Elifa Krijestorac
Kada se njegovo ime prevede na arapski jezik, naći će te, da Mensur na arapskom znači “pobjedonosni” ili “pobjednik ”. Ali svi oni koji poznaju generala Mensura Kasumija , uz to bi dodali i ono što ga čini najboljim od njegovih imenjaka, pa bi za njega rekli, da je tih, ne nametljiv, pošten i pravedan, ali i neustrašiv i disciplinovan borac za slobodu, koji je i te kako obilježio ovo vrijeme.
Mi Bošnjaci pamtimo Mensura Kasumija, kao kapetana , koji odmah nakon raspada Jugoslavije, s početkom prve srpske agresije na bivše jugoslovenske Repubike, napušta Francusku ,a potom učestvuje u skoro svim bitkama protiv srpskog agresora. Počev od Slovenije do Hrvatske, pa do Bosne i Hercegovini, gdje, kao zamjenik komandata SOPN ŠVK , kasnije 4 Korpsa Amije BiH ostaje sve do 1996.
Oženjen hercegovkom, nakon uspostavljenog mira u Bosni i Hercegovini Mensur je mislio, da će ostatak života provesti tu na hercegovačkom kršu, te da će sa svojom tadašnjom suprugom sagraditi kuću pokraj Neretve, i tu kuću napuni mnogobrojnim evladom.
Ali nakon svih izvojevanih bitaka na tim prostorima, Mensuru nije bilo suđeno da dosanja svoj san, a niti je imao vremena da odmori na lovorikama svojih zasluga, kao što su to njegovi hravatski, slovenski i bosanski suborci mogli. Njegov sudbinski put odveo ga je dalje, rodnom Vučitrnu.
Odmah nakon gubitka ratova na prostorima Slovenije, Hrvatske i Bosne, poražena srpska armada napala je goloruki narod Kosova i Mensurov kućni prag na kojem se rodio.To ga je obavezalo da napusti Hercegovinu i pohita svome Kosovu i svome narodu u pomoć.
Tamo na Kosovu, dušmani su bili nasrnuli na Mensurovo djedinjstvo koje je ostalo iza njega na vučitrnskoj ravnici ,na njegovu školu u kojoj je učio prva slova, na očev grob, i majku koju nije vido punih deset godina.
Deset godina! Kada čovek pomisli, da deset godina sačinjava četvrtinu ljudskog života kojeg je Mensur žrtvovao za slobodu drugih naroda, moglo bi se pomisliti kako ih je Mensur mnogo zadužio, te da mu se ne mogu dovoljno odužiti . Ali prava veličina Mensurovog karaktera, tek se ogledne u činenici da Mensur na odlasku baš ništa nije tražio za uzvrat. Ni čin, ni platu, ni stan, niti blo kakvu drugu nadokandu, pa čak ni vojničku penziju koja ga je po svim propisima sljedovala.
„Životi nevinih ljudi koje sam sačuvao kroz tu borbu, bili su mi i ostatli najveća nagrada , sa kojom se i danas ponosim ! Tako odgovara Mensur svima koji su ga upitali,zašto ga nema na platnom spisku država koje je branio. To isto rekao je i meni kada smo se nakon mnogo godina ponovo pronašli putem socijalne mreže Fejzbuka.
„Pa hvala Allahu što sam i ja ostao živ!“ Tek na kraju kaže Mensur i onim svojim skromnim ubjeđenjem ponovo potvrđuje svoju ne pokolebljivu vjeru u njegovog Gospodara.
„Sve što sam činio, i što činim, radio sam u ime Božije pravde, jer je Bog svakom živom biću obećao slobodu! To je bio moj jedini motiv koji me obavezao da pođem u rat.”
Moj prvi susret sa Mensurom Kasumijem tokom rata, dogodio se u jednom mjestu nedaleko od Mostara. Sjećam se kao da je juče bilo, sjedio je sa grupom boraca iz našeg bataljona, lica okrenutim prema Neretvi koja je bešumno tekla.
Ugledavši ga u prvi mah pomislila sam da je Njemac.
Imao je plave oči iz kojih je zračila ozbiljnost iskusnog ratnika i komandanta. Pedantno zakopčana dugmad na uniformi i njegov uspravni stav svakom čovjeku bi i bez pitanja ispričao , da se radi o posebnoj ličnosti i borcu koji vojničko iskustvo i ratne vještine nosi u malom prstu.
Kasnije sam naučila od njega, da veoma rijetko govori, ali je imao smisla da pažljivo sluša svog sugovornika.Poštovao je svoje suborce kao što se poštuje familija, brat ili sestra. Ja sam često puta gledajući ga imala osjećaj da on za svoje suborce zapravo živi.
Kada sam ga prvi put upitala za mjesto rođenja, pogledao me je kratko i spuštajući pogled na zemlju, opisao mi svoj Vučitrn kratko i sažeto , kao da mi poklanja razglednicu, na kojoj se samo jednim pogledom može obuhvatiti cijeli Vučitrn.
Mensur je takođe bio jedan od onih oficira koji je bez i jedne riječi izvršavao naređenja svojih predpostavljenih, mada bih za pojedine njegove i moje predpostavljeje lično mogla reći ,da im je bolje pristajalo da su ostali ono što su bili prije rata. Trgovci i mesari. Ali rat je vanredno stanje u kome nikada nema vremena za pravednija rešenja i istrjerivanje neke pravde.
No Mensuru ni to nije smetalo. Čvrsta karaktera i odlučan u svemu, uvijek je koračao prvi, pa i onda kada se trebalo sudariti sa trostruko jačim neprijateljem. Straha nije imao od smrti, ali mu je čast bila skuplja od života. To su bile te njegove osobenosti, koje su ga odvajale od drugih ljudi, i zbog kojih je stekao poštovanje među nama. Takav je i osto u našem sjećanju do danas.
I baš zbog takvih takvih ljudi i sinova, kao što je bio Mensur Kasumi , a kog su njegovi suborci od milja nazvali “Lav iz Vučitrna,” Kosovo je nakon stogodišnje patnje i mnogo prolivene krvi napokon steklo svoju sanjanu slobodu . Kosovski Albanci sada imaju svoju državu i prostor na kome će podizati svoje nove generacije bez straha i bez bola.
General Mensur Kasumi izborio je i svoju poslednju bitku, iz Armije R. Kosova izašao sa činom generala, ali je ostao dosljedan sebi i svojoj urođenoj skromnosti .Ni ovaj put nije tražio ništa za uzvrat, mada je nakon mnogo uspješno vođenih bitaka za slobodu svoga Kosovo, na kraju obolio i postao invalid. Mi Bošnjaci Bosne i Sandžaka, zahvalni smo generalu Mensuru Kasumiju koji je zajedno s nama učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog naroda. Mi imamo i obavezu prenijeti bošnjačkim generacijama koje dolaze, da ga se sjećaju i da ga ne zaborave.
Istovremeno mi se radujemo što su naša albanska braća na Kosovu napokon izborili svoju slobodu, ali mi će mo se u buduće sjećati njih samo onoliko, koliko koliko se oni budu sjećali i poštovali našeg, i njihovog generala Mensura Kasumija.
Razgovor o ovom članaku