Vučićeva teza da je svako današnje nasilje u svijetu direktna posljedica intervencije protiv SR Jugoslavije nije ništa drugo do spin, historijski revizionizam i, ogoljeno rečeno – masna laž.
“Svaki rat koji traje u svijetu, svako nasilje danas, poništavanje principa i zakona danas, sve to nije počelo jučer, počelo je 24. marta 1999. godine. I ako neko danas pita zašto se krši međunarodno pravo, jedini tačan, jedini ispravan odgovor je zbog dozvole koja je za to izdana 24. marta 1999. godine”, besramno je govorio Vučić na platou ispred Galerije Narodnog muzeja u Vranju.
Suprotno Vučićevim tvrdnjama, međunarodno pravo nije počelo umirati na nebu Srbije 1999. godine. Ono je počelo krvariti 1991. godine, a kraj mu se počeo nazirati u masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pod čizmama vojske i paravojski kojima se komandovalo iz Beograda.
“Zašto se silom i bombama utjeruje red? Zašto ubistva i dužnosnika i civila, zašto uništavanje infrastrukture, rušenje čitavih gradova, zašto tako javno strijeljanje svake humanosti i empatije? Samo je jedan odgovor: zbog 24. mart 1999. godine”, dodao je on.
Šešeljev jastreb
Ako Vučić traži “dozvolu za kršenje zakona”, neka je potraži u arhivama Haškog tribunala. Pravosnažne presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju, čelnicima Službe državne bezbjednosti Srbije, jasno su dokazale direktnu odgovornost vrha tadašnje države za udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To što Slobodan Milošević nije dočekao presudu, ne briše činjenicu da je SR Jugoslavija bila generator, finansijer i ideološki mozak svakog rata devedesetih – od Slovenije, preko razaranja Vukovara, do opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici.
Aleksandar Vučić danas govori o “humanosti i empatiji”, ali zaboravlja podsjetiti javnost gdje je on bio dok je “međunarodno pravo” navodno još bilo živo. Bio je desna ruka Vojislava Šešelja, jastreb Srpske radikalne stranke, poručivao da će za jednog Srbina ubiti 100 muslimana, čovjek koji je s Jevrejskog groblja iznad Sarajeva posmatrao grad u plamenu. Upravo s tih položaja, s kojih su četnici sijali smrt među civilima, Vučić je sticao svoju političku naobrazbu.
U tom kontekstu, zastrašujuće zvuči podsjećanje na fenomen “Sarajevo safarija” – monstruozne prakse u kojoj su bogati stranci plaćali da s položaja oko Sarajeva pucaju na žive ljude kao na divljač. Vučićeva tadašnja ideologija bila je moralni okvir koji je takve zločine omogućio. Danas taj isti čovjek drži lekcije o “javnom strijeljanju humanosti”.
Posebno poglavlje Vučićeve vladavine čini njegova nevjerovatna sposobnost da agresora predstavi kao žrtvu. Svi se sjećamo 2015. godine i komemoracije u Potočarima. Umjesto da to bude dan pijeteta prema 8.372 žrtve genocida, Vučić je vještim spinovanjem incidenta s kamenovanjem uspio fokus svjetske javnosti prebaciti na sebe. Od dženaze žrtvama napravio je dramu o ugroženosti sopstvene glave, još jednom izigravajući žrtvu na mjestu gdje je njegova politika ostavila pustoš.
Posljedica krvave politike Beograda
Vučićevi argumenti protiv NATO-a zanemaruju ključnu činjenicu, a to je da intervencija 1999. nije bila uzrok, već posljedica decenijske krvave politike Beograda, koja je kulminirala masovnim progonima i zločinima na Kosovu.
On danas koristi retoriku o “teritorijalnom integritetu” samo kada mu to odgovara, dok istovremeno njegova politika “Srpskog sveta” nastavlja destabilizirati susjedne države, prije svega Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, koristeći iste metode hibridnog rata koje je učio od svojih mentora.
Njegova vladavina u Srbiji počiva na gušenju medijskih sloboda i kreiranju paralelne stvarnosti u kojoj su Srbi vječite žrtve, a on njihov jedini spasitelj. No, istina je neumoljiva. Međunarodno pravo nisu ubile NATO rakete, ubili su ga oni koji su rušili gradove, otvarali logore i punili masovne grobnice dok je mladi Vučić s ponosom obilazio frontove.
Izvor: Stav.ba
Discussion about this post