(Esej povodom teksta Esad Rahić o „bugarizaciji“ Bošnjaka i Goranaca)
Ovo tim prije što se u javnom diskursu, paralelno s kritikama prema Bugarskoj, pojavljuju i optužbe na račun pojedinaca i organizacija iz albanskog društvenog i kulturnog prostora, kojima se pripisuje navodna uloga u „asimilaciji“ ili „albanizaciji“ Bošnjaka Sandžaka. Takav diskurz ne samo da je metodološki problematičan, nego i društveno opasan.
Asimilacija kao pojam: između nauke i političke propagande
U društvenim naukama, pojam asimilacije ima jasno definisano značenje: riječ je o dugoročnom, sistemskom i najčešće državnom procesu u kojem manjinska zajednica, pod pritiskom institucija, gubi vlastiti jezik, kulturu i identitetske oznake u korist dominantne većine.
U tekstu Esada Rahića, međutim, pojam asimilacije koristi se široko i nediferencirano, gotovo kao politička etiketa. Saradnja, kulturna bliskost, zajednički projekti ili historijska solidarnost među narodima – posebno između Bošnjaka i Albanaca – implicitno se predstavljaju kao potencijalna prijetnja identitetu. Time se briše ključna razlika između dobrovoljne interakcije i prisilne asimilacije.
Takav pristup nije naučno utemeljen. Naprotiv, on banalizira stvarne historijske primjere nasilne asimilacije, čime se umanjuje njihova ozbiljnost.
Goranci i Torbeši: nelegitimna analogija
Posebno je problematično pozivanje na sudbinu Goranaca i Torbeša u Bugarskoj ili Sjevernoj Makedoniji kao navodni dokaz opasnosti koja prijeti Bošnjacima Sandžaka.
Goranci i Torbeši predstavljaju specifične etnolingvističke i kulturne zajednice, čiji su identitetski procesi rezultat različitih historijskih, državnih i socijalnih okolnosti. Njihova iskustva ne mogu se mehanički preslikavati na Bošnjake Sandžaka, niti se mogu koristiti kao univerzalni argument u savremenim političkim polemikama.
Takve analogije nisu znak analitičke dubine, već metodološke površnosti.
Prešućena historijska činjenica: bošnjačko-albanska solidarnost
U tekstu se potpuno zanemaruje historijska činjenica da su Bošnjaci i Albanci na prostoru Sandžaka, Kosova kroz decenije dijelili slične političke sudbine: marginalizaciju, represiju, negiranje identiteta i ekonomsko zapostavljanje.
Upravo je ta zajednička historijska iskustvenost bila osnova za međusobnu solidarnost, a ne za asimilaciju. Saradnja bošnjačkih i albanskih intelektualaca, organizacija i civilnog društva u savremenom periodu najčešće se odnosi na:
- dokumentovanje historijskih zločina,
- očuvanje kulturne baštine,
- zaštitu manjinskih prava,
- borbu protiv revizionizma.
Predstavljati takve aktivnosti kao „prikrivenu asimilaciju“ znači svjesno proizvoditi nepovjerenje tamo gdje ono historijski nije postojalo.
Politička instrumentalizacija straha
Najopasniji aspekt ovakvog diskursa jeste proizvodnja identitetskog straha. Umjesto da se Bošnjaci Sandžaka osnažuju kroz obrazovanje, institucionalnu autonomiju i kulturnu vidljivost, u javnost se plasira narativ permanentne ugroženosti – pri čemu se neprijatelji ne traže samo u državnim politikama, nego i među susjednim narodima.
Takav pristup:
- slabi unutrašnju koheziju bošnjačke zajednice,
- skreće pažnju sa stvarnih problema (ekonomija, obrazovanje, politička zastupljenost),
- otvara prostor za manipulaciju identitetom u dnevno-političke svrhe.
Zaključak
Pitanje očuvanja bošnjačkog identiteta u Sandžaku i na Kosovu previše je ozbiljno da bi se svelo na publicističke tekstove i političke insinuacije. Ono zahtijeva odgovoran, argumentiran i akademski utemeljen pristup.
Borba protiv stvarnih pokušaja asimilacije mora se voditi:
- preciznim imenovanjem državnih politika koje je sprovode,
- jasnim razlikovanjem između pritiska i slobodne saradnje,
- izbjegavanjem demonizacije historijskih saveznika.
Sve drugo ne doprinosi zaštiti identiteta, već njegovoj daljoj fragmentaciji.
Napomena redakcije:
Ovaj esej predstavlja analitički i kritički osvrt i ne dovodi u pitanje pravo autora originalnog teksta na vlastito mišljenje, ali insistira na akademskoj i društvenoj odgovornosti javne riječi.
Discussion about this post