Krajem XIX stoljeća, u vremenu formiranja nacionalnih ideologija i etnografskih interesa na Balkanu, srpski oficir i pisac Aleksa Gj. Bogosavljević objavio je u Prokuplju 1897. godine knjigu „O Albancima“.
Djelo je rezultat autorovog višegodišnjeg službovanja na granici sa albanskim područjima i, prema njegovim riječima, ima za cilj da „srpskog čitaoca upozna s južnim susjedima, narodom zanimljivim i malo poznatim“.
Bogosavljević je među prvim srpskim autorima koji su pokušali sistematski opisati albanski narod – njegovu teritoriju, običaje, vjeru, porodični život i društveni poredak. Knjiga je pisana u duhu svoga vremena, u kojem su se etnografska opažanja često preplitala s političkim interesima.
Ipak, u okviru tadašnjih ograničenja, Bogosavljević pokazuje i izvjesnu mjeru objektivnosti: njegov opis Albanaca, iako ponegdje stereotipan, sadrži realne elemente poštovanja prema njihovoj hrabrosti, časti i osjećaju nezavisnosti.
Vremenom je ovo djelo postalo zanimljivo ne samo kao etnografski zapis, nego i kao dokument o načinu na koji su srpski intelektualni i vojni krugovi krajem XIX stoljeća posmatrali Albance i „Arnautluk“ – prostor između političke stvarnosti i zamišljene granice.
Geografski i etnografski opis Albanije
Na zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, uz obale Jadranskog i Jonskog mora, između Epira, Tesalije, Grčke, Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Stare Srbije, nalazi se prostranstvo tri puta veće od teritorije same Srbije, a naziva se – Albanija.
Od juga prema sjeveru zemlja Albanaca graniči sa Vasilikom. Ta granica izgleda kao prirodni kameni bedem: Smolika, Gramno, Xeri, Ohridsko jezero, Korab, Turija, Žaleži, zatim poslije Bijelog Drina do planine Paštrik, Sveti Gora i Žalja, sve do Skadarskog jezera. Ovu albansku zemlju okružuju gradovi: Tivar, Sjenica, Prijepolje, Vranje, Kumanovo, Skoplje, Manastir, Kostur (Kastoria), Đirokastra i Arta, pa sve do jadranske obale.
Najveće planine su: Šar-planina, Žljeb, Paštrik, Temal, Sveti Gora, Tëbunja, Grabi i Gališnik. Te planine su uglavnom neprohodne, jer gotovo nigdje nema puteva. Pisac teritoriju naseljenu Albancima naziva Arnautlukom, što je u tadašnjoj upotrebi bio termin koji su Osmanlije i njihovi susjedi koristili za označavanje albanskih oblasti.
Postoji mnogo rijeka, ali su im tokovi kratki. Najveće rijeke su: Buna, Shkumbin, Vojuš, Drin, Lim, Vardar, Ibar, Sitnica i Llap. Od njih su samo Buna, Shkumbin i Vojuš plovne. Zemlja je pretežno brdovita i šumovita, uzdiže se amfiteatralno od morske obale prema planinama, čije rijeke uglavnom teku prema Jadranskom, Jonskom i Egejskom moru. Klima je, kao u većini planinskih krajeva, oštra u unutrašnjosti, ali blaga i gotovo mediteranska duž obale.
Na površini od oko 40.000 km², prema autoru, živi približno 1.010.000 Albanaca. Po pitanju vjere, on procjenjuje: 800.000 muslimana, 110.000 katolika i 100.000 pravoslavnih. Katolički kler u Albaniji potčinjen je rimskom kongregacijom Sacra Congregatio de Propaganda Fide, preko koje papa imenuje albanske biskupe.
Albanci se, prema autoru, dijele na plemena: Geg, Toska, Krasnići, Kelmendi, Mirdite, Kastrati, Hoti, Dibrani, Pukljani i Malisori. Potonji su, kako kaže, „najljući, najhrabriji i najdivljiji“ od svih. Neki pisci tvrde da Albanaca ima i izvan Osmanskog Carstva: u Srijemu, Dalmaciji, Istri i Italiji. U Italiji su se naselili poslije smrti Skenderbega, i do danas su sačuvali jezik i običaje. Bogosavljević napominje da se među njima sve više budi nacionalna svijest, te da traže autonomiju Albanije pod italijanskim protektoratom.
Ideja o autonomiji, prema autoru, potekla je među Mirditsima, a njen vođa Prenk-Bib-Doda bio je u kontaktu s evropskim državama. Nakon njegove smrti, sin Preng-Bej pokušao je nastaviti rad, ali su ga Turci zatvorili i prognali u Dijarbekir. Bogosavljević dodaje da ga je upoznao 1887. u Carigradu i opisuje kao hrabrog i odanog mladića.
Albanci u Grčkoj, prema autoru, broje oko 180.000 pravoslavaca, od kojih je većina helenizirana. Iz svega zaključuje da Albanaca ima oko milion i po, ali da ne postoji jedinstvena albanska država, jer kod njih preovladava plemenska svijest nad političkom.
Albanac u svojoj kući i porodici
Albanci žive u plemenskim zajednicama, među sobom se smatraju srodnicima bez obzira na vjeru. Ako neko napadne jednog člana, svi ga brane, a krvna osveta je obaveza cijelog plemena. Kuće su jednostavne, često kamene, a bogatiji imaju kule – dvokatne kuće s puškarnicama. Ognjište je u sredini prostorije, a iznad njega vise verige s kotlom. Svaka kuća ima otvore za odbranu. Albanci su štedljivi i umjereni, hrane se uglavnom biljnim jelima, sir je osnovna namirnica, a surutku hlade posebnim načinom. Uvijek nose janxik – torbu od kozje kože. Muškarci piju rakiju, rijetko se opijaju. Visoki su, tamnoputi, s prodornim pogledom; žene su lijepe, svijetlog tena i plemenitih crta. Brak se sklapa kupovinom mlade, cijena dostiže 80 zlatnih dinara. Nevjesta se dovodi na konju, a svadbu prate pucnji i konjske trke. Žena u kući ima ograničenu slobodu, moral se strogo čuva, a preljuba se kažnjava smrću. Rođenje sina se slavi, dok rođenje kćeri izaziva tugu. Sahrane su jednostavne: muškarce sahranjuje hodža, žene hodžinica, a žene ne prisustvuju ukopu.
Društveni odnosi, karakter i običaji
Albanci su narod čvrstog karaktera, s izraženim osjećajem za čast i nezavisnost. Njihov život uređuje običajno pravo, poznato kao Kanun. Osnovne vrijednosti su vjera, čast i krvna osveta. Gostoprimstvo je sveta dužnost – gost je nepovrediv i uživa zaštitu domaćina. Besë, data riječ ili zakletva, obavezuje više nego svaki pisani ugovor. Albanci su hrabri i ratoborni; oružje je simbol časti i nasljeđuje se s koljena na koljeno. Osjetljivi su na uvredu, ali se mogu pomiriti ako im se javno pruži izvinjenje. U sukobima poštuju određena pravila – napad u tuđoj kući smatra se sramotom, a utočište u hramu svetinjom. Podjela po vjeri (muslimani, katolici, pravoslavci) ne izaziva neprijateljstva, a kumstvo između različitih vjera je česta pojava. Kult predaka i vjerovanje u sudbinu duboko su ukorijenjeni. Albanci su vedri i ne boje se smrti, vjerujući da je čovjekov život unaprijed određen.
Odnosi Srba i Albanaca i zaključne misli autora
Bogosavljević smatra da Srbi o Albancima znaju vrlo malo, iako s njima dijele granicu i istoriju. Upozorava da bi eventualno srpsko vojno prisustvo Albanci dočekali oružjem, braneći svoje domove. Autor priznaje da njegova knjiga ne pretenduje na naučnu potpunost – želi samo da prikaže slike naroda duž granice, onako kako ih je sam vidio. Dublju analizu, kaže, treba prepustiti učenim ljudima: istoričarima, pravnicima i narodnim psiholozima. Zaključuje da će biti zadovoljan ako čitaoci iz ove knjige steknu barem približnu predstavu o osobinama i naravi Albanaca – naroda čvrstog morala, postojane vjere i neukrotivog duha. Ova knjiga, iako nastala u duhu epohe, ostaje vrijedan dokument o percepciji i karakteru albanskog naroda na kraju XIX stoljeća.
Sažetak
Knjiga „O Albancima“ obuhvata više tematskih cjelina.
Autor najprije daje geografski i demografski prikaz Albanije, opisujući prirodne granice, gradove i glavna plemena – Geg, Toske, Mirdite, Kelmende, Hoti i druga. Navodi da u zemlji živi oko milion i po Albanaca, od čega većinu čine muslimani, a manji broj katolici i pravoslavci.
U daljem tekstu opisuje porodični život i organizaciju društva: način gradnje kuća, porodične odnose, običaje pri braku, rođenju i smrti. Posebnu pažnju posvećuje ulozi žene i moralnim pravilima koja uređuju život zajednice.
U trećem dijelu knjige Bogosavljević prikazuje karakter i običaje Albanaca: njihovu hrabrost, poštovanje date riječi (bese), gostoprimstvo i strogo pridržavanje običajnog prava (Kanun). Albance prikazuje kao narod koji živi skromno, ali s izraženim osjećajem časti i nezavisnosti.
U završnim poglavljima razmatra odnose Srba i Albanaca, zaključujući da Srbi znaju vrlo malo o svojim susjedima i da bi svaka politička ili vojna konfrontacija bila teška, jer „Albanci brane svoje domove do smrti“.
U cjelini posmatrano, Bogosavljevićevo djelo predstavlja rani pokušaj da se kroz vojno-etnografski diskurs prikaže jedan narod koji je, iako tada percipiran kao „drugi“, ostavio snažan utisak na autora.
Knjiga je, stoga, vrijedan izvor za proučavanje istorijskih percepcija i međusobnih odnosa Srba i Albanaca na kraju XIX stoljeća.
Discussion about this post