Kada su 19. decembra 1995. godine, izašli iz zatvora, čelni ljudi tadašnje SDA Crne Gore, njih 21, zbijali su šale – da im je Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, abolirajući ih na taj dan, podvalio, jer im je podmetnuo svoju krsnu slavu – Svetog Nikole Čudotvorca, tzv. „Nikoljdan“, da je i oni, htjeli ne htjeli, moraju proslavljati. Naravno, oni kao svoj dan izlaska iz zatvora i dan oslobađajuće presude crnogorskog Vrhovnog suda, a ne kao „Nikoljdan“, ali ipak će se taj važan datum „proslavljati“ na dan slave sada pokojnog Momira Bilatovića – 19. decembar. No, šta je tu je, sveti Nikola se naravno slavi od svojih pristalica, ali dan izlaska SDA čelnika iz zatvora je već zaboravljen.Ipak, da 19. decembar 2020., koji pada tačno na 25-to godišnjicu izlaska sa robije ovih ljudi, ne bi prošao bez podsjećanja, pobrinuo se Harun Hadžić, jedan od SDA lidera koji je ovih dana objavio zbirku svojih dugo najavljivanih zatvorskih pjesama pod naslovom Sjećanje na Karamonte -pjesme iz zindana.
Autor u ovoj knjizi objavljuje 48 svojih pjesama, koje su većinom nastale za vrijeme njegovih zatvorskih dana 1994, i 1995. godine. Naime, autor je, kao predsjednik političke stranke SDA Crne Gore, sa još 20 drugih svojih partijskih kolega, bio uhapšen pod optužbom da želi putem rata stvoriti državu Sandžak. U tom montiranom sudsko-policijskom procesu nepravosnažno je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 7 godina, dok su njegove partijske kolege dobile zajedno 80 godina zatvora. Za vrijeme hapšenja, isljeđivanja i pritvora svi uhapšeni su bili podvrgnuti mučenju, ponižavanju, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, te stravičnoj torturi od strane zvaničnih policijskih i istražnih organa Crne Gore. Autor je u pritvoru proveo 23 mjeseca, od kojih 17 mjeseci u samici, nakon čega je sa svojim kolegama oslobođen optužbe i pušten na slobodu uz djelimičnu novčanu nadoknadu zbog neosnovanog lišenja slobode. Sve to je dalo inspiraciju autoru da napiše ove zatvorske pjesme i objavi ih u ovoj knjizi pod naslovom: Sjećanje na Karamonte – pjesme iz zindana. U pjesmama autor prikazuje svoje hapšenje, istragu i zatvorske dane, kao i torturu i druge nezakonite radnje crnogorskih državnih organa.
Na kraju knjige autor je priložio citate iz domaćih i međunarodnih dokumenata koji zabranjuju mučenje, ponižavajuće postupanje, prijetnje, zastrašivanje, iznuđivanje priznanja i diskriminaciju uhapšenih. Knjiga je štampana u SaTCIP Vrnjačka Banja, na formatu A-5, na 210 stranica, u izdanju EUROPRSPEKTIVE iz Novog Pazara, u simboličnom tiražu od svega 100 primjeraka.
Recenzenti knjige su dava ugledna profesora – prof. dr Džemaludin Latić i prof. dr Mehmed Slezović.
U svojoj recenziji prof. dr Džemaludin Latić, između ostalog piše: „U svoje vrijeme, boreći se protiv totalitarnog komunističkog režima u Sovjetskom Savezu, Aleksandar Solženjicin i Varlam Šalamov, savjetovali su svoje istomišljenike pisce da samo bilježe, pišu i šalju u svijet sve što saznaju o nasilju i torturi nad nedužnim građanima – ne osvrćući se na formu tih zabilješki. Tako je nastao Arhipelag Gulag, a ni Priče sa Kolime nisu ostale bez takvog stilskog postupka. Jednostavno, život pod okrutnom vlašću ispisivao je najbolje, najzamršenije i najpotresnije fabule i sižee. Pjesme iz zindana Haruna Hadžića su zapisi ispisani upravo po Solženjicin-Šalamovom savjetu: oni su plod diktata autorove savjesti koja je morala da svjedoči o laži, nasilju i torturi koju je nekadašnja državna tvorevina Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) koju su, kao što znamo, činile Srbija i Crna Gora („dva oka u glavi“), provodila nad cijelim jednim narodom, Bošnjacima Sandžaka i C. Gore, posebno nad 21 političkih aktivista, mahom iz Stranke demokratske akcije Crne Gore, (plus 24 iz Novog Pazara), pohapšenih u raciji pod kodnim nazivom „Lim“ u januaru-februaru 1994. g. Autor, Harun Hadžić, tada je bio predsjednik SDA C. Gore, zbog čega je pretrpio možda i najveće nasilje i torturu, čak i inscenirano odvođenje na strijeljanje. Bio je isljeđivan u bunkerima pod zemljom, na nepoznatim lokacijama, kao i njegovi saborci. Svima njima su vlasti C. Gore (u to vrijeme, predsjednik C. Gore je bio Momir Bulatović, a premijer Milo Đukanović) montirale krivicu prema kojoj su se zalagali za „državu Sandžak“, što je podrazumijevalo cijepanje teritorija Republike C. Gore i destabilizaciju regiona sa krvavim posljedicama“.
Dok, osvrćući se na knjigu „Kara-Monte“, profesor dr. Mehmed Slezović ističe: „Poetski iskazi Haruna Hadžića o svom robijaškom i političkom iskustvu, zapisi su o stanju duše i njenoj unutrašnjoj drami na putu spoznavanja ozbiljnosti političkog delanja. Kao takvi dotiču se usuda spoznaje stvarnosti, dramatike i metafizike egzistencije, preinačujući životne događaje u pjesnički doživljaj. Autor je sklon pjesničkoj meditaciji kroz koju autentični doživljaj i potonja misao teže ispovednom tonu i preko njega postignutoj saglasnosti emocije i sagledane životne i političke istine. Proistekla iz onog krajnjeg stanja samotnosti i samoispitivanja kao svojevrsni glas tišine i opomena duši, ova poezija se čita ne samo kao dokument jednog vremena već i kao vid otpora kršenju ljudskog dostojanstva i slobode pred silom vlasti i političke represije kao realnim oblicima moći nad krhkom ljudskom jedinkom. Ostaju urezani u svijest njegovi stihovi: ‘A onda u samici mojoj sve utihne, samo čujem kudret sahat, kako krati ovozemnu prolaznost, pa uzimajući abdest i donoseći nijet, po ko zna koji put, osviće mi sabah, dok čekam presudu, u samici broj 13.’ Nešto vizionarsko u ovim stihovima domašilo je kroz protekla desetljeća do nas nagovještavajući globalne distopijske trendove koji prete ukupnom čovečanstvu“
Razgovor o ovom članaku