Kolonizacija bio je jedan proces započet još 1912. godine

Kolonizacija albanskih krajeva bio je jedan proces započet još 1912. godine. Ona je dobila na intenzitetu 30-tih godina, kada je oružani otpor bio slabiji. Na osnovu plana kolonizacije etničkih albanskih krajeva, kolonisti su smješteni u prvom redu na strateškim tačkama ovih krajeva, kao što je bio pogranični pojas s albanskom državom. Slavenski kolonisti smješteni su i pored saobraćajnih čvorova, puteva, željezničkih puteva, kao i u dolinama i na najplodnijem zemjištu. U periodu između dva svjetska rata, na albanskim krajevima smješteno je oko 15.000  porodica kolonista sa oko 75.000 članova. U periodu 1918-1941. na etničkim albanskim krajevima dignuto je 1.000 slavenskih kolonija, kao posljedica realizacije agrarno-kolonizacijske politike, zaoštreni su međuetnički odnosi između Albanaca i Srbocrnogoraca.

Kolonizacija nije bila toliko iz ekonomskih razloga koliko iz političkih. Dekretom zakona utvrđeni su svi detalji o kolonizaciji Kosova. Sve je to učinjeno kako bi se promijenila etnička struktura stanovništva. Kolonisti su, pored mnogih drugih beneficija, dobili i obradive površine ili kuće koje su Albanci napustili. Koloniste su vezali sa mjerama predostrožnosti, navodeći da su morali ostati 15 godina da bi postali puni nasljednici te imovine.

Takozvana agrarna reforma, naime kolonizacija, započela je prije Prvog svjetskog rata, a nastavila se i nakon Prvog svjetskog rata, koja je počela i prije nego što je dobila pravnu formu, neposredno nakon ulaska srpske vojske u jesen 1918. godine.

Kolonizacija Kosova propraćena je fizičkim i psihološkim pritiscima. Oduzimanje zemlje i imovine ljudima koji su pripadali Nacionalno-oslobodilačkom pokretu, odnosno Kačačkom pokretu. Ovi pritisci povećali su iseljavanje za Tursku. Inače, ovo je bio cilj velikosrpske vlade.

Do kraja 1927. godine, na Kosovu po okruzima, formirane su sljedeće kolonije:

1. Okrug Gračanica (Priština), 25 kolonija i 222 naselja,
2. Okrug Llap, 20 kolonija i 25 naselja,
3. Okrug Vučitrn, 15 kolonija i 65 naselja,
4. Okrug Gnjilane, 10 kolonija i 22 naselja,
5. Okrug Uroševac, 9 kolonija i 23 naselja,
6. Okrug Peć, 11 kolonija i 27 naselja,
7. Drenički okrug, 7 kolonija i 25 naselja.

Zbog neviđenog nasilja, Albanci su bili prisiljeni ili se boriti za svoje postojanje ili nestati ili biti raseljeni. Raseljavanje Albanaca bilo je usljed pritisaka. Statistika oduzimanja zemljišta kačacima i zemljišta koje su napustile porodice koje su pobjegle sa Kosova, samo da bi spasile glavu i emigrirale jahtom.

Prema statističkim rezultatima iz 1937. godine, prema agrarnim granama, takva je bila situacija: u ogranku Peć, koji je obuhvatao sljedeće upravne okruge: Peć, Andrijevica, Berane, Đakovica, Podrima, Belopolje, 2761,51 ha kačaka uzeta je zemlja, a napušteno je bilo 8539,42 ha ukupne obradive površine. U ograncima Mitrovice, koji su obuhvatali sljedeće administrativne oblasti: Mitrovica, Dezheva, Senica, Shtavica, Vuçitrrna, Llapi i Drenica, oduzeto je 170,86 ha zemlje kačacima i 4090,40 ha oranica, 3900 ha oranica.

O položaju albanskog (podrazumjeva se i muslimana) stanovništva u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, u TV emisiji Peščanik „Kumanovo 1999-1919“, Bešlin, M  kaže: „Položaj albanskog  stanovništva je bio najnepovoljniji mogući od svih nacionalnih manjina u Kraljevini Jugoslaviji, položaj albanske manjine je zaista bio najteži. Dakle, to je potpuna diskriminacija. Ne postoje, za sve vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije, nijedne novine na albanskom jeziku, ne postoji nijedan udžbenik. Njima je uskraćeno pravo na zemlju. Zemlja je oduzimana od albanskog stanovništva; davana je prije svega slavenskom, srpskom stanovništvu, kolonistima. I vi, dakle, kad nekome uskratite, kad uskratite poljoprivrednom stanovništvu pravo na zemlju, vi ste mu uskratili pravo na egzistenciju i pravo na život. I to je, dakle, rađeno ciljano. Naravno, iseljavanja su vrlo podsticana, tad, 20-ih godina, iz države, i ne samo albanskog, nego i turskog, uopšte muslimanskog stanovništva. Nekoliko desetina hiljada ljudi je iseljeno tada, prije svega u Tursku i nešto manje u Albaniju.“

Već 1923. godine počinje oduzimanje ziratne zemlje od albanskih seljaka. Prema zakonu, njima se morala dati u zamjenu zemlja istog boniteta. No, u većini slučajeva, niti su dobili zemlju niti odštetu. Ti nezakoniti postupci eskaliraju poslije 1931. godine. Vlasti su nastojale da što više kolonista dovedu u pogranično područje. Kako zemlje nije bilo dosta, ona je oduzimana od Albanaca bez obzira na to da li će na preostaloj zemlji moći živjeti. Autor Horvat, pozivajući se na Obradovića, najboljeg poznavaoca kolonizacije na Kosovu, dodaje: Šef kancelarije Kosta Krstić izvještava dvor 1932. da su „starosedeoci čitavih sela ostali bez hektara zemlje“. U isto vrijeme organi vlasti i šovinistički političari huškaju naseljenike na Albance. Usljed toga „deo neseljenika nasilnički se odnosio prema Albancima smatrajući ih kao obespravljeni živalj… Nosioci vlasti takmičili su se ko će više Albanaca iseliti. Kad je jedan načelnik zvečanskog okruga iz 1924-1927, bio smijenjen, on se žalio dvoru i kao značajnu svoju zaslugu naveo da je odselio „bespravno u Aziji 32.000 Arnauta, opasnih po zemlju“, 6.000 ih je otpremio u Albaniju, a imovinu su morali prodati u bezcijenje našim naseljenicima. Poslije 1936. bezakonje je ekaliralo dotle da se za malo mita moglo dobiti bilo koja albanska zemlja. Ako bi se nekom Srbinu ili naseljeniku svidjela njiva ili livada Albanca, dovoljno je bilo da podmiti agrarne organe ili da ima dobre veze u povjereništvu pa da je dobije“.

Između ostalog, Čubrilović, u svom elaboratu o kolonizaciji, vrlo je pedantan i daje savjete kako riješiti problem s manjinama, posebno s Albancima.

„Albanci i druge manjine na jugu su raštrkani i nisu opasni za naš život, nacionalni i državni. Nacionalizirati šarske teritorije znači zauvijek likvidirati svakog iredentu i zauvijek osigurati posjede ovih zemalja.

Kolonizaciju sa sjevera treba svesti na područja naseljena Makedoncima. Ako nekoga treba uputiti na jug skopskog Karadaka, onda treba poslati vranjance i leskovčane, koji su im mentalitetom i kulturom bliži, a nikako dinarce. 

Problem novopazarskog Sandžaka rješavat će se sam po sebi i on u našem državnom životu ne igra ulogu koju je imao 1912. Spomenut ćemo da raseljavanjem Albanaca prekinuće se posljednja veza naših muslimana u Bosni i Novom Pazaru sa drugim dijelom muslimanskog svijeta. Oni postaju vjerska manjina, jedina muslimanska manjina na Balkanu, i ta će činjenica ubrzati njihovu nacionalizaciju.“

Čubrilović najveći problem vidi kod Albanaca, za koje kaže da je „nemoguće unazaditi   samo sa postepenom kolonizacijom. Ovaj je jedini narod koji je u poslednjih hiljadu godina uspeo ne samo da se zadržava u jezgru naše države, Raškoj i Zeti, već i da na našu štetu odbaci naše severne i istočne etničke granice.“

Zataškavanju iseljavanja Muslimana, odnosno Bošnjaka, iz Sandžaka umnogome su doprinijeli intelektualci komunističkog režima, iako je na Kosovu manje imalo takvih. Ejup Mušović, koji je razloge iseljavanja sveo na ekonomski razlog, između ostalog, navodi: „Ipak, iznad svega, najbitniji element koji je uticao na iseljavanje Muslimana (Bošnjaka, I. A.) u Tursku u periodu između dva svjetska rata bio je ekonomske prirode.“

Do početka 1941. godine od agrarnih kolonizacijskih reformi dodirnuto je oko polovina poljoprivrednog zemljišta i polovina seoskog albanskog stanovništva. Statistika o oduzimanju kačaka i napuštenih zemalja od albanskih porodica koje imaše agrarne filijale predstavljaju ovakvo stanje u Mitrovačkoj filijali, u kojoj pripadaše ovi administrativni okruzi Mitrovica, Deževa (Novi Pazar), Sjenica, Štavica (Tutin), Vučitrn, Lab i Drenica. Kačacima je oduzeto 170,86 hektara, ostavljena pusta zemlja 4090,4l0 hektara, obradive zemlje 3900 ha.

Pored ovoga, kao posljedica eksproprijacije albanskog seljaštva i kolonizacije njihove zemlje, značajne promjene doživjela je i etnička strutura. Na Kosovu godine 1912. Albanci su činili 90 posto stanovništva, dok je 1941. njihov postopak pao na oko 70 odsto. Ipak, zahvaljujući organizovanom otporu albanskog naroda, nije postignut cilj jugoslavenske kraljevine za korjenitu izmjenu etničke strukture u korist slavenske manjine.

Vladajući srpski kulturni i naučni krugovi, i posebno ideolozi stvaranja čistih etničkih prostora, i pored preduzetih mjera prema Albancima, nisu bili zadovoljni rezultatima kolonizacije i iseljavanja Albanaca u druga mjesta. Pored svih drastičnih mjera, broj Albanaca nije smanjen, već je, naprotiv, zabilježio rast, zbog visokog nataliteta u teškim uslovima života i rada. Stoga je tadašnja vlast odlučila da svoje ciljeve ostvari putem nasilnog iseljavanja i terorom prema svim Albancima. Sa područja Kosova i okolnih teritorija, sa jedne strane, i preko kolonizacije što intenzivnije Srba na Kosovu a i u Zapadnoj Makedoniji. Za ove namjere sastavljeno je niz elaborata i planova.

Elaborat fašistiškog karaktera, pod naslovom „Iseljavanje Arnauta“, kojeg je sačinio dr. Vaso Čubrilović (1898-1990), predstavljen na Srpskom kulturnom klubu, 7. marta 1937, prethodio je jednoj seriji djelovanja u srpskom političkom vrhu. Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu 11. jula 1938. godine.

Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslavenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

U elaboratu o rješavanju manjinskih problema u novoj Jugoslaviji od 3. novembra 1944. je napisano: „Mi smo posle oslobođenja 1918. g. prema nacionalnim manjinama zauzeli stanovište najveće širokogrudosti, iako su neke od njih već u ratovima 1914-1918. g. tako se prema nama ponašale, da su opravdano zaslužile i drugi postupak“