Casopis Balkanska federacija često je objavljivao članke na tu temu, kako u svom europskom izdanju na francuskom i njemačkom jeziku ako iu balkanskom izdanju na srpskohrvatskom, grčkom, bugarskom, enskom, turskom i rumurijskom jeziku, prosvjedujući istodobno zbog sektivnosti Društva naroda po pitanju ugnjetavanja na Kosovu.
Pod gornjim naslovom izišao je u br. 140 (1), od studenoga 1930. pine, na str. 17. (na francuskome jeziku u europskom izdanju), opširan Basak, čije dijelove navodimo.
“Ima jedna nacionalna manjina koja je uvijek bila ugnjetavana i koja je to danas više nego ikada, jer joj prijeti istrjebljenje. To je albansko Kaomištvo Kosova, koje su imperijalističke velesile osudile da trpi upski jaram.
Oni koji malo poznaju barbarske metode koje srpski militaristi primjenjuju u svrhu uništenja kosovskih Albanaca misle, možda, da su malo pretjerana razobličavanja koja mi stalno činimo i koja ćemo nasta- viti činiti, govoreći o srpskim svirepostima. No, istina je da sve ono što mo do sada rekli i napisali o toj temi ne samo da nije pretjerano, nego je čak blaže od stvarnosti. U stvari, moramo, na našu sramotu, priznati da nismo još uspjeli potanko upoznati svjetsku javnost s nebrojenim sralnim činjenicama o svim patnjama, o svim užasima koje podnosi to sexetno albansko stanovništvo.”
“Vodeće danas države u Društvu naroda bile su gluhe za jauke koji su serazdijegali s Kosova zbog nasilja što ga je srpska soldateska provodila ta vrijeme i nepsoredno poslije balkanskih ratova. Velikosrbi su zauzeli Kosovo, proglasili ondje izvanredno stanje i pod raznim izgovorima, ma- skrirali više od 150.000 Albanaca sa svrhom da ih istrijebe i da Kosovo bezalbanizuju. I nijedna od velikih sila nije se suprotstavila srpskom imperijalizmu, koji je oteo albanskom narodu pola albanskog teritorija istavio ga pod svoju čizmu. Taj čin jasne i proste okupacije jedne zemlje od druge proveden je uz kriminalnu opću šutnju drugih.
Današnje europske države šute na sve ono što se dogada na Kosovu poslije svjetskog rata, a osobito šute na teror koji srpske vlasti nastavljaju provoditi na Kosovu najsurovijim metodama sa svrhom denacionaliza- cije toga kraja i njegova pretvaranja u srpsku pokrajinu, kako bi uništili Albance koji su prije rata činili 85% ukupnog stanovništva na njemu. Navest ćemo neke činjenice i neke brojeve:
12.371 čovjek, žena i dijete bili su masakrirani ili živi spaljeni u svojim kućama od službenih banda srpskog režima; 22.100 osoba bilo je uhićeno i surovo mučeno od srpskih vlasti, a velik dio tih ljudi umro je od posljedica mučenja; 10.795 obitelji bilo je protjerano s njihovih ognjišta i bačeno na izbjeglički put; 6.000 kuća, kao i čitava sela u sr…
Današnje europske države šute na sve ono što se dogada na Kosovu poslije svjetskog rata, a osobito šute na teror koji srpske vlasti nastavljaju provoditi na Kosovu najsurovijim metodama sa svrhom denacionaliza- cije toga kraja i njegova pretvaranja u srpsku pokrajinu, kako bi uništili Albance koji su prije rata činili 85% ukupnog stanovništva na njemu. Navest ćemo neke činjenice i neke brojeve:
12.371 čovjek, žena i dijete bili su masakrirani ili živi spaljeni u svojim kućama od službenih banda srpskog režima; 22.100 osoba bilo je uhićeno i surovo mučeno od srpskih vlasti, a velik dio tih ljudi umro je od posljedica mučenja; 10.795 obitelji bilo je protjerano s njihovih ognjišta i bačeno na izbjeglički put; 6.000 kuća, kao i čitava sela u sre- zovima Plav i Gusinje i 30 sela u srezu Drenica, zapaljeno je i potpuno srušeno. Nacionalna albanska organizacija za zaštitu kosovskog stanov- ništva podnijela je Društvu naroda dokumente i upoznala ga sa svim zločinima koje u jednom dijelu Europe provodi jedna država, članica Društva naroda, i tražila je da se osnuje jedno međunarodno istražno povjerenstvo, kao i da se odmah poduzmu mjere kako bi se prekinuo taj pokolj, koji predstavlja sramotu za europsku civilizaciju. Ali Društvo naroda nije se nikada udostojilo išta učiniti po tome zahtjevu.
Ova zločinačka neodgovornost prema svojim obvezama, koju je očitovalo Društvo naroda, ohrabrila je velikosrpske teroriste da udvo- struče svoje zločine. Oni su oduzeli albanskoj nacionalnoj manjini sva nacionalna, politička i kulturna prava, tako da gotovo 700.000 Albanaca na Kosovu i u Debru, a to znači stanovništvo koje je po brojnosti gotovo jednako stanovništvu današnje Albanije, nema ni jednu jedinu albansku školu. Albanske su knjige zabranjene, albanski jezik zabranjen, albanska su djeca prisiljena polaziti srpske škole, albanska imena – kao i u Make- doniji – moraju se, po zapovjedi šefa policije, srbizirati. Na primjer, jedan Jusuf Bekir mora se zvati Jusuf Bekirović, itd. Istodobno velikosrpski se režim ostrvio, nastojeći terorom osiromašiti albanskog seljaka. Zemlja albanskih seljaka je konfiscirana i dodijeljena vjernim agentima Vlade, koji su se naselili na ognjištima Albanaca. Kosovski Albanci nemaju čak ni pravo žaliti se sudu i srpskim vlastima, jer se svaka žalba ocjenjuje kao zločin i surovo kažnjava.
“Tako je Ferhad Draga, bivši zastupnik u Ustavotvornoj skupštini, jedan od najuglednijih ljudi na Kosovu, samo zato što se usudio dignuti glas protiv zločina, bio uhićen i osuđen na 20 godina teškog rada.
Jedan drugi albanski intelektualac, Nazim Gafuri, zato što je legalnim putem prosvjedovao protiv zločina srpskih ubojica za vrijeme izborne kampanje za općinska tijela, ubijen je pred svojom kućom od srpskih Łandara.
Katolički svećenik Stjefen Gečovi, šezdesetogodišnjak, literat i ista- knut arheolog, zato što se drznuo otići u policijsku postaju u Prizrenu kako bi prosvjedovao protiv progona kojima je bio podvrgnut, jer je na privatnim satovima učio djecu albanskom pismu, ubijen je s dva metka u trenutku kada je napuštao policijsku postaju, vraćajući se kući.
Jedan drugi stari Albanac, Mulla Aga Pllava, koji je Vladi uputio žalbu protiv zločina lokalnih vlasti, ubijen je u krugu svoje obitelji, a njegova žena i jedno dijete od dvije godine bili su teško ranjeni. Itd., itd….
“Kosovski su Albanci odigrali prvorazrednu ulogu u borbi za neza- visnost čitavog albanskog naroda.
Ali, kao rezultat balkanskog rata Albanija je podijeljena na tri dijela, od kojih su dva pripala Srbiji i Grčkoj, a treći se konstituirao kao albanska država. I tako je Kosovo, koje je sve učinilo za oslobođenje albanskog naroda, ponovno dospjelo pod tuđu čizmu, težu i svirepiju od sultanove.”
“Položaj nacionalnih manjina u Jugoslaviji krajnje je težak. Ali ugnje- teni narodi ne trebaju čekati svoj spas ni od Društva naroda ni od velesila. Oni se mogu izbaviti iz ropstva samo vlastitom borbom protiv ugnjetača.
U toj borbi ugnjetenih protiv ugnjetača Albanci Kosova i Debra moraju se ustrajno boriti za ujedinjenje cijeloga albanskog naroda u jednu doista nezavisnu republiku u okviru Balkanske federacije.” (s francuskoga)
O Stjefenu Gečovi, koji se spominje gore, s poštovanjem piše Branko Horvat u svojoj knjizi Kosovsko pitanje (str. 44.):
“Navest ću ovdje slučaj koji, možda, jasnije nego bilo kakvo opisivanje, ilustrira odnos nove vlasti i Albanaca. Riječ je o albanskom franjevcu po imenu Shtjefën Gjeçovit, rođenom u Janjevu na Kosovu 1874.
Gjeçovit je gimnaziju završio u Derventi, filozofiju je studirao u Banjoj Luci, a teologiju u Kreševu. Bio je, dakle, bosanski đak kao i mnogi drugi albanski franjevci. Gjeçovit je pisac više naučnih radova, od kojih je najznačajniji Kanuni i Lekë Dukagjinit (Kanon Leke Dukadjinija), koji predstavlja kodifikaciju albanskog običajnog prava. Tu knjigu treba smatrati još jednim doprinosom Kosovara albanskom nacionalnom pre- porodu. Takve su kodifikacije u svijetu prvorazredni kulturni događaji, ali ne i u kraljevskoj Jugoslaviji. Kad se Gjeçovit u oktobru 1929. vraćao iz Prizrena u selo Zjum, gdje je služio kao župnik i potajno obučavao albansku djecu, iz zasjede su ga ubili žandari. Gjeçovit nije našao mjesto ni u prvoj Enciklopediji Jugoslavije – nesumnjivo ne namjerno nego zbog neznanja njenih autora.”
Horvat nastavlja:
“Ovo ubojstvo nije bilo osamljeno. Godine 1927. ubijen je usred Prištine Nazmi Gafurri, narodni poslanik, koji je javno osuđivao nasilja nad Albancima. Ubojica nije nikad izveden pred sud.”[1]
[1] KOSOVSKI ALBANCI – ROBOVI VELIKOSRPSKOG REŽIMA
Razgovor o ovom članaku