Piše: dr. Harun Crnovršanin
Povod da napišem ovaj tekst je skorašnja smrt Redžepa Zagarevića, rođenog Pazarca koji je 60-ih godina prošlog vijeka odselio u Gradačac i tamo živio sve do svoje smrti 14. oktobra 2021. godine. Rahmetli Redžep je imao veoma buran život.
Rođen je 1926. godine u Novom Pazaru od oca Ramadana i majke Abide. Otac mu je bio poznati trgovac u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan od dućana mu se nalazio u Ribariću, pa je dio svojeg imetka uložio u izgradnju prve džamije u mjestu Ribariću kod Novog Pazara. Džamiju je podigao 1932. godine, nakon što je poslije mnogo peripetija dozvolu za njenu izgradnju dobio od nadležnih organa iz Beograda. Današnja nova džamija u Ribariću podignuta je nedaleko od stare Ramadanove džamije koja je srušena zbog izgradnje jezera u Ribariću.
Njegov sin Redžep je brzo stasao u sposobnog trgovca, pa je svoju trgovinu proširio i na Kosovo i Albaniju. U toku Drugog svjetskog rata vidio je i zapamtio dosta toga, pa je autoru ovoga teksta ispričao mnogo važnih i, za našu javnost, nepoznatih događaja. Učesnik je odbrane Novog Pazara od četnika u jesen 1941. godine. Učesnik je oslobađanja sela Strumce i Poda kod Ribarića od 24. oktobra 1944., u kojem su četnici iz Ibarskog Kolašina ubili 6 Bošnjaka iz familije Bešović i Dreković, a njihove kuće zapalili.
Aćif efendija šalje dobrovoljce iz Pazara da spašavaju braću u Višegradu
Redžep je bio jedan od učesnika spašavanja muslimanskih civila iz Višegrada oktobra 1943. godine. Ovaj potpuno nepoznat događaj za sandžačku i širu javnost ispričao mi je adžo Redžo 26. jula 2015. godine. Poznato je da su u toku januara i februara 1943. godine crnogorski četnici pod komandom vojvode Pavla Đurišića izvršili masovne zločine i na jednom dijelu Višegradskog i Goraždanskog sreza. A već u oktobru iste godine Azbukovačka četnička brigada iz Srbije i domaći četnici na području Višegradskog i Rogatičkog sreza ubijaju između 2.500 i 3.000 Bošnjaka. Došavši u Višegrad četnici su izvršili nezapamćene zločine. Odvodili su Bošnjake na Drinski most i na njemu klali i ubijali i sa ćuprije bacali u Drinu. Ljudska krv se bila već usirila i izgledalo je kao da je neko pekmezom namazao cijeli most.
„Bila je jesen 1943. godine, dan utornik“, počinje priču amidža Redžep. Dobošar Šućo je lupo u doboš u centru Novog Pazara i viče: „Draga braćo, čujte i počujte! Naša braća izginuše u Bosnu! Ko je brat musliman neka odmah dođe pred Islamske ustanove!
Skupilo se tu jako mlogo naroda. Na mafilj (balkon) od Islamskih ustanova je izašo Aćif efendija Hadžiahmetović i još trojica-četvorica sa njim. Govorili su kako naša braća u Bosni stradaju, kako ih četnici kolju, pale i bacaju u vodu. Ko je brat musliman nek se hitno spremi i ovde što prije da dođe. Dobili smo od Nemaca 35 kamiona koji će nas prebaciti do Višegrada i da izvučemo i odbranimo taj narod.
Pazarci su se odmah rasturili i otišli do svojih kuća da uzmu oružje. Tada je bilo dosta oružja u Pazaru- i pušaka i puškomitraljeza, jer su ranije bili četnički napadi na Pazar (u jesen 1941.), pa je to oružje ostalo. Narod je odmah pristigo i počeo da se penje na kamione. Pored kamiona je stajao Hakija ef. Ademović, imam iz Altun-Alem džamije i vršio izbor boraca. Djecu i stare ljude nije primio u kamion, dok je sposobne ljude pusto u kamion.
Ja sam imao 17 godina pa sam se plašio da me ne prime, pa sam, krijući uletio svom starijem bratu Hasu Zagareviću pod šinjel, jer se od njega nisam nikad odvajo. U kamion nije bilo mjesta za sjedenje, već smo svi stajali. I ja sam imao pušku. Nekoliko kamiona je pošlo ka Sjenici, pa smo preko Prijepolja na kraju stigli u Dobrun kod Višegrada. U Dobrunu su kamioni stali pored puta. Tamo se na kraju skupilo oko 25 kamiona. Mene i Zeća Šarenkapića i još jednog, čini mi se da se zvao Islam Bihorac, odredili su da čuvamo kamione i da prihvatamo ljude iz Višegrada. Naši su iskočili iz kamiona i odmah iz Dobruna krenuli ka Višegradu i odmah počeli da pucaju. Ja nisam išao sa njima, već sam ostao da čuvam kamione.
Moj brat Haso je sa ostalima došao sutradan u Dobrun i ispričao mi šta je video. Kaže: kad sam došao do Drinskog mosta, na njemu je bilo toliko krvi da su nam cipele potanjale u krvi. Četnici su postavili mitraljeze na brda sa obadvije strane mosta, i kad je narod krenuo iz Višegrada da bježi preko mosta oni su ih unakrsnim rafalima ubijali. U Drini je bilo mrtvaca ko balvana.
Tada smo uspjeli da spasimo 300 do 400 muslimana iz Višegrada i da ih dovedemo u Novi Pazar pred Islamske ustanove. Prvo su jedan dio izbjeglica odveli u medresu Pod hendek i tu su ih smjestili. Poslije su raspoređivali po džamijama: Altun-Alem džamija, Melajska džamija, Bor džamija i Kolo džamija. Kad su popunili džamije, počeli su da izbjeglice raspoređuju po kućama, po troje –četvoro. Tad je Pazar bio pun muhadžira. Jedna grupa je prebačena u Tutin. Međutim, tamo se nisu dugo zadržali već su ih prebacili u Peć na Kosovo“, završava priču amidža Redžep o akciji spašavanja višegradskih muslimana.
Redžepov susret sa Miljojkom Roginjcom, atetnatorom na Aćifa efendiju
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Redžep odlazi u Beograd i završava srednju medicinsku školu. Bio je među prvim muslimanima u Sandžaku koji je završio ovu školu. Radio je u Tutinu i u Novom Pazaru. Sudbina je htjela da se zaposli u Higijenskom zavodu u Pazaru i da radi sa Miljojkom Roginjcom, čovjekom koji je u ljeto 1933. pokušao sjekirom da ubije Aćifa efendiju.
Miljojko mu je otvoreno ispričao da mu je namjera bila da ga ubije. Bio je preobučen u žensku muslimanski nošnju i ispod čaršafa je nosio manju sjekiru. Kad je pao prvi mrak, pratio je Aćifa do njegove kuće i kad je ovaj stigo do pred vrata Miljojko je izvadio sjekiru i zamahnuo da ga udaru u glavu. Međutim, Aćif efendija je primjetio sjenku napadača sa sjekirom na zidu svoje kuće i izmako se. Sjekira se zabila u drveni direk od kuće ali ga je jednim dijelom zakačila po uhu i ramenu. Ipak Aćif efendija je uspio da mu otme sjekiru i pozove komšije u pomoć, nakon čega je Miljojko pobjegao.
Na samom početku rata Redžep se sa svojih 70 godina priključuje Armiji RBiH
Iz Novog Pazara Redžep je 60-ih godina prošlog vijeka, dobio zapošljenje u Gradačcu, prelijepoj varoši u sjeveroistočnoj Bosni. Tamo se oženio sa Omeragić Šehidom zvanom Šida. U nedostatku medicinskog kadra u poslijeratnom vremenu Redžep je kao medicinski tehničar obavljao poslove i ljekara i veterinara. Upoznao je sva sela od Brčkog preko Modriče i Gradačca do Bijeljine. Sreo je veliki broj ljudi svih nacionalnosti i bio je veoma omiljena i cijenjena osoba.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu Redžep Zagarević je, sa svojih 70 godina, kao sanitetlija, uzeo aktivno učešće u Armiji RBiH. Gradačac nazivaju kapijom Bosne. Potomci Husein-kapetana Gradaščevića su nadljudskom požrtvovanošću, na samom početku rata (1992), zarobili oklopni voz bivše JNA (koja je preko noći postala četnička) i tako došli do oružja kojim su odbranili ovaj grad.
Redžep Zagarević se ženio dva puta. U braku sa prvom ženom Nafijom Hamzagić iz Tutina imao je 4 ćerke: Hadžiru, Hankušu, Mejremu i Hatidžu. Sa drugom ženom Šehidom-Šidom ima također 4 ćerke: Abidu, Azru, Mersiju i Amru. Šida je preselila na Ahiret 8. oktobra ove godine, a njen muž Redžep šest dana nakon nje, također je preselio u svojoj 96-oj godini života. Neka im je rahmet veliki.
Razgovor o ovom članaku