Hacim Rastoder na svom profilu piše:
“Snaga što ulazi na usta
Autor: Haćim Rastoder
Priroda je kroz vijekove oblikovala ljude Bihora, Rožaja i Peći. Oštre zime, brda i klanci, rijeke i kamene gudure stvarali su gorštake čije su snaga i izdržljivost često prelazile granice običnoga. U tom kršu i prirodnoj divljini, gdje se živjelo teško, ali ponosno, rađali su se ljudi čija se snaga prepričavala i pamtile njihove riječi, običaji i djela.
Među njima je bio i Nurko Rastoder rodom iz Savinog Bora – stasit, širokih ramena „kao vrata od amama“, a ruke su mu ličile na užad spletena od čistih mišića. Govorili su da, kad bi se on uhvatio posla, trojica jakih ljudi ne bi ga mogla zamijeniti. Njegova kuća nalazila se u Rožajama u blizini gdje je danas osnovna škola „Mustafa Pećanin“, a vodenicu koju je podizao gradio je kod bistre rijeke Ibar što se sručivala sa Hajle i Štedima i nosila snagu niz doline.
Jedne prilike Nurko se zaputio u Peć da kupi i dotjera vodenično kamenje. Put je bio dug, a običaj je nalagao da se prenoći kod prijatelja ili pobratima. Tako svrati u Radavac, kod pobratima Albanca.
Kad zakuca na vrata, iz kuće se začu glas domaćina:
— Kush është? (Ko je to?)
— Pobratime, ja sam, Nurko Rastoder iz Rožaja! — povika Nurko.
Gazda izletje, raširi ruke i dočeka ga srdačno:
— Mirë se erdhe, vëllai im! Dobro mi doš’o, brate moj!
Kako običaj nalaže, brzo se založi vatra pod sač. Gazdarica razvije kore i ispeče veliku pitu, a na sto iznese i kablić svježeg mlijeka.
— Bujrum posluži se Nurko — reče gazda. — Ovo je za sve nas, a mlijeko smo posebno čuvali.
Nurko pomenu bismile po svom adetu, pa reče:
— Bog da umnoži, domaćine! Što se na sofru iznese, to je Božiji bereket.
I stade jesti. Najprije nekoliko parčadi, pa još, dok nije pojeo cijelu pitu. Potom uze kablić i ispi ga kao čuturu – do posljednje kapi.
Djeca i familija gledali su u čudu. Jedno dijete šapnu ocu:
— O babo, a mi?
Gazda se namršti, ali ništa ne reče. Samo u sebi pomisli: „Ovaj Nurko nas osramoti, sve nam pojede, a djeca ostaše gladna.“ I već ujutro posla dvojicu mladića u pusiju, iza stijena, da ubiju Nurka kad se bude vraćao.
—
Kad dođe vrijeme da se natovari vodenični kamen na konja, dvojica mladića pokušavaše, ali ni za pedalj ga ne mogoše podignuti. Oznojiše se i pocrvenješe.
Nurko im priđe, zasuče rukave i reče:
— Domaćine, kod nas u Bihoru kažu: „Nije kamen težak, no ruka slaba.“
Zatim uhvati kamen objema rukama, podiže ga kao da je hljeb, i prebaci na samar konja, sve lako, kao da se igra.
Gazda zanijemi, pa povika:
— Aman, o burrë! Ovakvu snagu nijesam vidio!
Odmah posla mladića trkom:
— Brzo, zaustavi one iz pusije! Ne dirajte ga! Ko snagu takvu ima, ne smije ga se ubiti. To bi bila kletva na našu kuću!
Potom reče okupljenima:
— Snaga ulazi na usta! Ko dobro jede, mora da je kao div jak! Taj što pojede pitu i kablić mlijeka, nije on sramotu učinio, već nam snagu i bereket donio!
—
Od toga dana pričalo se i u Peći, i u Rožajama, a najviše po Bihoru:
— Ko hoće snagu kao Nurko – neka jede kao Nurko!
A starci su znali dodati, uz kahvu i vatru:
— Nije Nurka stvorio samo hljeb i mlijeko, već planina, rijeka i kamen. U njemu teče ilirska krv, a priroda mu je dala snagu da nadmaši obične ljude.
Tako je Nurko postao priča i pouka, dokaz da snaga i poštenje idu zajedno, a da gostoprimstvo i običaji ovih krajeva nijesu samo hrana na sofru, već obraz i amanet predak.”
Discussion about this post