Milan Lukić, prekaljeni, hladnokrvni i nemilosrdni ubica genocidnih namjera i tendencija, preciznije rečeno genocidaš, zakatančen u kazamatu Vangla, u gradu Tartuu smještenom u Estoniji tema je današnjeg razmatranja i razlaganja teme o kojoj je riječ. Zašto? Prosto iz razloga što je svojim nedjelima ovjekovječio jedan period, epohu koja je zadesila bošnjački narod ratnih devedesetih godina i sav čemer koji se sručio na žrtve kako smrtno stradale, tako i one koje su izgubile najvoljenije oplakujući ih i tugujući za njima ne do današnjih dana, nego dok su živi i oni i njihovi nasljednici.
Šta to učini u Višegradu, crni Milane?
Prema optužnici, ova neman i životinja kojoj je vjerovatno obdarenost razumom uskraćena od rođenja, prema optužnici se tereti da je između 14. i 27. juna 1992. u tada pretežno Bošnjacima naseljenom Višegradu, preciznije naselju Bikavac nemilosrdno spalio 140 žena i djece. Ispovjesti mnogih višegradskih Bošnjaka, žrtava ovog’ podmuklog džukca posvjedočile su kakve strahotične scene preživješe kroz vidne posttraumatske posljedice prouzrokovane nedjelima uniformisanih bandita, krvnika i zadojenika lažnim patriotizmom. Pravda ni na ovom, prolaznom svijetu zadovoljena nije, naprotiv, kako rekoše ljudi: „Živ se čovjek navikne na sve!“ Tugovasmo prije desetak dana za našim najmilijim, pretežno rodom iz Sandžaka, otetim u Štrpcima i beskrupulozno strijeljanim bez ikakvog povoda. Milan Lukić, zajedno sa bratom Sredojem je optužen kao otmičar stradalih tog kobnog dana ratne 1993. godine. I hoćemo li se konačno dozvati nečemu što zovemo pamet?
Interesantna izjava krvnika.
Proučavajući pojedine stranice, memoare i literaturu, susretoh se sa izjavom dotičnog koja ledi krv u žilama svakom zdravorazumnom biću. Naime, iako pijun na šahovskoj tabli, brutalni izvršilac, otmičar i ubica izjavio je krajnje intrigantnu izjavu. U tom trenutku on je kazao da u životu niti jedno književno štivo nije pročitao izuzimajući djelo „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića za kojeg pouzdano iz njegovih ličnih bilješki znamo kakvo je mišljenje imao o islamu i muslimanima podjednako i Bošnjacima i Albancima i komotno ga se kategorično može nazvati najistaknutijim književnim inspiratorom genocida nad muslimanskim življem zajedno sa vladikom Crne Gore iz 19. vijeka Petrom II. Petrović-Njegošem i njegovim nedjelom „Gorski vijenac“. Zapitajmo se, o pojedinci šta nam djeca u osnovnim i srednjim školama čitaju, makar SAMO za ocjenu, kako to neki vole sročiti!
Da li smo oprostili, da li smo zaboravili?
Sandžački narod svoju ranu zvanu Štrpci nije zaboravio, niti oprostio, niti će. Naša braća u Bosni i Hercegovini se zavisno od sredine drže, neki dobro, kao „ljuti“ i ponositi Krajišnici, sa druge strane nekima se ima mnogo šta zamjeriti po tom pitanju. Lično smatram da je grad Sarajevo, iako sam rođen u istom, najprije prešao sa jednog’ lista knjige na drugi sudeći po licima sa kojma se svakodnevno susrećem. Savjetovao bih Vas ovom prilikom da ovakve stvari, teška srca i duše spominjemo češće potomstvu koje ostaje izvlačivši pouke na čemu su to njihovi preci padali nemali broj puta. Ako u hadisu se bilježi da mumin nije onaj kojeg iz iste rupe zmija dva puta ujede, šta reći za nas kao cjelinu? Prosudimo sami…
Razgovor o ovom članaku