostajala polupusta. Iz ovih podataka jasno je da je večinsko stanovništvo sela i gradova albansko, a ne bošnjačko, jer kako sam več rekao, Bošnjak potiče iz Bosne, i samo Bosanac može bit Bošnjak.
Mustafa Imamović, bosanski historičar ovako pojašnjava: „ Na drugom Bošnjačkom saboru u Sarajevu 28. 09. 1993. godine, plebiscitarno je prihvaćen naziv Bošnjak. To samo potvrđeno Dejtonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine 21. 11.1995. godine“. Od naziva bosanskih muslimani, preinačeno u Bošnjaci. Kakve veze sad imaju sa tim muslimani Sandžaka, koji su po ovim historijskim podacima pretežno albanskog porijekla. Proglašenje bosanskih muslimana Bošnjacima je stvar Bosne i bosanskog naroda, koji je krvavom ratu stvorili svoju državu i narod proglasio Bošnjacima. To je pravo naroda Bosne i Hercegovine. Nemaju pravo Bosanci da nam nadijevaju ime Bošnjak, kako nas je nazvao M. Imamović u svojoj historiji, što mi nijesmo, već Albanci, sa velikim „ A“.
Kada sam pisao o događajima XVII-og, XVIII-og, XIX -og i XX-og vijeka, ja sam objasnio da je još u XX-om vijeku bilo Arnauta u Sandžaku, a sve to sam potkrijepio dokazima. Ni u tursko vrijeme nije bilo popularno biti Arnaut, za to su oni napuštali svoja prezimena i uzimali prezime po osnovu mjesta odakle su došli. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zabranjeno im je bilo školovanje na Sandžaku i na Kosovu na svom jeziku. Za vrijeme Velike Albanije 1942. godine, u Rožaja i cijelog rožajskoj teritoriji, otvorene su škole na albanskom jeziku. !944. i 45. godine, opet su otvorene dvojezične škole, da bi 1946. godine, bile ukinute.
Socijalistička vlast znala je ko je ovaj narod, ali iz nekih razloga to im nije imponovalo, a to pitanje zašto su ukinute te škole, niko nije postavio, opet ne znam zašto. Sve to nije čudno, tako je htio sistem, ali je čudno kako smo mi dobrovoljno odrekli svog identiteta, a primili tuđi. Ako nas je prihvatila Crna Gora kao Bošnjake i Muslimane, prihvatila bi nas i kao Albance.
Odlomak iz knjige
Isljam Ljaić : Korijeni, Stotina godina ropstva u Sandžaku i na Kosovu (2021)
Razgovor o ovom članaku