U albanskoj, srpskoj, ali i bosanskoj literaturi, nigdje ne piše da u ovom selu žive Albanci. Da nije bilo međunarodnih istraživača, tu činjenicu bi znali samo oni koji su u rodbinskim vezama ili koji su bili u posjeti ovom pešterskom kraju.
Međutim, prvi dokaz da ovdje žive Albanci dala je Prištinska televizija 1980. godine, od strane uglednog novinara Ali Llunjija u dokumentarnoj emisiji posvjećenoj Pešteru. U ovoj emisiji prvi put imamo svjedočanstvo pisca Ćamila Sijarića, kada pred kamerama RTP-a izjavljuje: “Moja majka je Albanka. Odrastao sam bez majke i oca, vodili su me kod mojih dajidža Kurtovićia, albanski jezik je moj maternji jezik i moj je koliko i srpski.”
Drugi dokazi su od evropskih istraživača koji pišu: „Ovo selo je jedno od tri naseljena još samo Albancima na području Peštera. Zbog političkih problema vezanih za Albance nakon Drugog svjetskog rata, njeni stanovnici su se izjašnjavali kao Bošnjaci kako bi izbjegli diskriminaciju. Seljani(mještani ovog kraja)i dalje govore albanskim jezikom.”(Andrea Pieroni, Maria Elena Giusti, & Cassandra L. Quave (2011).[1]
Ovoga puta odabrali smo fotografiju snimljenu 1981. godine, dvije osamnaestogodišnje djevojke Fetka Llekiq (Leka) (Lekić) i Saha Llekiq (Lekić) Numanović.
„Nas dvije na ovoj fotografiji smo slijeva ja Fatka Lekiq i moja rođaka Saha Lekiq Numanović. Živimo u Sarajevu. Nemam drugog izbora, jer je život u Doliću, gdje smo rođene, bio veoma težak. Došle smo u Sarajevo, ovdje smo se školovale i stvorili porodicu. Ali, srcem i dušom volim mjesto gdje smo rođene, naše albansko porjeklo, ističemo našu albansku krv. Nikada to nisam zaboravila i ponosne smo na svoje albansko porjeklo.”
[1] https://www.researchgate.net/publication/225732430_Cross-Cultural_Ethnobiology_in_the_Western_Balkans_Medical_Ethnobotany_and_Ethnozoology_Among_Albanians_and_Serbs_in_the_Pester_Plateau_Sandzak_South-Western_Serbia
Razgovor o ovom članaku