Antički pisci, epigrafski spomenici na grčkom i latinskom jeziku, te natpisi na ilirskom novcu, spominju brojna plemena na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka.
Lokaciju ilirskih plemena u nekim je slučajevima lako odrediti, ali naravno samo za ono razdoblje za koje o njima postoje pisani podaci. Što je ranije s tim plemenima bilo, kojim su se pravcima kretala, ako su se kretala, pitanja su na koja teško da ćemo ikada moći odgovoriti. Jednako tako možemo nagadati što se dogodilo s onim plemenima koja spominju stariji pisci i kojima se gubi svaki trag.”
Polazeći od juga prema sjeveru susrećemo sljedeća veća plemena za koja se može pretpostaviti da pripadaju ilirskom etnosu:
Na krajnjem jugu, uz jonsku obalu, najprije su plemena koja su nastavala Epir (Atintani, Haonci. Molossi i dr.). Ne pripadaju porodici ilirskih plemena, ali ih antički pisci nisu ubrajali ni u Helene. Smatrali su ih polubarbarskim, a to njihovo mi- šljenje potvrduje analiza onomastičke grade s tog područja. Očito je da su ta ple- mena u starija vremena bila srodnija susjednim Ilirima, negoli Helenima, ali da su se postupno helenizirala.”
Sjeverno od njih nastanjeni su ilirski Taulanti, koji su u ranije doba imali svoja sjedišta sjeverno od Drima, da bi se kasnije spustili na jug, u okolicu grčkih kolonija Dyrrhachiona i Apollonije. Prema nekim izvorima, to je pleme bilo sastavljeno od nekoliko manjih, kao što su Helidonci (Chelidonioi), Sesareti, Abri (Abrei), Partini (Parthini),” ali se često ta plemena spominju i kao samostalna. Slično kao i Taulanti, i njihovi se susjedi Enhelejci (Encheleae) takoder pomiču od sjevera prema jugu.
Cini se da su oni najprije živjeli oko Bokokotorskog zaljeva, ali ih kasnije nalazimo a krajnjem jugu ilirske zemlje, izmedu Taulanta i epirskih Haonaca. Prema Ohrid- kom jezeru živi pleme Dasareta (Dassaretae), sjeverno od tog jezera, oko Crnog Prima, nalaze se Penesti (Penestae), a blizu njih Pirusti (Pirustae) vrsni rudari oji će kasnije, u rimsko doba, odlaziti u Daciju na kopanje zlata. Vjeruje se da ostatak njihova imena nalazi u nazivu grada Perasta u Boki kotorskoj. Južno od kadarskog jezera, u današnjoj sjevernoj i srednjoj Albaniji, živi niz manjih pleme a, među kojima treba spomenuti pleme Albana (u Ptolemeja u obliku Albanoi), malo o značenju i veličini, ali važno po tome što će po njemu današnji Albanci dobiti voje nacionalno ime.
Oko Skadarskog jezera (Lacus Labeatis) žive Labeati (Labeates), do njih prema stoku Scirtoni (Scirtones), a onda prema sjeveru plemena Dokleata (Docleates) koji u svoje plemensko ime dobili po imenu glavnog plemenskog središta Dokleji (Doclea, Hanašnja Duklja kod Titograda u Crnoj Gori), gdje se po nekim autorima rodio i imski imperator Dioklecijan, pa Melkumani (Melcumani), Deremisti (Deraemistae), između Boke kotorske i Pelješca Pleraci. Slijedi pleme Ardijejaca (Ardiaei, Vardaei) zoje će u borbama protiv Rimljana odigrati jednu od glavnih uloga. Oni su ranije, ve do IV. st. pr. n. e., imali svoja sjedišta na desnoj obali Neretve, ali su se odatle morali seliti pod pritiskom Kelta. Najprije su prešli na lijevu obalu rijeke, a onda ranije, su išli prema unutrašnjosti gdje se sukobljuju s Autarijatima. Nakon što su izgubili rat s tim plemenom, sele se prema moru i zauzimaju obalu od Neretve prema jugu, sve do Vojuše u Albaniji. U III. st. pr. n. e. nalaze se na vrhuncu svoje moći. Ubrzo dolaze u sukob s Grcima i Rimljanima, i nakon što su protiv Rima doživjeli defi- nitivan poraz 135. god. pr. n. e. moraju se seliti ponovno prema unutrašnjosti. Ne- navikli na sjedilački život, daleko od mora, u surovoj novoj postojbini, gotovo su potpuno izumrli u doba kada o njima piše Plinije Stariji (1. st.).
Oko Neretve obitavaju takoder i Daorsi (Daversi), kojih se plemensko središte nalazilo u velikom utvrđenom naselju, otkrivenom i istraženom, kod Ošanića neda- leko Stoca u Hercegovini. Njima na sjeveru živjeli su Dalmati (Delmati), glasoviti po svojim dugotrajnim i ogorčenim ratovima što su ih vodili s Rimljanima; zbog tih borbi oni su za Rimljane postali sinonim za ilirski otpor njihovoj penetraciji na istočnu jadransku obalu, pa su zato i prozvali svoju provinciju na zapadnom dijelu Balkana Dalmacijom. Dalmati su najprije, koliko možemo pratiti njihove pokrete na osnovi vijesti u antičkih pisaca, živjeli u unutrašnjosti, u današnjoj Hercegovini, gdje se nalazilo i njihovo plemensko središte Delminium. U III. st. pr. n. e. spustili su se na more zauzevši obalu izmedu Krke i Cetine.”
Od Krke na sjever, uz morsku obalu, stanovali su Liburni, pleme koje je u prvoj polovici I. tisućljeća pr. n. e. bilo dominantno na Jadranu, ali kojih je moć kasnije opala. U IV. st. pr. n. e. Liburni, iskoristivši neprilike koje su njihovi susjedi Japodi imali zbog navale Kelta, proširuju svoj teritorij, na njihovu štetu, zauzevši cijeli obalni pojas sve do Raše u Istri i otoke pred njim, uključujući i Kvarnerske.”
Japodi (Japodes, lapydes) zauzimaju veliko područje izmedu Sane na istoku, Zrmanje i Velebita na jugu, Jadranskog mora na zapadu (do IV. st. pr. n. e.). U Istri su rijekom Rašom graničili s Histrima, a ostatke njihove materijalne kulture nala- zimo i u južnim dijelovima Slovenije. U prvoj polovici I. tisućljeća pr. n. e. to pleme, zajedno s Liburnima, ima mnogo veću ulogu u dogadajima u jadranskom bazenu, negoli kasnije. Japode nalazimo, kao što smo spomenuli, medu onim plemenima koja nemaju pristupa u vjerskim obredima opisanim u Iguvinskim tablicama, pa su oni u to doba (V-IV. st. pr. n. e.) bez sumnje bili prisutni u srednjoj Italiji. Pretpostavlja se da su i Japodi sudjelovali u seobama balkanskih naroda od kraja brončanoga doba dalje prema obalama Apeninskog poluotoka.
Od Raše na zapad do rijeke Reke na sjeveru i do granica Veneta na sjevero- zapadu žive Histri po kojima je današnja Istra dobila ime. O njima je teško govoriti kao o čisto ilirskom plemenu jer se na istarskom poluotoku miješaju venetski i ilirski etnički elementi. Ipak, materijalna kultura Histra mnogo je bliža ilirskoj, pa se i o tom plemenu može govoriti kao o pretežno ilirskom.
U unutrašnjosti živi čitav niz plemena, od kojih su neka vrlo dobro poznata iz povijesnih i epígrafskih izvora. Idući ponovno od juga prema sjeveru susrećemo najprije Makedonce, o kojih je podrijetlu i etničkom karakteru mnogo raspravljano u znanosti. Grci ih sve do V-IV. st. pr. n. e. uvrštavaju u barbarske narode, ali s vremenom, a posebno od njihova kralja Filipa II i dalje, Makedonci se ubrzano heleniziraju, tako da ih Polibije u II. st. pr. n. e. smatra Grcima. Slično je bilo i s njihovim susjedima Peoncima (Paeones), koji su bez sumnje ilirskog podrijetla,” ali koji su od IV. st. pr. n. e. gotovo potpuno helenizirani. Peonci su zauzimali po- dručje srednjeg Vardara (Axios) i oko njegovih pritoka Bregalnice (Astibos) i Crne Reke (Erigon) sve do rijeke Strume (Strymon). U starije doba čini se da je to pleme bilo mnogo raširenije, sve do Egejskog mora.
Sjeverno od njih prattiralo se veliko pleine Derdanacs (Dardani). Oni su, u doba kad o prostoru što su ga oni zauzimali možemo prosudivati na osnovi onoga što pišu antički pisci, nastavali gotovo cijelu današnju južnu srednju Srbiju zapadno od Morave, kao i dio istočno od Morave.ave do gornjeg toka rijeke Peka (Pingus) i Timoka (Timachus), sjevernu Makedóniju i Kosovo.” Po geografskoj rasprostranje nosti to je pleme bilo veće od svih ostalih, no nije bilo jedinstveno, nego se sastojalo od niza manjih plemena.
Zapadno od Dardanaca živi pleme Autarijata (Autariatae) i Dezitijata (Daesitia- tes). Autarijati su, prema riječima Strabona, jedno vrijeme bili najveći i najmoćniji ilirski narod. Iz oskudnih podataka nije moguće točno odrediti prostor na kojem su živjeli, ali se približno može reći da su njihova sjedišta bila u istočnoj Bosni oko rijeka Tare (koje se ime dovodi u vezu s Autarijatima) i Lima, pa sve do Morave, na istoku. Dezitijati žive u srednjoj Bosni, a blizu njih Dindari, Deuri, Deretini, Mezeji (Maczaei) i druga manja plemena.
Poslije dolaska Kelta u Podunavlje i na Balkan živi južno od Save, oko Dunava i oko Morave veliko keltsko pleme Skordiska (Scordisci). Njima na sjeveru, izmedu Save i Drave, žive Amantini, uz sam donji tok Save Breuci, dalje uz Savu prema zapadu Oserijati (Oseriates), Kolapijani (Colapiani), kojih ime ima veze s imenom rijeke Colapis, današnje Kupe, oko koje su imali svoja sjedišta. Pleme Jasa (lasi) prostiralo se na području izmedu Save i Drave, po prilici na potezu od Varaždina do Daruvara.” Spomenuta plemena izmedu Drave i Save pripadaju skupini panonskih plemena, a Panonci po nekim stručnjacima nisu Iliri, a po nekima jesu.
Najstarija povijest tIlira” obavijena je tamom pretpovijesti. Ne možemo se ni nadati da ćemo ikada saznati što se sve odigravalo na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka potkraj II. i u prvim stoljećima I. tisućljeća pr. n. e., koji su sve narodi lutali tim prostorima, koja su se plemena međusobno borila za pašnjake, za rudna ležišta, za trgovačke putove, koje su se pomorske bitke odigrale na moru za prevlast na Jadranu. Pisanih izvora za to doba nemamo, a arheologija nam daje samo rijetke ostatke materijalne kulture koji omogućuju da se stvori tek okvir u kojem su se povijesni događaji odigravali.
U nedostatku drugih izvora arheološki nalazi mogu biti dragocjeni za utvrđivanje ako ne toka povijesnih događaja, a onda bar njihova postojanja. Tako nam je slučajni nalaz jedne minijaturne brončane šipke u obliku razapete volovske kože (zapravo u obliku dvostruke sjekire, koju su Grci nazivali labrys, a Rimljani bipennis) iz Makarske otkrio nepobitnu prisutnost egeokretskih brodova na Jadranu potkraj bron- čanoga doba. Zatim, nalazi mačeva, noževa i drugog materijala mikenskog tipa u Albaniji govore možda samo o trgovačkoj razmjeni izmedu tada cvatuće mikenske kulture na grčkom kopnu i protoilirskih populacija u Albaniji, ali činjenica da je u većini slučajeva riječ upravo o oružju omogućuje i drukčije zaključke.
Na slična razmišljanja o onome što se moglo dogadati u to davno doba u tom dijelu Balkana navode nas i brojni drugi nalazi, ali se, nažalost, nerijetko dogada da razni arheolozi, eksplicirajući isti arheološki materijal, dolaze do posve oprečnih zaključaka, pa nas to prisiljava da budemo oprezni kad arheološki materijal želimo iskoristiti za rekonstrukciju povijesnih događaja, ili čak okvira unutar kojeg su se ti događaji mogli odigrati.
Neke povijesne fenomene iz te daleke prošlosti možemo takoder identificirati na osnovi mnogo kasnijih pisanih izvora, u kojima je zabilježeno sjećanje, odnosno tradicija na nešto što se dogodilo mnogo ranije. Tako smo u mogućnosti, zahvaljujući vrlo oskudnim pisanim izvorima kombiniranim s onim što je arheologija ustanovila, govoriti o jednom prilično dugom razdoblju u toku prve polovice 1. tisućljeća pr. n. e. kada su ilirska plemena Liburni i Japodi vršili potpunu pomorsku kontrolu nad Jadranskim morem.
Discussion about this post