Autor knjige Ali Daci opisuje sve golgote kroz koje su prošli prognanici Albanci dok su ispred krvožednih srpskih vojnika pokušavali spasiti živu glavu bježeći iz svojih domova u Republici Kosova prema svojim rođacima i sunarodnicima, u općinu Rožaje (Roxhajë) i druge susjedne gradove i sela.
Kada autor Daci opisuje tešku situaciju oko zbrinjavanja izbjeglica u općini Rožaje, u čemu je i on lično imao veliku ulogu i uložio mnogo truda, iz priloženih podataka i informacija kojima je raspolagao tadašnji krizni štab općinskog Demokratskog saveza vidljivo je koliko su teške bile te krvave staze kosovskih ali i ostalih Albanaca. Kao starosjedioci na Ilirskom poluostrvu (Balkan), Albanci su tokom viševjekovne agresije genocidaša, naročito za vrijeme okupacije od tzv. Jugoslavije, bili na većem udaru od ostalih naroda i susjednih zemalja koje su inače bile žrtve srpske ekspanzionističke zločinačke politike.
Istina, bosansko-bošnjačka tragedija i žrtva srpske genocidaške agresije na BiH ’92. – ’95. godine bila je veća od ove albanske. Međutim, sveukupni napori srpske ekspanzionističke ideologije bili su kroz vijekove, izgleda, više usmjereni na minimiziranje albanskog faktora.
Konkretan primjer koji pokazuje srpsku ‘brigu’ za Albancima imamo i sa područja Crne Gore koja tada zvanično nije bila u ratu. Naime, genocidaške naoružane horde su napadale prognanike i na tim “mirnodopskim” područjima. Tako se dešavalo da često presreću grupe ili kolone nemoćnih, djece, žena i staraca. U takvim mnogobrojnim napadima srpskih oružanih snaga na prognanike, mnogi su izmasakrirani, a neki čak i namrtvo.
Također, srpski naredbodavci su se pobrinuli za ukidanje bilo kakvog školovanja djece prognanika. S tim načinom agresije je vrlo dobro upoznat i sam Daci koji je bio aktivno uključen u organiziranje kakvog-takvog školstva djece prognanika. Naime, zbrinjavajući prognanike iz Republike Kosova, Daci i njegovi saborci iz Kriznog štaba imali su velike teškoće u svojim nastojanjima da učenicima obezbijede minimalne uvjete za školovanje. S obzirom na to da Vlada Crne Gore (“srbija u manjem formatu”) nije željela ni da čuje o tom problemu, Krizni štab DS Rožaje doveden je u apsurdnu situaciju: morali su tražiti pomoć od Republike Kosova odakle su učenici i njihovi roditelji zapravo izbjegli (prognani).
Svi ti problemi su pomno planirani u Beogradu, odakle su dolazile naredbe za pojedinačne i opće napade na Albance. A podaci koje Daci navodi u svojoj knjizi upućuju upravo na to da je genocidašima bilo i ostalo veoma važno da maksimalno devastiraju albansko civilno društvo i uopće minimiziraju moć albanskog faktora na ovim prostorima.
Ono što je često primjetno među Sandžaklijama a još češće kod Bošnjaka-Bosanaca, kod neasimiliranih Albanaca manje, jeste ustaljena navika ili ozakonjeni genocidaški sistem kojim se drastično mijenja i iskrivljuje historija i pojedinačno događaji iz prošlosti a naši ljudi/narodi u to vjeruju.
Iako srbi često sami priznaju da je laž njihov “nacionalni interes”, kao što to na više mjesta u svojoj knjizi “Seobe” spominje genocidaš Dobrica Ćosić, ovdašnje žrtve svojim odnosom prema dželatu kao da govore “ne, niste vi lažovi, mi vam vjerujemo”. Zvuči nevjerojatno ali je istinito. U velikom procentu Bošnjaci, ali dijelom i Sandžaklije i Albanci uzimaju genocidaške tragikomične izmišljotine kao izvor informacija ili udžbenike za obrazovanje. Zato i ne čudi bezumno stanje velikog broja naših sunarodnika koji čak odobravaju donekle srpsku okupaciju i torturu. “Borba protiv albanskih terorista” i slične nebuloze su, nažalost, u prošlosti imale važnosti kod Bošnjaka koji su zaboravili na činjenicu da su genocidaši u posljednjih stotinjak godina na području Ilirskog poluostrva (Balkana) pobili, prema nekim procjenama, blizu sto hiljada djece “terorista” !!
Ne jedno, dvoje ili petoro djece koja bi mogla biti “slučajno pogođena granatom kojom su gađani legitimni ciljevi terorista”, već hiljade i hiljade djece. Od nerođene, zatečene u stomaku svojih majki, beba od pola godine ili godinu dana starosne dobi, do tinejdžera i curica sa 12 ili 14 godina. Ta djeca su, osim topovskim granatama, ubijana snajperima, noževima, vatrom (živa spaljivana) itd.
Nevjerovatno je to koliko su karpatski genocidaši kroz historiju bili krvožedni, a još nevjerovatnija je tolerancija žrtve. Čak, kod određenog procenta Bošnjaka utvrđeno je postojanje psihičke bolesti zvane “Shtockholmski sindrom”.
(Za one koji ne znaju: glavna odlika te bolesti jeste da žrtva osjeća potrebu za nastavkom nasilja koje je doživljavala od nasilnika/dželata.)
Upravo zbog toga je i važno sebe i druge podsjećati jer je insan po svojoj prirodi zaboravan (Ar.: insan = zaboravko). Autor knjige Ali Daci tako i namjerava, tj. da podsjeti ovdašnje potencijalne žrtve šta ih čeka od genocidaša ukoliko se ne budu organizirali i ujedinili svoje odbrambene snage. Dakle, osim što mlade generacije mogu saznati i upoznati srpski genocidaški kod, ovakva štiva nastala na osnovu iskustva iz bliske prošlosti podsjećaju i nas koji već poznajemo srbe.
Naprimjer, tokom jednog od brojnih napada na prognanike na području općine Rožaje, u mjestu Kaluđerski Laz, nakon što su srpske oružane bande (vojne i paravojne) zapucale po koloni žena, djece i staraca, jedna žena je uzela bijelu maramu sa svoje glave i njome mahala dajući tako dodatni(!) znak napadačima da su u pitanju nemoćni civili, ta nesretnica je odmah dobila odgovor – metak u glavu. Iz ovoga, ali i iz brojnih drugih primjera se jasno vidi da srbi apsolutno ne priznaju nikakvu nemoć niti bespomoćno stanje žrtve.
Stoga je saradnja, homogenizacija ili ujedinjenje Albanaca, ili pak kombinacija tih procesa i stanja, nužno potrebna i to na način da sve to bude ozakonjeno i institucionalizirano. Ali to je posebna tema i širok segment sveukupne odbrambene borbe.
Uglavnom, autor konkretnim primjerima iz ličnog i iskustva svojih bližnjih (rođaka, komšija, prijatelja itd.) pokazuje i prikazuje posljedice koje podnose žrtve kada su nemoćne pred srbima, ali i doprinosi preciznijem upoznavanju genocidaškog koda (ne)sorte koja je prije nekoliko vijekova dovedena s Karpata da bi služila tadašnjim moćnicima a koja se vremenom pretvorila u ogromnu zmiju otrovnicu. Zapravo, taj nesoj i jeste bila zmija još i tada, ali su je vlasnici i kasnije komšije ojačali.
…
Osim što opisuje stradanja prognanika koji ni u prognaništvu, na teritoriji Crne Gore, nisu imali mira od svojih dželata genocidaša, autor opisuje i teror koji su jugoslovenske oružane snage sprovodile nad onima koji su pružali pomoć unesrećenima.
Žitelji naselja iz općine Rožaje bili su izloženi svakodnevnom maltretiranju.
Također, Daci opisuje i stradanja u nekim dijelovima Republike Kosova. Iz izjava brojnih prognanika, koje su davali tokom rata ili kasnije, može se jasno ocijeniti da su genocidaši bili temeljito i detaljno instruirani od Beograda da maksimalno devastiraju albansko civilno društvo. Tako jedan od Dacijevih sagovornika opisuje situaciju u gradu Peć (Pejë) i kaže da je tamo vidio samo vojnike, policajce (srbe) i Rome. Genocidaši su omogućili Romima da zauzmu albanske kuće nakon što su iz njih oružane snage srbije protjerale Albance (civile).
U protjerivanju albanskog stanovništva iz kuća učestvovali su, pored vojno-policijskih snaga i civili srbi.
…
Autor sasvim logično prikazuje sličan položaj žrtava iz albanskog, sandžačkog i bošnjačkog etničkog korpusa, jer su sve tri ove skupine/naroda bile kroz bližu ili dalju historiju žrtve srpske zločinačke hegemonije.
Naravno, u Republici Kosova i na području Malesije najveća žrtva su bili Albanci, s obzirom na to da su u tim zemljama najbrojniji. Međutim, Daci podsjeća na tragediju koju su Bošnjaci doživjeli u Bosni i Hercegovini, te upoređuje srpske genocidaške metode koje su koristili u svim ovim zemljama u kojima se našla njihova čizma (vojska).
Iako je vrlo privržen svojoj albanskoj naciji, Daci se zanima i za ostale žrtve, te ne izostavlja empatiju ni prema Bošnjacima. Čak i pored činjenice da su u bližoj ili daljoj historiji pojedini bošnjački funkcioneri/predstavnici ili određeni procent tog naroda svjesno doprinosili/pomagali genocidašima u realizaciji zločinačkih projekata i planova. (Raif Dizdarević ’80-tih godina, ili današnja podrška “nemijenjanju granica”).
Daci u svojoj knjizi, pored opisa patnje i truda albanskog stanovništva za oslobođenje, ističe poseban doprinos pojedinaca u toj oslobodilačkoj borbi ili u spašavanju prognanika. Autor s pravom iznosi mišljenje i inicijativu da u albanskim gradovima i naseljima nazivi ulica, trgova, škola, ustanova i drugih javnih mjesta trebaju biti po imenima tih junaka koji su se žrtvovali za slobodu i spas Albanaca.
…
Ono što je važno, s više aspekata, a što autor napominje i opisuje, jeste krajnje ignorantski odnos a nekada čak i opstrukcija od crnogorskih državnih organa prema svim tim dešavanjima odnosno nastojanjima Albanaca da dođu do minimuma pravde. Osim što su dozvolili sasvim slobodan ‘lov’ na civile, cg. organi vlasti (pravosudni, zakonodavni, izvršni, sigurnosni sektor) su i kasnije opstruirali pravdu i pravo. To su najbolje mogli vidjeti i posljedice takve politike osjetiti oni koji su pokušavali pokrenuti krivični postupak, tužbama i prijavama, protiv počinitelja ratnih zločina. Ali Daci i njegov saradnik u tom poduhvatu advokat Velija Murić su zahvaljujući svojoj velikoj upornosti uspjeli dokumentovati i pravosudnim organima dokazati da je procesuiranje zločinaca zakonska obaveza koja se može ispuniti.
…
Na kraju, ono što mi je zapelo za oko a s čim se ne bih složio u tekstu ove knjige jeste to što se za prognanike upotrebljava izraz “izbjeglice”. U ovom slučaju, gdje je srpska genocidaška oružana mašinerija očigledno bila pripremljena i upotrijebljena za protjerivanje (progon !) cjelokupnog albanskog stanovništva, mnogo je preciznije i pravilnije za žrtve tog terora upotrijebiti izraz ‘prognanici’ umjesto “izbjeglice”, jer su oni zaista prognani. Izbjeglica može biti onaj koji je prognan ali i neko ko je svojevoljno otišao iz svog doma. U ovom slučaju, srpskog genocida nad Albancima, niko nije svojevoljno otišao. Svi koji su napustili svoje kuće, prethodno su dobili naredbu od srpskih agresorskih komandanata ili im je život bio ugrožen a to je dovoljan razlog da žrtva stekne status prognanika.
E sad, moguće je da je prevodilac s Albanskog na Bosanski jezik pogriješio tokom prevođenja knjige, te je upotrijebio riječ “izbjeglica”. Inače, prevod bi mogao biti bolji, mada i ovakav (s malim greškama) ne umanjuje važnost, značaj i vrijednost knjige.
Ali Daci za svoj rad koji je uložio i značaj knjige zaslužuje čestitke.
Razgovor o ovom članaku