Kritički osvrt na tekst „Navodi o Albancima u udžbeniku ‘Istorija za 6. razred osnovne škole’“
Autor: Ismet Azizi
Od „didaktičke ispravke“ do akademske propagande
Veljković i Mićić tvrde da im je cilj „poboljšanje naučne tačnosti“ u udžbenicima istorije, ali čitav argument zasnivaju na političkoj pretpostavci da „Albanci vode informativni rat radi prisvajanja srpskog nasleđa na Kosovu“.
Takav okvir tekstu daje ideološki, a ne naučni karakter.
Umesto analize metodologije i pedagoških standarda, autori zahtevaju da se istorija prepiše prema jednom, unapred definisanom obrascu – nacionalno-srpskom pogledu na poreklo i teritorijalni legitimitet.
Centralna teza: „Albanci su Dačani doseljeni u IX veku“
U Mihaljčićevom udžbeniku za šesti razred stoji da su „starosedeoci sačuvali jezik i običaje – Albanci“.
Veljković i Mićić to proglašavaju „opasnom teorijom“ i tvrde da:
- Albanci nisu autohtoni, već „neromanizovani Dačani“ koji su se posle dolaska Slovena naselili u današnjoj Albaniji;
- kao etnos i jezik formirali su se tek u IX veku;
- zatim su se širili „albanizujući Romane i Slovene i potiskujući Srbe“.
Njihov zahtev je da se tekst u udžbeniku prepravi i da se umesto Albanaca spomenu „nomadski Dačani i Iliri“, koji „stvaraju Albance i njihov jezik u IX veku“ i kasnije „istiskuju Slovene i Srbe“.
Na prvi pogled reč je o „naučnoj“ raspravi, ali u stvarnosti o pokušaju da se teza o kasnom dolasku Albanaca kodifikuje kao službena istina u obrazovnom sistemu Srbije.
Šta kaže savremena nauka
Savremena istraživanja lingvistike i arheologije Balkana ne podržavaju ovakvo viđenje.
Većina albanologa smatra da je albanski jezik posebna indoevropska grana koja se formirala na Balkanu mnogo pre IX veka, sa slojevima latinskih, grčkih i ranoslovenskih elemenata koji svedoče o vrlo starom kontinuitetu.
Hipoteza o „dačko-mezijskoj“ osnovi, koju autori koriste, davno je osporena i danas se citira uglavnom u nacionalističkim krugovima radi negiranja ilirsko-dardanijskog porekla Albanaca.
Brojni međunarodni naučnici – Eric Hamp, Norbert Jokl, Eqrem Çabej, Shaban Demiraj, Martin Huld, Radoslav Katičić i drugi – lociraju formiranje albanskog jezika u prostoru Dardanije, Epira i južne Ilirije, a ne u „severnoj Dakiji“.
Demografska falsifikacija Kosova
U članku se tvrdi da su Srbi bili „pretežno stanovništvo Kosova do XVIII veka“, a da su se Albanci doseljavali „tek kasnije iz severne Albanije“.
Ova tvrdnja potpuno ignoriše osmanske deftere iz XV–XVI veka, u kojima su jasno zabeležena albanska imena i toponimi u oblasti Kosova, kao i bizantijske i latinske izvore koji pominju Albance u Dardaniji mnogo ranije.
Današnja nauka pokazuje da su procesi migracija, islamizacije, albanizacije i srbizacije bili obostrani i složeni, a ne jednostrana „seoba Albanaca na srpsku zemlju“.
U tom smislu, narativ „Kosovo je bilo srpsko dok ga Albanci nisu preplavili“ predstavlja političku konstrukciju, ne istorijsku činjenicu.
Manipulisanje autoritetima
Veljković i Mićić se oslanjaju gotovo isključivo na autore iz srpske nacionalne škole – Georgieva, Stanišića, Popovića, Garašanina, Bogdanovića – povezane sa SANU i diskursom osamdesetih godina.
Potpuno zanemaruju međunarodna istraživanja i savremene multidisciplinarne pristupe.
Time ne vode naučnu raspravu, već vrše kanonizaciju političke interpretacije kroz autoritet „nauke“.
Opasnost od školskog institucionalizovanja ideologije
Njihov predlog za promenu udžbenika praktično znači da se iz nastave izbaci svaka pomisao na autohtonost Albanaca i da se učenicima ponudi gotov narativ:
Albanci su nomadski Dačani koji su u IX veku nastali mešanjem sa Ilirima, potom širili i potiskivali Srbe.
Takva formulacija uči decu da istoriju posmatraju kao borbu rasa i krvi, a ne kao složen proces.
Umesto da škola razvija kritičko mišljenje, ona postaje sredstvo za legitimisanje etničkog antagonizma:
„Mi“ – starosedeoci i žrtve; „oni“ – došljaci i uzurpatori.
Ovo je školski primer kako se ideologija „zemlje i krvi“ prevodi na jezik nastave.
Zaključak: kada se nauka koristi za proizvodnju neprijatelja
Tekst Veljkovića i Mićića nije samo polemika o terminima u udžbenicima, već deo šireg pokušaja da se istorija Balkana preuredi u skladu sa državnom politikom prema Albancima i Kosovu.
Selektivno korišćenje izvora, ignorisanje savremene albanologije i politizacija filoloških hipoteza pretvaraju „naučni rad“ u propagandni pamflet.
Ono što se predstavlja kao „neutralna nauka“ zapravo je projekat ideološke pedagogije: naučiti đake da je Albanac „kasni došljak“, „opasan sused“ i „falsifikator istorije“.
Takav model ne doprinosi razumevanju, već produbljuje podele i mržnju – i to od najmlađeg uzrasta.
DardaniaPress.net












Discussion about this post