Otprilike 40 posto onih koji planiraju napustiti zemlju ne namjeravaju se više nikada vratiti, gotovo 20 odsto planira ostati u inozemstvu duže od 20 godina, a 10 procenata se planira vratiti za 5 do 10 godina. Neke druge studije upućuju da ispitanici imaju vrlo negativan stav prema mogućem povratku svoje djece u domovinu, kaže Vračić.
Razgovarao: Sead Numanović
Bosna i Herzegovina nema tačne podatke ni o ljudima koji žive u njoj, naivno je očekivati da postoje precizni podaci o broju ljudi koji svakodnevno odlaze, stalno ili privremeno, jer ne postoji sistem koji bi pratio takva kretanja“, kaže u intervjuu za politicki.ba Alida Vračić.
Ona je saradnica Evropskog vijeća za vanjska pitanja, čije je sjedište u Londonu. Saradnica je i IWM u Beču. Direktorica think tank Populari u Sarajevu.
Otišlo i do 2,2 miliona ljudi
Vračić je vrlo posvećena problemu odlaska ljudi, kako iz BiH, tako i iz regiona.
„Ono što sa sigurnošću možemo reći je da je Bosna i Herzegovina među vodećim zemljama u regionu po stopama emigracije.
Na temelju dostupnih službenih podataka statističkih agencija u zemljama domaćinima i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH, procjenjuje da ukupan broj emigranata porijeklom iz Bosne i Hercegovine varira između 2 i 2,2 miliona.
Koliko je ljudi otišlo u zadnje vrijeme? Po godinama. Šta kažu procjene?
– Ako pogledate podatke OECD-a, procjenjuje se da je u razdoblju između 2013. i 2017. godine, oko 184 000 ljudi emigrirao iz Bosne i Hercegovine (trajno ili privremeno), što je oko 36.800 ljudi godišnje.
Taj se broj iz godine u godinu povećava, npr. sa 28.000 u 2013.godini na 44.700 u 2018.godini. Prema podacima Svjetke banke 48 posto populacije u Bosnia i Herzegovine su emigrirali.
Jedan od načina prikupljanja podatak o emigraciji, su službeni podacu statističkih agencija u zemljama domaćinima. Tako je naprimjer, u periodu od 2014. do 2018. godine, njemačka statistika registrirala je 119.000 pristiglih iz BIH, dok je 68.000 iz Njemačke otišlo u Bosnu, pa je u tom razdoblju 50.000 zapravo trajno otišlo u Njemačku. Slični podatke imamo i za prethodne godine.
Šta kažu podaci BiH?
– Ako gledamo zvanične statistike o deregistraciji građana BiH (odjava iz državljanstva), stiče se utisak da je broj relativno mali, ali je naravno, jasno da su odjave samo mali dio emigracije, jer većina emigranata se ne odjavljuje.
Broj osoba koje se odjave iz državljanstva na godišnjem nivou.
| Zemlja u koju emigriraju | 2016 | 2017 | 2018 | 2019 |
| Hrvatska | 888 | 843 | 755 | 805 |
| Slovenija | 421 | 512 | 650 | 632 |
| Njemačka | 1,196 | 1,339 | 1,381 | 1,181 |
| Austrija | 895 | 994 | 773 | 919 |
| Ukupan broj | 4,288 | 3,688 | 3,559 | 3,537 |
Dakle, brojevi su vrlo problematični, zasigurno sugeriraju koliko su velika kretanja ljudi, ali postoji još nekoliko bitnijih elemenata emigracije, o kojima moramo pričati više.
Politika je ubila duh građanima BiH
Zašto odlaze?
– Ekonomske prilike su veliki dio priče o odlasku, ali ne i jedine. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini od gotovo 40 procenata je zastrašujuća, pa čak i oni koji nađu posao nisu adekvatno plaćeni.
Međutim, drugi razlozi, koji su sve prisutniji, su potpuni izostanak perspektive i potencijala za napredovanje i rast. Sociološki posmatrano, veliki broj anketa sada već potvrđuje da su stanovnici BIH prezasićeni svakodnedvnicom koju žive, nepravdom koju vide, nemanjem uređene sredine, i svepristnom korupcijom.
Druga element je općenito negativna percepcija situacije u BiH i izostanak namjere politike da promijene ta negativna kretanja. U konačnici imate jako dobro situirane ljude koji jednostavno ne žele da im djeca odrastaju u tom okruženju i vrlo često odlaze.
Dakle, razlozi mogu biti vrlo individualni, ali sistem privilegija koji je uspostvaljen za neke grupe, stalno potpirivanje međunacionalnih sukoba, razvijanjem ozračja straha vrlo su često okidač za odlazak.
Dojam je da bi otišli svi da mogu – iz ovih ili onih razloga. Koliko je taj dojam utemeljen?
Nedavno je fondacija Westminister napravila istraživanje koje uključuje i pitanje želje sa odlaskom. Na pitanje žele li emigrirati, više od polovice ispitanika odgovorilo je potvrdno. Od tog broja, 14,7 imalo je vrlo snažnu želju, 12,7 imalo je jaku želju, a drugih 27,3 procenata umjerenu.
Otprilike 40 posto onih koji planiraju napustiti zemlju ne namjeravaju se više nikada vratiti, gotovo 20 odsto planira ostati u inozemstvu duže od 20 godina, a 10 procenata se planira vratiti za 5 do 10 godina.
Neke druge studije upućuju da ispitanici imaju vrlo negativan stav prema mogućem povratku svoje djece u domovinu, njih 79 posto ne bi željeli da im se djeca vrate u Bosnu i Herzegovinu, a čak 96 posto njih vjeruje da je opća kvaliteta života djece u inozemstvu bolja.
Ako pogledate Balkan Barometar Balkan Public Barometer poll koji radi RCC, 68 odsto ljudi nezadovoljno je smjerom kojim Bosna i Herzegovina ide.
Ista ova anketa kaže da bi 34 posto ljudi razmotrilo mogućnost odlaska.
Čak i ako su podaci iz ovih anketa površni, svakome ko živi u BiH jasno je da nedostaje optimizma i vizije budućnosti, i da čak i dobro plaćeni poslovi ne mogu zadržati sve one koji žele bolju sredinu za svoje porodice.
Odlasci nisu nužno loši
Ne nazire se ni u primisli namjera vlasti da odlaske zaustavi. Šta bi vlasti trebale raditi, a sta građani?
– Za male zemlje kao što je BIH, emigracija nije nužno loša.
Prije svega moramo promijeniti način na koji pričamo o emigraciji. Predstavljamo emigraciju, kao put u jednom smjeru, skoro uvijek sa zaključkom da ljudi koji su otišli nemaju namjeru da se vrate ili učestvuju u kreiranju bolje Bosne i Herzegovine. To je jedna od najvećih zabluda, jer nikad više nego sada, ljudi nemaju potrebu prekidati svoje odnose promjenom prebivališta. Ljudi jesu frustrirani politikom i stagnacijom u BIH, ali održavaju veze sa porodicom, kolegama, prijateljima. Oni nastavljaju aktivno učestvovati u mnogim aktivnostima, često poslovno, ali i privatno. Za male zemlje kao što je BIH, emigracije nije neophodno loša. Ona osigurava ne samo novac koji nije zanemariv, nego i povezivanje znanja, vještina, razmjene informacija, i kreiranje važnih poveznica sa naprednim društvima. Nažalost ljudi koji vode BiH ne posvećuju ovome pažnju i ustvari vrlo malo znaju o kretanjima, potencijalu i mogućnostima koje emigracija može donijeti. Ne postoji jedinstven stav o tome da se dijaspora BIH mapira, da se vidi gdje smo izvrsni, čime se ljudi bave, koga poznaju, kako ih povezati sa institutima, bolnicama, fakultetima.
Jedno od rješenja su kružne migracije, koje su trenutno nestrukturirani proces koji uspostavljaju i održavaju sami migranti. Bosna i Herzegovina mora relaksirati emigraciju i ponuditi kreativna rješenja za ljude koji npr. žele živjeti i raditi 4 mjeseca u Njemačkoj, dva mjeseca u Portugalu i ostatak godine u BiH. Mladi koji studiraju i rade, kreću se unutar EU, i više puta godišnje mijenjaju prebivalište. Preko 80 miliona ljudi unutar EU živi i radi van svojih matičnih zemalja, i to potpuno normalno.
Emigracija nije samo odlazak ljudi, nego vrlo često odlazak mladih stručnjaka, doktora, medicinskog osoblja, IT inžinjera, naučnika.
Izvor:Trokic, Amela. (2012). The negative long term effects of remittance inflow in Bosnia and Herzegovina.
Odlazak ovog kadra dokumentovan je u svim bivšim socijalističkim zemljama s jugoistočne Europe i Balkana. Liječnici iz Poljske, Rumunjske, Moldavije, Bugarske, Slovenije, Hrvatske, Samo je Rumunjska izgubila polovicu svojih liječnika između 2009. i 2015. godine.
U periodu od 2013 do 2016. godine oko 4.213 Bosanaca zaposlilo se u njemačkom zdravstvenom sektoru. Podaci Njemačke agencije za zapošljavanje također pokazuju da su u ožujku 2016. godine u Njemačkoj bila zaposlena 1 102 bosanska liječnika, što je porast od 20 posto. Posljednjih godina ti su brojevi naglo porasli i procjenjuje se da na svakih šest liječnika u Bosni jedan sada radi u Njemačkoj. Glavni razlozi su nedostatak profesionalnosti na radnom mjestu, nedovoljna naknada i loši uvjeti rada.
Često čujemo da smo žrtve zapadne politike koja ovako dobija obrazovane ljude za džabe. Kako gledate na to?
– Nekoliko godina tvrdim da EU mora imati ne samo korist od emigracije iz Jugoistočne Europe već uspostaviti strukture koje olakšavaju posljedice emigracije, promiču izvrsnost, razmjenu znanja i vještina, naročito u sektorima poput zdravstva i upravo putem kružne migracije. Prije nekoliko dana Rumunija je ponudila rješenje.
Rumuni su predložili Medicinski kompenzacijski Fond za nadoknadu u koji bi plaćale zemlje koje zapošljavaju strane medicinare, kako bi pomogao u podršci zdravstvenim sustavima u zemljama odakle ti medicinski stučnjaci odlaze. Prikupljeni novac pomogao bi financiranju obrazovanja liječnika i medicinskih sestara u zemljama porijekla i nadoknadio medicinske troškove za pacijente u tim zemljama kojima je potreban medicinski tretman van granica. Osim što takav plan pruža kratkoročno ublažavanje nedostatka osoblja u zemljama, to može doprinijeti stvaranju dugoročne ravnoteže između zdravstvenih sistema u Evropi.
Na kraju je tu i emigraciona politika. Nažalost u BiH se imigracija spominje skoro isključivo u negativnom kontekstu, ali je upravo imigracija razlog zašto su neka društva naprednija od drugih.
Trenutno postoji duboko nepovjerenje prema imigrantima i postoji značajna razlika između percepcije i stvarnosti izbjegličke situacije. Zasigurno postoji ljudi i porodice koji bi se mogli integrirati na tržište rada i BIH mora promijeniti politiku u tom smjeru i početi prepoznavati da su samo I isključivo višejezična, multikulturalna društva uspješna.
/politicki.ba/
Razgovor o ovom članaku