TRUPE IZ JUGOSLAVIJE ČINILE STRAHOVITE ZLOČINE

 

Tako je, daleke 1947. godine, pisao Vladimir Dedijer. Pa čak i ovo:“Režim kralja Aleksandra potkraj 1920. godine ubacio je svoje trupe u Albaniju da silom prigrabe njezine sjeverne dijelove. Najamničke trupe koje su nadirale iz Jugoslavije činile su strahovite zločine i samo u jednoj akciji spalile više od 90 albanskih sela.”Ali, ni te “strahovite zločine” ni tih spaljenih “preko 90 albanskih sela” akademik Dedijer nije do danas kao povjesničar obradio, a povijesna distanca za to već je dovoljna, niti je taj genocid stavio na dnevni red svoga odbora pri Srpskoj akademiji nauka. A to je bio i klasičan državni terorizam, jer su ti zločini počinjeni na teritoriju druge nezavisne države…Pa ipak, svjedočanstva o tome ostavili su oni isti koji su i u Kraljevini Srbiji dizali glas u zaštitu albanskog stanovništva, teško optužujući Vladu i vojsku za zločine.Bile su to Radničke novine, do 26. lipnja 1920. godine organ Socijalističke radničke partije (komunista), a od 27. lipnja 1920. organ Komunističke partije Jugoslavije.

Članci u tim novinama razotkrivaju strašnu stvarnost na Kosovu i

Albaniji u to vrijeme. Prenijet ćemo neke od njih:

“Naša Irska”

11. lipnja 1920. godine

“…U Arnautluku prašte puške… Čitavi krajevi naseljeni Arnautima nalaze se u vrenju, koje sliči na vrenje u Irskoj, koja traži odcjepljenje od gospodarstva Engleske. To je naša Irska, naš vazal koji se buni, jene može više trpjeti gospodarstvo i buni se na način koji je vlastit Balkanu… Naša Vlada šalje nova pojačanja da umiruje svoje stanovništvo koje je nezadovoljno.Srbija je poslije Balkanskoga rata stvorila od Makedonije i Stare Srbije jedno područje na kojemu su građani bili građani drugoga reda. Svojompokvarenom politikom i besprimjernim pritiskom usadila je u dušu svih stanovnika silnu težnju za slobodom i ravnopravnošću, mržnju prema vlasti i režimu, želju za što većom samostalnošću, autonomijom. Ponavljanim grijesima, činjenim iz dana u dan, vlasnička je Srbija ogorčavala tamošnje stanovništvo.

Ono što je započela Srbija nastavila je Jugoslavija. Arnauti su ostali i dalje građani drugoga reda, nad kojima su vlasti provodile svoju samovolju, osim pljačke na koju su, izgleda, držalo da imaju neko neosporno pravo, stečeno prošlošću i policijskim tradicijama. Kao što je… Srbija za jedan ili dva zločina jurišala na čitava sela i palila domove i raseljavala stanovnike kako bi kaznila i zaplašila, tako je nastavila i Jugoslavija. Građanska prava, istrage, sudski postupci, suđenje nisu postojali za ove krajeve. Postojao je žandarski ili vojnički kuršum, kratki postupak, teror: da zaplaši i zavede red. Rezultati takve vladavine bili su rasulo, nered, ometanje od vlasti i borba s vlastima s oružjem u ruci. Sasvim razumljivo, potpuno neminovna posljedica gdje vlasti ne daju zaštite, gdje vlasti ne primjenjuju zakone, nego utjeruju strah. Neminovna posljedica za krajeve koji su na pušci živjeli, neminovna posljedica u jednoj zemlji u kojoj je država prema jednima majka (ne baš najbolja), a prema drugima maćeha.

Karakteristična je jedna žalba koju je u demokratskom zastupničkom klubu, na jednoj sjednici, iznio jedan arnautski zastupnik iz prizrenskog okruga. Taj je Arnautin daleko od toga da predstavlja onu arnautskusirotinju, jer je sam imućan, ali je zbog toga njegova žalba, upravo otužba, za nas značajna, jer joj se ne može predbaciti da je ‘namještena’ komunistička, ‘boljševička’ – kako se to rado čini.– ‘Lijepo braćo – rekao je otprilike on – vi kažete da je Jugoslavija naša majka. Ama ja ne bih tako rekao. Tamo dolje popališe čitava sela, poubijaše masu ljudi. Kažu: krivi su. Zašto se ne posla jedna anketa da utvrdi jesu li svi krivi i koji su krivi? Jer nisu krive žene i djeca i obitelji, nisu krive kuće ni imanja, nisu krivi svi koji su poubijani i otjerani s ognjišta. Ako ima krivih, pa neka ih se kazni, a ne kažnjavati sve redom, i one koji nisu krivi. Ne, ne, Jugoslavije je za nas maćeha, a ne majka.’

Doista, kapitalistička i militaristička Jugoslavija pokazala se kao loša maćeha prema svim nesrpskim elementima, ne samo dolje, nego i na svim novoosvojenim područjima.”

Govoreći o mentalitetu koji vlasti stvaraju, Radničke novine ukazuju na to da je “mentalitet kod naših prostih vojnika, stvaran u Makedoniji i Staroj Srbiji, blijedo, čim su ti vojnici dolazili u bliži dodir sa siromašnim Arnautima… Nije rijetko čuti od svih takvih naših… vojnika: Arnauti su u biti krasan narod, samo siromašan i nesretan, neprosvijećen… Zašto ih naši tako gone i mrze?

I u tome je veći zločin od svih ostalih koji naši vlasnici čine: što zavađaju narode koji su sastavni dio Jugoslavije, što potiču mržnju, truju dušu običnoga svijeta, što svoje zločine hoće prebaciti na narodne mase da ih one nose. Ali, taj najveći zločin naših vlasnika mi komunisti nećemo dopustiti, i zato, iznoseći otvoreno nedjela, upozoravamo arnautsko i ostalo potišteno stanovništvo drugih narodnosti da ne padnu u zabludu i da za nedjela naših kapitalista i imperijalista i reakcionara osuđuju cijeli jugoslavenski radni narod, koji pati kao i oni i koji se bori za slobodu i ravnopravnost kao i oni. A uz to sve potištene narodnosti trebaju biti svjesne da do slobode neće doći drukčije do u borbi, udruženim snagama radnog naroda svih narodnosti u Jugoslaviji protiv udruženih kapitalista svih narodnosti u Jugoslaviji…

… Arnautski siromašni narod je naš brat… Njegova žilava i neustrašiva borba za slobodu nama imponira (i ulijeva nam punu vjeru da ćemo imati dobrog druga u borbi). Mi ćemo pratiti nasilja naših vlasti i nepoštedno otkrivati prave uzroke zlu, kao što smo to ovog puta učinili… Umjesto mržnje među narodnostima i bespravlja jednih, mi proklamiramo ljubav radnih i siromašnih masa i potpunu jednakost svih.”

Kako istinito i aktualno, nažalost, zvuče ove riječi vjernih sljedbenika neumrlog vođe srpskih socijaldemokrata Dimitrija Tucovića! Tkoje autor ovoga članka? Nema potpisa. Kosta Novaković preživio je Prvi svjetski rat i odlučno nastavio borbu svojih palih drugova. Da nije on ovo pisao? … Povijest šuti…

“Još o   užasima u        Metohiji”

25. lipnja 1920. godine

“…Znači da je u ovoj zemlji buržoazija sustavno krila da se izmučeni narod dizao protiv divljačkog režima jugoslavenske čizme i policije i da su te pobune ugušivane tako barbarski i tako krvavo da se građanimaove zemlje ni grob ne zna! Eto slike ovoga barbarskog režima, eto kako se u ovoj zemlji vlada. Izazove se strašnom pljačkom i nasiljem narod na pobunu, a kada se pobuni – onda se mitraljezima ‘zavodi red’.

… A kada se poslije pobuna i nasilja napune gore hajducima, jer danas slobode i snošljiva života u Metohiji i Staroj Srbiji još samo ima u gori, kada Azim Bejta iz Drenice, koji je bio odmetnik pod austrijskom okupacijom… ode u goru i kada se s njim uputi još više tisuća, onda demokratski ministar Ljuba Davidović pada na jednu ‘demokratsku i kulturnu’ ideju. Pada na ideju srednjovjekovnih krvoloka da žene, djecu i rodbinu odmetnika poziva na odgovornost. Danas u ‘oslobođenoj’ Jugoslaviji vlasnici ubijaju žene i djecu za krivice njihovih očeva i muževa!Protiv ovakvog barbarskog upravljanja naše buržoazije, koja se hvasta svojom ‘oslobodilačkom i kulturnom’ ulogom mi dižemo najenergičniji prosvjed.”

 

“Upad” Arnauta

29. lipnja 1920. godine

“Jugoslavenska Vlada s vremena na vrijeme voli javnost uzbuditi glasovima o arnautskim upadima, prepadima i napadima na našoj granici. Sada se opet, po njezinim informacijama, dogodio jedan takav napad. I,kao što je na svaki ‘napad’ odgovor ‘obrana’, to su već ‘naložene potrebne mjere za protjerivanje neprijatelja’.

…Otkako smo došli do zajedničke granice s takozvanom nezavisnomAlbanijom, ti su upadi postali prava životna potreba naše balkanske politike. U tome smjeru naša diplomacija, koju predstavljaju najgluplji tipovi naše poluinteligencije, stvarala je prava čuda. Kad god je situacija zahtijevala, imali smo, kao naručen, arnautski upad. I, naivni ljudi odista su mislili da tu Arnauti napadaju iz bijesa i ne sanjajući da su ti napadi naručeni, barem u većini slučajeva, od same naše diplomacije.

Kada bi se otvorio i objavio povjerljivi arhiv Ministarstva vanjskih poslova, široke mase našle bi strahovite dokaze o toj strani poslova naše tajne diplomacije, u kojima je g. Stojan Protić bio glavni inspirator i prvi intrigant, a desna ruka su mu bili okružni načelnici na granici Albanije, u prvome redu Jovan Ćirković, koji je na mjestu okružnog načelnika mnogo manje obavljao dužnost svoga zvanja, nego ulogu diplomata,specijalista za insceniranje arnautskih upada. On je vrbovao ‘prijatelje srpskog naroda’ u Albaniji, kojima je dužnost bila skupljati i organizirati razbojničke bande… Takve bande, spremljene i naoružane našim državnim novcem, dobivale su od naše diplomacije, osim te materijalne potpore, i sve instrukcije za svoju djelatnost. Jedna od glavnih njihovih zadaća bili su s vremena na vrijeme potrebni napadi na naše granice radi pravdanja ‘nužne obrane’, koja je tim napadima slijedovala, ili čak okupacije nekih područja ili cijele sjeverne Albanije.”

“Pred  novim  pokoljima”  –  Naša  Vlada  sprema osvajačku  ekspediciju u Albaniju

19. kolovoza 1920. godine

“Prije kratkog vremena mi smo, povodom tendencioznih vijesti naše Vlade o arnautskim napadima na našu granicu, digli jedan komad zavjese… s te odvratne igre koja silom inscenira sukobe s Arnautima kako bi stvorila razloge za naše netraženo miješanje u unutarnje stvari arnautskoga naroda. Službena i poluslužbena tijela šutjela su, poražena istinitošću našega otkrića.

No, unatoč tome, naša se Vlada ipak odlučila na osvajanje Albanije.Vlada pušta kroz listove fabricirane brzojave o arnautskim napadima; vojsci na arnautskoj granici govori se o tome u službenoj zapovjedi kako će budući napad Arnauta biti u istim razmjerima kao i napad iz 1913. godine! To diplomati unaprijed znaju, ali to ne znači ništa drugo nego samo jedno – naša vlada učinit će sve da… ponovno, preko teritorija i preko krvi

Arnauta, iziđe na albansku morsku obalu.

Podgradac na južnoj obali Ohridskog jezera bio je i prije, a i sada je, prvi cilj naših osvajača, a krajnji cilj jest osvajanje sjeverne Albanije do Škumbe.Presbiro je izdao službeno priopćenje o sjednici ministarskog vijeća, na kojoj je raspravljana situacija stvorena posljednjim arnautskim napadima na našu granicu. Donijete su odluke o nizu mjera za protjerivanje arnautskih upadača i osiguranja našeg graničnog teritorija.”Poslije ovoga list donosi pismo jednog komunista s toga područja:

“U cijeloj Arbaniji je vrenje. Arbanasi ne trpe gospodare i, osjećajući se sposobni da sami budu gospodari u svojoj kući, traže samostalnost Arbanije… Ne obazirući se na težnje arbanskog naroda za slobodom i autonomijom, pokušavaju naši mjerodavni krugovi provesti svoju imperijalističku politiku kroz Arbaniju pomoću vojske i policije. U mjestima okupiranim od naših trupa policijske su vlasti siledžije koje provode svoju samovolju pomoću žandarmerijskih bajuneta, kundaka, bomba itd.

A kada su u ovome nemoćni sami posao dovršiti, traže pomoć vojske, koja im izlazi u susret. Jedan primer:

Potkraj svibnja, kako bi i nokte lirama pozlatio, pošto je već sa zubimazavršio, prohtjelo se načelniku sreza ljumskog g. Dajiću izvijestiti svog ministra kako u njegovom srezu ima toliko kačaka koji su se od ‘bijela kruha’ u goru odmetnuli da bi bilo potrebno poduzeti ‘vojničku kazne nu ekspediciju’ protiv njih. Izišlo mu se u susret. I, otpočela je ‘akcija’ koja je brojno predstavljala: 2 bataljuna pješaštva s potrebnim brojem strojnica, 8 mitraljeza, 4 brdska topa i jednom četom žandarmerije.

Preplašeni arnautski živalj, čim je za ovo saznao, napustio je domove i pobjegao u stijene da se spasi.‘Pobjedonosna ekspedicija’, poslije sedmodnevne ‘akcije’, rušeći domove, pljačkajući stoku i paleći sela, na čelu s pukovnikom Katanićem i sreskim načelnikom Dajićem, vratila se natrag s više od 2.000 opljačkanih ovaca, koza, krava i volova iz napuštenih i siromašnih arnautskih sela. Od ‘zlikovaca’ je uhvaćen samo jedan odža u džamiji sela Kalisa i vezan pod stražo proveden za Prizren!

Poslije nekoliko dana Arnauti su se počeli vraćati svojim opustošenimkućama. Svakodnevno dolaze načelniku sreza i mole ga da im stoku vrati. Koliko može ovaj maroder ‘izlazi im u susret’, prema broju podnijetih lira, a za što on ‘nije nadležan’ upućuje ih drugom maroderu – načelniku okruga prizrenskog g. Todoroviću. Eto primjera, jednog od tisuću, zbog čega Arbanija vrije. Kao posljedica takve politike dolazi revanš Arbanasa,o kojemu već cijela javnost zna. Zbog toga naše posade često napadaju. Arnauti i žrtve koje odatle proistječu jesu posljedice pljačkaško-imperijalističke politike, koja se kroz Arbaniju provodi. Radi toga posade i služe kao kazneni zavodi za nas komuniste. Mi ih većim dijelom i činimo i svaki drugi vojnik-obveznik upućen je k njima na ‘dvomjesečnu vježbu’ pod armijskim Pov. Đ. Br. 171. A svi pričuvni časnici tih posada komunisti su, a i niži aktivni časnici tretiraju se kao takvi.Da bi bilo svakome jasno s kolikom se hladnokrvnošću bacaju u smrtove posade, odnosno naši drugovi, dovoljno je što ću vam istaknuti da na fronti od preko 100 km ima samo oko 500 boraca ili 5 boraca na 1 km! Ti ljudimoraju odbiti napad ‘bez objašnjenja’. Vlada svojom imperijalističkom politikom namjerno ide na izazivanje pobune u Arbaniji.

Ovakvom svojom politikom želi buržoazija jednim udarom dvoje postići: prvo, uništiti sve naše drugove, koji su ondje na ‘dvomjesečnoj vježbi’, i, drugo, predstaviti narodu opasnost od Arnauta, što će im poslužiti kao razlog za osvajanje Arbanije kao i 1913. godine.” I, slijedi

potpis – Jedan “obveznik”.

“Radničke       novine”

kolovoza 1920. godine apeliraju:

“Ne dirajte u albanski narod i u njegove životne interese. Sklapajte s njim prijateljstvo – i tada neće biti nemira na granici Albanije. Ali, ne zaboravite da morate iskupiti mnogo nevino prolivene krvi Arnauta!”.

“Bezumlje       bez       kraja”

1. rujna 1920. godine

List u ovome članku priopćuje da poznati šovinist, pobornik osvajačke politike, Krsta Cicvarić, u svome listu “piše krupnim slovima o ‘pokolju Srba na Kosovu’, gdje ‘Arnauti kolju Srbe kao u najgorim vremenima turske tiranije. Nijedan Srbin ne smije izići u polje raditi. Bilo je sela gdje je za jedan dan poginulo oko 20 Srba. Ako ovako potraje, na Kosovu, podsjetimo, neće više biti nijednog Srbina’.”Tako piše poznati po velikosrpstvu Cicvarić. A Radničke Novine dajusvoj komentar:

“Mi smo o krvavoj anarhiji u tim krajevima pisali i naši čitatelji znaju zašto je narod u tim krajevima, bez razlike glede vjere i narodnosti, na tisuće uzeo oružje i otišao u goru. Ipak, ova povijest Krstina izgleda običan, vrlo glup račun (a uz to i jedno sjajno priznanje današnjemrežimu u kojemu seljaci ne smiju izlaziti na rad na svoja polja). U toj‘čisto srpskoj’ zemlji!

Uzbuđen ovakvim očajnim stanjem, Krsta Cicvarić… piše ovu čudovišnu rečenicu: ‘Po našem mišljenju nema drugog izlaza nego raseljavanje i istrjebljivanje muslimana. Ako im državna vlast nije kadra doskočiti, mora se dopustiti da se organiziraju srpske čete’.

Bezumlje ide u beskonačnost i nitko više u ovoj zemlji nema stida, nego, kao posljednji ljudožder, propovijeda istrjebljivanje čitavog jednog dijela stanovništva iz vjerske i nacionalne mržnje. Nitko se ne pita tko nagna te ljude u odmetnike, nitko ne želi vidjeti da treba poklati naše policajce i činovnike, koji su krivi svoj toj nevinoj krvi što se ondje lije od ‘oslobođenja’, nego propovijedaju nova klanja, nova krvoprolića.”

 

“Srpska            invazija            u          Albaniju”

4. rujna 1920. godine

 

Engleski list Spektator objavio je sljedeće pismo Obreja Her Berta.

“Na dan 14. kolovoza predstavnik albanske Vlade u Parizu g. Konjica poslao je ovaj brzojav g. Lloydu Georgeu:

‘Unatoč uvjeravanjima koja je albanska Vlada uvijek davala jugoslavenskoj Vladi o svojoj želji da živi u miru s Jugoslavijom, srpska je vojska, na dan 14. kolovoza, iznenada upala na albanski teritorij u smjeru Skadra i Debra. Napadač prodire u unutrašnjost zemlje, bombardujući gradove i sela, rušeći sve na što naiđe i terorizirajući populaciju. Sudeći po sustavnom istrjebljenju Arnauta u krajevima koje je Srbija anektirala i poznatim snagama i artiljeriji u akciji, očevidno je da je ova invazijanunaprijed smišljena i cilj joj je uništenje albanske države i istrjebljenje naše rase. Albanski narod u smrtnoj opasnosti apelira na pravdu i Vladu Njegovog Britanskog Veličanstva da stane na put toj bezdušnoj agresijii da ga spasi od katastrofe.’”

Spektator dodaje: “Opasnost je često najveća kada ju se ne vidi i nepoznaje i do sada je samo malo nešto bilo objavljeno o novom ratu kojije Srbija otpočela na Balkanu. Ubojstvo nadvojvode Ferdinanda upleloje cijelu Europu u rat, i zato je od velike važnosti objaviti sadašnje događaje na Balkanu…. Tek što su Talijani napustili Valonu, srpska je vojska napala Albanijusa sjevera i zapada… Jedan pogled na kartu dovoljan je da pokaže kako se napredovanje srpske vojske provodi po jednom planu… Ovo je jedan koncentriran napad jedne dobro naoružane zemlje na jednog slabo naoružanog i neofenzivnog susjeda. Izgleda da srpska Vlada ima malo moći i da je vojna uprava nasvoju ruku ušla u rat za osvajanje. Na Veleposlaničkoj konferenciji 1913. godine Albanija je bila priznata kao europska država i zato je nemoguće za Antantu stajati i mirno gledati pokolje na svojim vratima. Zbog svetosti ugovora, za neutralnostBelgije i slobodu Srbije rat je bio vođen. Srbi su bili hrabar saveznik zavrijeme rata i kao takvi mogu apelirati na oproštaj za pogrješke, ali titulasaveznika Velike Britanije ne nosi sa sobom pravo na počinjenje zločina.”Zanimljivo je, a i znakovito, da engleski list ne govori o jugoslavenskoj, nego o srpskoj vojsci…

“Složno po Arnautima”

3. rujna 1920. godine

“Jedan od najtvrđih i najočiglednijih dokaza imperijalističke politike jugoslavenske Vlade prema Albaniji, dokaz koji najbolje pokazuje da su njezine prave namjere čisto osvajačke, jest činjenica da usporedo s ofen zivom naše vojske u Albaniji ide i ofenziva grčke vojske. Sada se ponavlja samo ono što je bilo 1915. godine, kada je naša Vlada inscenirala napad Arnauta na našu granicu i kada su opet naše trupe krenule u osvajanje Albanije usporedo s grčkim trupama. Vlade u Beogradu i Ateni ostaju vjerne svojim mladim osvajačkim tradicijama diobe Albanije…Ova gadna činjenica najbolje demaskira svu tartifsku prevrtljivost…Vesnića, koji se pred parlamentom zaklinjao da je naša Vlada oduvijek bila prijatelj Arbanasa i da su oni krivi što odnosi s njima nisu prijateljski. Žrtva se s ubojicom ne može sprijateljiti.”

 

“Pismo s fronte

Štoseradi   po Albaniji”

16. rujna 1920. godine

Položaj – Piškopeja: 1. rujna

“U svom nastupanju naša vojska… počinila je što do danas nitko ni pomislio nije, a kamoliuradio. Dana 27., 28. i 29. kolovoza naši su zauzeli sela i kako se koje zauzme odmah biva opljačkano i upaljeno da sve izgori, a stanovništvo ostane na ulici i po ovim gudurama bez hrane i bez kruha.Za paljenje i rušenje sela kombinirano je jedno posebno odjeljenje. Kada je ovih dana dolazio jedan general iz III. vojnog područja i upitaotko pali sela, pukovnik Ješa Mihailović odgovorio je da Arnauti pri odstupanju pale, a to je jedna masna laž. (Ovo bi trebao pročitati urednik Tribunea, koji je masnim slovima objavio kako se na front dižu gusti dimovi zapaljenih sela i kako te paljevine provode Arnauti, jer je to njihov ‘znak za povlačenje’. Nap. ur.)” – Jedan vojnik.

 

“Naši  Arnauti”

17. rujna 1920. godine

“Sada je srpska vojska ‘oslobodila’ Piškopeju. Sela su sva zapaljena i s ove i s one strane Drima. Slika je strašno jezovita. Žene, djeca, sve se to izjuri van i onda se zapali kuća i sve u kući, a žene i djeca ostaju bez hrane u polju, goli, gladni, bosi. Pljačka se provodi u najvećem stupnju za račun časnika… Građanstvo Debra je bez ikakve zaštite.

Po cijelome srezu pljačku provode žandari i općine, čime se koristi i vojna intendatura, načelnik i mnoge ‘visoke osobe’, kojima se sva pljačka donosi. Anarhija je najdivljačkija! Druže, iznesite ovo u javnost, jer je grješno da sve ostane tajna… Stanovništvo ovoga područja drže naši vlasnici kolonijalnim narodom Jugoslavije.

” Jedan drug. “Albanska  klaonica”

18. rujna 1920. godine

“Još prije tri mjeseca mi smo prvi objavili da se sprema kaznena ekspedicija u Albaniju. Nismo se prevarili. Izvešća koja nam otuda stižu potvrđuju sve naše tvrdnje. Samo što se kaznena ekspedicija sada pretvorila u okupacijsku ekspediciju. Nitko, pa ni Presbiro ni sav žuti tisak, ne može nas uvjeriti da su ovu ekspediciju izazvali Arnauti. Ova je ekspedicija odavno, dugo i s planom pripremana… Nikada Arnauti nisu prelazili našu granicu, nego su naši militarci i agenti srpske Vlade bili na albanskom zemljištu.

… Albanska je Vlada više puta pokušavala i molila srpsku Vladu da povuče svoje trupe na granicu, koja je određena Londonskim ugovorom… lijas Pašu je molio predstavnike srpske vanjske politike da evakuiraju albanski teritorij, uvjeravajući ih da albanska Vlada nema loših namjera prema susjedima. Vlada Kraljevstva SHS, naprotiv, tražila je zgodan trenutak kako bi naprosto okupirala Albaniju i zajazila svoj mladi imperijalizam. Da bi stvorila presedan za okupaciju, bili su joj potrebni sukobi s Arnautima. Za izazivanje sukoba našla je pomagače u plaćenim Arnautima i svojim agentima i činovnicima.”

 

“Tko su  Arnauti?”

6. listopada 1920. godine

“…Odmah smo poduzeli napad, ne štedeći nikoga i ništa. Zarobljenike smo odmah ubijali, stoku odvodili, sela palili redom, a na mnogim mjestima ni žene ni djeca nisu šteđeni. Oni su bježali ispred nas, vodeći (većina od njih) i obitelji, rasturajući se po šumama, dok smo mi zapalili i ostavili da sagore do zemlje oko 90 sela.”

Radničke novine nastavljaju:

“Eto, to su riječi jednog časnika, potvrđene također od drugog poštenog časnika, ljudi koji su sve ovo svojim očima vidjeli i nama iskreno priopćili.Ovo najbolje pokazuje da arbanski narod nije imao namjeru pljačkati, kako je sav tisak… pokušao predstaviti, skrivajući zločinački čin Vlade.Arbanski narod, u težnji za svojom nezavisnosti i nacionalnosti… ustao je na oružje i napao nas….Jugoslavenskom narodu nije potrebna više ratna klaonica, a najmanje arbanaška zemlja i imovina Arbanasa. Arbanasima nije potrebno napadati Jugoslaviju, ali im je nužno imati punu samostalnost u političkom i nacionalnom pogledu. Našem i njihovom narodu potrebni su

mir i sloboda.”

“Pomor na granici Albanije”

9. listopada 1920. godine

“Drugovi nam priopćavaju da su naše trupe ušle do u sredinu Albanije, do samih Oroša. Prema tome, točne su naše tvrdnje o namjerama jugoslavenskih imperijalista da zauzmu Albaniju ‘kao osiguranje granica’….Mnoga majka neće više ugledati sina, kojega su odveli jugoslavenskivlasnici da ‘brani otadžbinu’ u sredini Albanije, paleći i rušeći kolibe sirotih Arnauta, ubijajući ‘neposlušnu djecu i žene arnautske.”Itd., itd. …

Sve do prisilnog napuštanja albanskog teritorija po nalogu velikih sila (treći put od početka Balkanskoga rata) – do 1921. godine – srpska, sada već jugoslavenska vojska nastavljala je svoju “oslobodilačku” i “kulturnu” misiju, iza koje su ostajala zgarišta i leševi. Pod istim zapovjednim kadrom, koji je sebi prisvojio aureolu “osloboditelja porobljene braće” u Bosni, Hrvatskoj i dalje, aureolu Solunaca, aureolu vojske jednog naroda, koji “nikada nije nikoga ugnjetavao” – do dana današnjeg…

Hvala mladim poštenim, osobito srpskim, komunistima iz prvih godina postojanja Jugoslavije, dosljednim i dostojnim, tada nasljednicima srpskih socijaldemokrata, jer strašnu istinu o stradanju albanskoga  naroda znamo samo iz njihovih svjedočenja, budući da službena srpska historiografija do danas mučki i bez trunke savjesti zaobilazi to “slavno” razdoblje imperijalističke i kolonijalne politike vladajuće tada u Jugosla viji velikosrpske buržoazije.