Podijeljeni stav velikih evropskih sila po ovom pitanju nije predstavljao smetnju da ona iskoristi lojalnost određenih muslimansko-albanskih krugova i da u Prizrenu organizuje skup koji je, sudeći prema primarnom osnivačkom konceptu, zamišljen kao savez za odbranu muslimanskih interesa. Takav plan je, pored Albanaca, privukao pažnju Turaka, Bošnjaka i ostale muslimanske populacije u Kosovskom, Skadarskom, Janinskom, Bitoljskom i Solunskom vilajetu, koji su izrazili zabrinutost zbog odredaba Sanstefanskog mira (3. mart 1878), koji je predviđao oduzimanje gradova (Podgorica, Žabljak, Bar, Ulcinj, Kolašin i Gusinje³) sa muslimanskom većinom.
Na osnivačkoj skupštini Prizrenske lige, održanoj u Bajrakli džamiji u Prizrenu, 10. juna 1878. godine, osim osmanlijskih i albanskih zvaničnika, prisustvovao je i znatan broj delegata iz Novopazarskog, Pećkog i Taslidžanskog sandžaka (Gusinje, Novi Pazar, Sjenica i Taslidža). Albanski izvori navode daje među 110 delegata na osnivačkoj skupštini učestvovao pljevaljski muftija Mehmed Nurudin (Frasheri, 192), Ejub Ejupbegović i Ali-beg iz Novog Pazara, Ali-beg Šabanagić (Ali-paša Gusinjac), Ibrahim Lutfi i Mashar Nurudin iz Gusinja, Mustafa Abdulah i Zejnil Abidin iz Sjenice (Frasheri, 192). Među de-legatima je, kao predstavnik Mitrovice, prisustvovao Ali-beg Draga (Frasheri, 191), koji je sa sinovima Nedžibom, Ferhatom I Ajdinom imao važnu ulogu u političkom i ekonomskom životu Kosovskog vilajeta. U nekoliko tačaka kararname, kao jednom od sačinjenih akata skupa (18. juna 1879), uprkos opće islamskom karakteru skupa, prevladao je albanski interes. Jedan od posebno sačinjenih akata kararname (čl. 1-5) govori o načinu uspostave vojničkih pojačanja po rubnim dijelovima Kosovskog vilajeta, odnosno na granicama prema Crnoj Gori, Kolašinu, Priboju, Prijepolju, Taslidži i Foči. Član 7. je predviđao uspostavu vojske sačinjene od 20.000 muhadžira prognanih iz Hercegovine (Akte të Rilindjes Kombëtare Shqiptare…, 46). Kasnijim proalbanskim aktivnostima Prizrenska liga gubi sveosmanlijski karakter, zbog kojih opada interes njenih nealbanskih učesnika i osnivača. Jedno od krupnih sandžačkih pitanja predstavlja problem političke i ekonomske organizovanosti, kao i problem izgona velikog broja muhadžira iz Hercegovine (Mostar, Nevesinje, Korjenići, Ljubine, Trebinje, Nikšić, Kolašin i dr.) i njihovog smještaja u Kosovkom i ostalim vilajetima Osmanlijskog devleta.
Razdoblje od 1878. do kraja 1912. godine proteklo je u znaku permanentnih osmanlijsko-crnogorskih sukoba, koji su znatno utjecali na pogoršanje sveu kupnih društvenih i političkih odnosa u široj regiji.
Razgovor o ovom članaku