Predmet ovog članka je analiza djelovanja crnogorske OZN-e i UDB-e prema muslimanskom stanovništvu i vjerskim službenicima u periodu od 1944. do 1947. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u Jugoslaviji je formiran jednopartijski sistem zasnovan na ideološkim principima marksizma i dijalektičkog materijalizma. Novi komunistički režim propagirao je radikalni ateizam, koji je već školske 1945/46. godine izbacio vjeronauku iz obrazovnog sistema. Pod geslom agrarne reforme i kolonizacije oduzimana su dobra vjerskih zajednica, društvenih i kulturnih organizacija i pojedinaca. Samim tim, vjerske zajednice i njihovo sveštenstvo postali su glavni ideološki neprijatelji novog poretka, uključujući i islamsku zajednicu u Crnoj Gori.
Tokom Drugog svjetskog rata i paralelne komunističke revolucije, značajan broj muslimanskog stanovništva, a posebno njihovih vjerskih službenika, nije podržavao Narodnooslobodilački pokret (NOP) u Crnoj Gori sve do početka 1944. godine. Muslimansko stanovništvo u Crnoj Gori može se podijeliti u dvije etničke kategorije: dominantnu slovensku i manjinsku albansku, naseljenu u obodnim područjima (plavsko-gusinjska oblast, enklave oko Bara, Ulcinja i Tuzi).
Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) formirano je u maju 1944. godine kao obavještajno-bezbjednosna organizacija NOVJ, po uzoru na sovjetski NKVD. U martu 1946. godine ova služba je reorganizovana – iz nje su proizašle Uprava državne bezbjednosti (UDBA) i Kontraobavještajna služba Jugoslovenske armije (KOS). Uprava državne bezbjednosti pratila je političke protivnike, hapsila ih i, po potrebi, likvidirala njihove grupe i pomagače. Ovaj članak nastoji da prikaže složenost rada ove službe na teritoriji Crne Gore, posebno u odnosu na muslimansko stanovništvo i njihove vjerske predstavnike.
Formiranjem OZN-e, komunistički sistem je sebi obezbijedio instrument političke policije koja je pratila ideološke, nacionalne i vjerske protivnike režima. Na osnovu dostupnih arhivskih izvora, OZN-a je već 1945. godine uspostavila mrežu agenturnih informacija kroz četiri osnovne kartoteke: agenturnu mrežu, lica označena kao „antinarodne elemente“, uhapšene i osuđene osobe, te lica za kojima su izdavane potjernice. U svakoj opštini je bilo najmanje tri saradnika, koji međusobno nisu smjeli znati jedan za drugog.
Do avgusta 1944. godine OZNA je bila podijeljena na dvije strukture: prva – klasična OZNA (obavještajna i kontraobavještajna služba), i druga – Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), kao vojno krilo koje je vršilo pretrese terena i likvidacije protivnika. Nakon marta 1946. godine, OZN-a je transformisana u UDB-u, dok je treći odjel postao vojna služba sigurnosti – KOS.
Teritorija Crne Gore oslobađana je od septembra 1944. do januara 1945. godine, pri čemu su gradovi s većinskim muslimanskim stanovništvom, poput Berana, Plava, Rožaja, Bara, Ulcinja i Bijelog Polja, bili pod posebnim nadzorom novih vlasti. Muslimansko stanovništvo se u izvještajima OZN-e dijelilo prema porijeklu: oni koji su ušli u sastav Crne Gore 1878. godine (Podgorica, Bar, Ulcinj) i oni koji su pripojeni nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav i Gusinje).
Operativni rad OZN-e i UDB-e prema muslimanskom stanovništvu (1944–1947)
U posljednjim mjesecima rata, djelovanje OZN-e Crne Gore proširilo se i na susjednu Albaniju, gdje je formirano opunomoćstvo u Skadru. U izvještajima iz decembra 1944. i januara 1945. godine navodi se da su operativne jedinice OZN-e Crne Gore u saradnji sa albanskom službom bezbjednosti likvidirale više jugoslovenskih državljana, među kojima i muslimane iz Podgorice, Bara i Ulcinja. Ova saradnja potvrđena je i u dokumentima iz 1946. godine, prema kojima su organi OZN-e Albanije predavali jugoslovenskim vlastima uhapšene muslimane iz Crne Gore, kao što su Murat Beći i Cak Zeć Bećiri iz Gusinja, Tahir Ron Pepa iz Tuzi i Sul Redž Sulja iz Ulcinja.
Zajedničke akcije OZN-e Albanije i UDB-e Crne Gore obuhvatale su potjere za „kontrarevolucionarnim elementima“, s mogućnošću prelaska granice do 15 kilometara u susjednu državu. Ova saradnja, iako formalno koordinisana, često je bila praćena incidentima, poput ubistva pet muslimana iz Gusinja i Plava maja 1947. godine tokom sprovoda iz Albanije u Jugoslaviju. Ovaj slučaj izazvao je oštre reakcije lokalnog muslimanskog i albanskog stanovništva, pa je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Jovo Kapidžić izdao naređenje da se bez njegovog odobrenja ne smiju preduzimati nikakve akcije preuzimanja lica iz Albanije.
Iz izvještaja OZN-e i UDB-e proizlazi da je znatan broj muslimana Crne Gore bio označen kao pristalica kontrarevolucionarnog pokreta, naročito u sjevernim srezovima Pljevaljskom, Bjelopoljskom, Beranskom i Andrijevačkom. Samo u Pljevaljskom srezu UDBA je krajem 1946. godine evidentirala 353 osobe koje su bile optužene da su učestvovale u „muslimanskoj miliciji“ ili SS jedinicama, dok se za dio njih navodi da su u bjekstvu.
Praćenje i nadzor vjerskih službenika
Izvještaji UDB-e Crne Gore iz 1946. godine pokazuju da su muslimanski vjerski službenici, u poređenju s pravoslavnim i katoličkim, bili manje aktivni, ali pod stalnim nadzorom. Na konferenciji održanoj na Cetinju u avgustu 1945. godine izabran je Vrhovni vakufski odbor, na čijem čelu je bio hodža Hasan Šlaković, ocijenjen kao lojalan „narodnoj vlasti“. Ipak, lokalni imami u Baru i Ulcinju, poput Hasana Mavrića i Abdulaha Buzukovića, pružali su otpor kampanji za skidanje zara i feredže.
Uprkos snažnoj ateističkoj propagandi, tradicionalni muslimanski običaji teško su se iskorjenjivali. Na sjednici CK KP Crne Gore od 28. marta 1946. konstatovano je: „Ženski muslimanski svijet je još pod feredžom i opire se partijskom uticaju.“ Istovremeno, izvještaji UDB-e iz Bijelog Polja i Berana navode da su pojedini hodže, poput Uzeira Bukvića i Asima Asanovića, odvraćali omladinu od partijskih konferencija i govorili da je „grijeh otkrivati lice pred nepoznatima“.
U izvještaju od jula 1946. godine navodi se da su „muslimanski vjerski službenici prilično neaktivni“, ali da postoje kontakti s vjerskim krugovima u Sarajevu i Skoplju. U Baru je hodža Mustafa Holović širio glasine da su omladinci poslani na radne akcije zapravo mobilisani u vojsku, što je izazvalo zabrinutost roditelja. U avgustu iste godine, posjeta Josipa Broza Tita Crnoj Gori izazvala je oduševljenje među narodom, ali sveštenstvo sve tri vjere nastavilo je pasivni otpor novoj vlasti.
Muslimansko sveštenstvo i izborna kampanja 1946. godine
Tokom kampanje za izbore za Ustavotvornu skupštinu NR Crne Gore, održane 3. novembra 1946. godine, UDBA je konstatovala da je sveštenstvo sve tri vjere pokazalo pojačanu aktivnost u nagovaranju naroda da bojkotuje izbore. Dok je kod pravoslavnog i katoličkog sveštenstva taj otpor bio organizovan, kod muslimanskih vjerskih službenika on je uglavnom imao oblik pasivne propagande. Posebno su bili aktivni hodže iz Ulcinjskog sreza — Mustafa Holović, Jakup Ljucović i Sulejman Peška — koji su pozivali muslimanke da ne izlaze na izbore, uz obrazloženje da „ženi po Kur’anu nije mjesto da odlučuje o državnim stvarima“.[15]
U Baru je hodža Alil Haverić, brat odmetnika Ćazima Haverića, pozivao roditelje da djecu upisuju u mektebe, dok je Bećir Zaganjor iz Gorana u svojim hutbama oštro kritikovao partijske aktiviste nazivajući ih „drvenim filozofima koji ne vjeruju u Boga“.[16] Isti imami podsticali su žene da ne idu u grad i da izbjegavaju omladinske skupove, koje su smatrali „najvećim grijehom“. U Pečuricama kod Bara hodža Ibrahim Hamzić fizički je napao seljaka Ćamila Šantića, poznatog po podršci novoj vlasti, i prijetio mu smrću ako slučaj prijavi organima UDB-e.
Služba je posebno nadzirala hodžu Abdulaha Hodžića, člana Komisije za vjerska pitanja, kojeg su označavali kao „najuticajnijeg među muslimanskim sveštenstvom“. U izvještajima iz oktobra 1946. godine navodi se da je Hodžić sve češće u društvu „reakcionara Gavra Cemovića“, što je UDBA protumačila kao otvorenu opoziciju režimu.
Do kraja 1946. godine Služba bezbjednosti registrovala je pojavu tzv. pasivnog otpora kod muslimanskih vjerskih službenika: umjesto otvorenog suprotstavljanja vlastima, širili su među vjernicima ideju o očuvanju vjere kroz mektebe i vjerski odgoj djece. U izvještajima se navodi da su hodže iz Plava i Gusinja zagovarale „jedini spas muslimanske omladine u učenju vjere od malih nogu, kako bi se izbjegao uticaj bezbožničke propagande“.
Komparativni primjeri otpora u Sandžaku
U izvještajima UDB-e Novog Pazara i Berana iz 1946. i 1947. godine naglašava se da je na pograničnom području između Crne Gore i Srbije, naročito u Rožajama, Tutinu i okolini Novog Pazara, muslimansko stanovništvo pružalo oružani i pasivni otpor novim komunističkim vlastima. U elaboratu „Istorijat razvoja bande — srez štavički“, koji je sastavilo Opunomoćstvo UDB-e Novog Pazara krajem 1950. godine, istaknuto je da su muslimani ovog područja „masovno pristupili pokretima protiv NOV-a“, često pod komandom lokalnih lidera poput Elmaza Agovića, Šerifa Klimente, Faika Bahtijarevića i Smaka Škrijelja.
Nakon oslobođenja, UDBA i KNOJ nastavili su akcije protiv preostalih gerilskih grupa. Na granici Rožajskog i Ivangradskog sreza zabilježene su oružane akcije odmetničkih formacija Ibrahima Nezirovića i Nazima Rizvanovića (1946–1947), koje su upadale u sela, otimale hranu i napadale muslimane lojalne novim vlastima.[21] U Rožajama i Ribariću djelovala je grupa Smaka Škrijelja, čije je ime UDBA nosila u dosijeu br. 10779. On je bio rodom iz Rudnice kod Tutina i tokom rata sarađivao s italijanskim agentima u Novom Pazaru. Nakon 1945. godine prelazio je granicu između Crne Gore i Srbije, skrivajući se u Pešterskoj visoravni, gdje mu se gubi svaki trag 1946. godine.
Zaključak
Muslimansko stanovništvo Crne Gore i Sandžaka ušlo je u drugu jugoslovensku državu s različitim istorijskim nasljeđem. Jedan dio bio je integrisan još 1878. godine (Bar, Ulcinj, Podgorica), a drugi nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje i Tuzi). Novi komunistički režim, kroz OZN-u i UDB-u, sprovodio je kombinovani sistem preventivnih i represivnih mjera prema svim vjerskim i etničkim zajednicama, pri čemu je islamsko stanovništvo bilo posebno izloženo zbog tradicionalne vjerske strukture i otpora ateizaciji.
OZNA i UDBA nisu imale posebnu politiku prema muslimanima, ali su u praksi njihova djelovanja često imala karakter ideološko-vjerske represije. Nadzor nad hodžama, mektebima i običajima bio je dio šire kampanje „prevaspitavanja“ muslimanskog stanovništva, dok su pojedini oružani otpori u Sandžaku poslužili kao povod za dugogodišnje praćenje, hapšenja i suđenja pod optužbom za „kontrarevolucionarnu djelatnost“.[23]
(Na osnovu: Aleksandar Stamatović i Filip Vučetić, 11.-…-222–240.pdf; arhivske beleške 1944–1947.)
Fusnote: obratite se autoru.
Discussion about this post